Aktivist Toni Rebić: Popravio sam i opitura raspadnutu klupu poviše jezera, a onda su došli komunalci. Nisu popravili one zapuštene, nego su rastakali moju. E to ti je imotska politika!

stdClass Object ( [id] => 1109674 [title] => Aktivist Toni Rebić: Popravio sam i opitura raspadnutu klupu poviše jezera, a onda su došli komunalci. Nisu popravili one zapuštene, nego su rastakali moju. E to ti je imotska politika! [alias] => aktivist-toni-rebic-popravio-sam-i-opitura-raspadnutu-klupu-povise-jezera-a-onda-su-dosli-komunalci-nisu-popravili-one-zapustene-nego-su-rastakali-moju-e-to-ti-je-imotska-politika [catid] => 251 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Na dan kad smo mu došli u vižite, Toni Rebić (43) napravio je novi aktivistički akt: na WC-e za posjetitelje imotskog Modrog jezera postavio je naljepnice "zabranjeno invalidnim osobama" i dovukao kolica.

Ovaj put nije ništa popravljao ni intervenirao – i za njega je preveć na kostima dovući sanitarni čvor za invalidne osobe – ali jasno je upozorio na sramotu: da u "gradu na gori", kako mu vole tepati, nema mjesta za osobe s teškoćama u kretanju. I da je takav WC nekad postojao, jer rampa za prilaz takvoj prostoriji još stoji, ali takve prostorije više nema.

A bilo je i to čak dvaput, ali netragom su nestale, potopljene u objekt uz mitsko modro oko u kojem su prostorije Turističke zajednice, suvenirnice i ugostiteljstva.

Marangun iz Vinjana Donjih, čija je specijalnost od dasaka starih bačava izrađivati čudesno lijep namještaj, dobro je poznat: razvikane su njegove akcije poput ispisivanja "Zida plača" na imotskom kolodvoru, s kojeg su otišle stotine obitelji u ekonomskom egzodusu novog doba, mahanje transparentima na skupu HDZ-ovaca pred bivšom predsjednicom Kolindom, pa onda niz intervencija na zapuštenoj gradskoj imovini, popravak vrata na tvrđavi Topani, klupa i sjenica uz Modro jezero, uklanjanja opasnih sprava s dječjeg igrališta...

Da je pameti, odmah bi ga se zaposlilo kao gradskoga majstora, ovako je, kao, aktivist.

Obećanje djevojčici

Al' ne gleda svatko dobro na njegov aktivizam, kojeg ni Toni ne smatra nečim posebnim, tek brigom građanina za uljuđeniji životni prostor. Posebno živcira gradske vlasti, kojima smeta što netko radi njihov posao, koji oni, eto, ne rade. Još o zadnjoj akciji:

– Infrastruktura Modrog jezera uređivana je s 2,2 milijuna kuna od Svitske banke, postavljene su sjenice, klupe, staze, pa tako i sanitarni čvorovi. Jedan od uvjeta u ugovoru bio je da se uredi i WC za invalidne osobe. Kad sam ja držao ugostiteljstvo uz Modro jezero, uređen je takav WC, to je bio drugi jer je postoja i ranije, pa je nesta. Kako uopće u današnje doba možeš zamislit ikakav javni prostor bez takvoga WC-a!? A prije dvi-tri godine nesta je i drugi – iznosi Rebić, a mi njemu kažemo kako je nestala i njegova instalacija koju je postavio tog jutra.

– Ko da ne znan...

---

---

Nisu ni imotske ulice prijateljice invalidnih osoba...

– Od točno trideset i pet pješačkih prijelaza u gradu, točno ih trideset i pet nema spušten rubnik za invalidne osobe. Pristupa nema ni glavni gradski trg, trotoari... Većina javnih ustanova nema pristup. Takvi sanitarni čvorovi postoje koliko znan samo u Trgovačkom centru i jednome kafiću. Čini mi se da je samo par parkirnih mista predviđeno za invalidne osobe, a i ne odgovaraju zakonskim gabaritima. Pitaš li Imoćane koliko u gradu vide invalidnih osoba, neće se sitit nijednoga. Zašto? Pa zato šta ne mogu proć ni doć među ljude. Ne može bit da ih nema ili da ih neće bit, makar među posjetiteljima – ljuti se Toni, koji je upravo u još jednoj akciji kojom želi pomoći bolesnoj djevojčici.

– Obećao sam jednoj djevojčici da ćemo joj nabavit specijalno biciklo. Otac joj je platio prvo, mislin da je koštalo tri, četri iljade eura. Ali triba je čovik onda nabavit i spacijalnu hranilicu, a to košta dvanaest tisuća kuna. Kad je curica prirasla prvo biciklo, više nisu imali za novo. E reka san, okreniću cili svit, al' želin joj pomoć – kaže.

Akcija tobogan

I prve vaše akcije bile su posvećene djeci?

– To je bilo prije sedan-osan godina, kad sam još drža kafić na Modrome jezeru. Tamo je bija postavljen dičji parkić s toboganon, ljuljon i klackalicon koje su sve bile izrazbijane. I došla je jedna obitelj, dobri gosti vidi se, situiran, fin svit, cili dan su bili ovde. A mali in je skoro prst okinija na razbijenome toboganu. I ćaća navalija na me, a ja veze neman s tin. A ja onda poludio, sve razvida i odnijo prid Općinu. Svaki dan po jedno: tobogan, ljulju, klackalicu. Smijali mi se. Posli je ćaća shvatija šta je, pa se doša izvinjavat, ostavija konobaru bakšiša trista kuna. Šta će čovik, nije mu jasno kako se dite može izrizat na dičjoj igrački. Čujen da bi brzo tribali doć iz UNESCO-a radi imotskih jezera, da se upišu na listu. Svaka čast, ali di ćeš ljude dovest? Pa to bi tribalo sve izgledat tip-top, po suvremenin propisima. A u razbijeni teleskop se donedavno bacalo smeće. Onda ja doša i napisa poviše: "Samo za papir." Odma je teleskop nesta. Da nisan, još bi tamo sta. A pitura san i zapušteni vidikovac di su se prvi poljupci davali...

---

---

Upisujete li još imena iseljenih na Zid plača?

– Ne, ima petsto-šesto imena onih šta su otišli upisanih, a ima popis još dvi iljade neupisanih. A ima i onih šta su se vratili doma, ne pogodi se svakome u bilome svitu.

Pituravanje klupa ipak je bio spektakl na nacionalnoj razini, još će vas i kazniti što ste uredili zapuštenu imovinu?

– Je, izabra sam jednu totalno raspadnutu klupu poviše jezera, a desetak ih je takvih. Prominija daske, lipo pitura u plavo da se razlikuje od ostalih. Kad je to objavljeno, došli komunalci, odvidali moje daske, stavili svoje. Umisto sedan dasaka, stavili šest, umisto sa tri vide, zavidali ih sa dvi, umisto u plavo, piturali ih u zeleno. Al' nisu popravili one zapuštene, nego su rastakali moju. E to ti je imotska politika. Ima ti jedna naša stara priča kad je muž otkrija da ga vara žena. I kako će je kaznit, osiče on svoj k... i reka joj: "Eto ti sad!" Tako i ovi naši – smije se Toni Rebić, kojemu su iz jedne zadarske firme poslali dvi šentade i dvi kante za smeće, da ih zavida di oće.

– Al' neću tako. Želim da i građani počnu mislit. Neka ljudi kažu di da postavimo klupe i kante i tamo ćemo ih stavit. Kažu mi da bi bilo zgodno tamo kraj muzeja, di se penzioneri okupljaju na ledini. Neka se domisle, neću se mišat.

Odvjetnici zovu

Zbog klupe se digla buka, iz Grada su objavili da imate dug...

– E, e. Na svoju internetsku stranicu odma su prilipili da sam im dužan, pa da će moj društveno korisni rad ić u taj dug, tako nešto. Onda je reagirala udruga Politiscope pa prijavili Agenciji za zaštitu osobnih podataka da su iz Grada objavili moje podatke i prikršili tako zakon. Ja veze neman šta se događa, a zovu me iz Zagreba iz jednoga odvjetničkoga društva da samo rečen i odma podnose tužbu protiv Grada. Pokuša san doznat i na šta se taj dug prema Gradu odnosi, ali još ne znan.

---

---

Ali imate se čime kusurati?

– Nego kako. Ona klupa kraj Modroga jezera, recimo neka je 600 kuna, i to je ispod svake cijene po kojoj bi je oni platili, a onda san pitura zapuštena i išarana Imotska vrata, kroz koja prolaze svi turisti šta se penju u tvrđavu, a poviše je stan prvoga župnika iz 1717. godine. Neka je to 500 kuna. To je već iljadu i sto. Ove druge popravke neću kontat, neka im je to za sevap. I još su ušparali na meni...

A kako ste ono tražili "More i krš", javnu ustanovu naše županije koja skrbi za Modro jezero?

– Tražio sam di su u Imotskome, di je ured. Zva san u Split u centralu da mi kažu di su. Dobijen tamo neku ženu, kaže mi: "Imate ured u Imotskome." "A di je?" "Čekajte, javit ću vam." Zoven ja opet, ona kaže: "Dat ću vam broj od rendžera." "Ali, gospođo, ja bi tija doć u ured." "Ništa, dat ću ja njima vaš broj, pa će vas nazvati." Tako smo se mi domunđavali. E sad vas vodin na izletić.

A di ćemo?

– U moje Vinjane.

Izletić u Vinjane

Par kilometara prema granici na državnoj cesti uz nogometno igralište uski je pločnik kojim prolaze mještani, ali i djeca u školu. A na jednome kantunu, i to baš poviše kanala za vodu, pješački prijelaz se sužava, onda ga željezni nogar jumbo plakata, s kojeg se smije imotski gradonačelnik Ivana Budalića, potpuno prekida.

– Sva dica radi ovoga ruzinavoga okvira za plakat moraju se skidat s pločnika i ić priko ceste, a milijun auta ode prolazi. I ljudi u invalidskim kolicima prolaze priko magistrale. Pa jebemu, jel ovi plakat mora baš ovde stat i prikidat put, a taman kraj kanala. Stotinu puta općinari prolaze ovdan i ne pitaju se šta nije u redu, oće li ko poginit radi gluposti. Pitan se šta s tim ljudima nije u redu – ražestio se Rebić.

Vraćamo se na Topanu, iljadu je stupnjeva, ali Rebić nije malaksao:

– Radio sam s "Konstruktorom" četiri godine u Kataru. U četvrti misec sa dvadeset zimskih stupnjeva temperatura odma skoči na četrspet. Pa tako dotekne do pedeset i stoji. Onda jedva čekaš noćnu smjenu. A ono još gore, bilo je manje vruće danju.

Nego, recite vi nama hoćete li se kandidirati za politiku, izbori su taman prošli?

– Oću. Al' moja je kampanja tek počela. Tvrdin da čovik koji se želi kandidirat mora četiri godine radit i dokazivat se, pa tek onda da vidimo šta će bit. Ljudi danas biraju aktiviste, vide šta rade i kako se trude.

Evo, u Splitu su takvoga, Bojana Ivoševića, stavili za dogradonačelnika?

– Ih, znan ja Bojana, krasan momak. Neka ste, i Zadar je stavija Ričarda i Enija, a sad će se morat duplo iskazat, nije to lako – bit odgovoran narodu. A znaš kakav je narod, da si najbolji, ne valjaš. Ako ne valjaš, muče. Čekaju oćeš in dat trista kuna za Božić. Osam godina ja ovako radin po Imotskome i najprvo san naučio da je jebeno teško, najteže bit drugačiji. Neke prijatelje san izgubio, a druge san stekao. Opet dobro.

Od dnevnika do dnevnika

E, šta kažu Imoćani?

– Iznenadio sam se kad sam vidio koliko je nekima drago da mali čovik može puno prominit. Makar ta svijest da se minja, ovako u malin stvarima. A vidiš kako se vlast ponaša, šta god pokušaš, oni će ti podapet nogu. Ti livo – oni livo, ti desno – oni desno, samo gledaju da te privale. A zašto, reci ti meni? Jel ja Imotski nagrđujen ili ulipšavan? Ko je njima kriv šta ne rade. Zašto bi ja i drugi Imoćani morali gledat zapušteni grad i mučat, a njizi plaćat. Ma vidi. Rekla bi moja baba Iva, devedeset i dvi ima, a bistra ka potok: "Ne znan kako valja, ali brte vidin da vako ne valja!"

---

---

Šta kažu u gradskoj upravi o vama?

– Ovo će te zanimat: pitaju okolo odakle meni pare za medije! Kažu, šta svi novinari iz države dolaze meni, a ne njima. Izračunali su koliko košta sekunda na televiziji i koliko ja platin da me se prikaže u dnevniku. A, šta kažeš? Jesam i tebi platijo?

Ne da nisi, nego san ja počastija...

– Kakvo plaćanje, koje pare, mene mediji zovu i meću sami zato šta su akcije zanimljive i zato šta je ovo potribno svuda. I nisan ja kriv šta ću najavit akciju i sutra san garant u tri dnevnika. Nek naprave akciju i oni, doće i njima neko. Možda.

---

---

Na dan kad smo mu došli u vižite, Toni Rebić (43) napravio je novi aktivistički akt: na WC-e za posjetitelje imotskog Modrog jezera postavio je naljepnice "zabranjeno invalidnim osobama" i dovukao kolica.

Ovaj put nije ništa popravljao ni intervenirao – i za njega je preveć na kostima dovući sanitarni čvor za invalidne osobe – ali jasno je upozorio na sramotu: da u "gradu na gori", kako mu vole tepati, nema mjesta za osobe s teškoćama u kretanju. I da je takav WC nekad postojao, jer rampa za prilaz takvoj prostoriji još stoji, ali takve prostorije više nema.

A bilo je i to čak dvaput, ali netragom su nestale, potopljene u objekt uz mitsko modro oko u kojem su prostorije Turističke zajednice, suvenirnice i ugostiteljstva.

Marangun iz Vinjana Donjih, čija je specijalnost od dasaka starih bačava izrađivati čudesno lijep namještaj, dobro je poznat: razvikane su njegove akcije poput ispisivanja "Zida plača" na imotskom kolodvoru, s kojeg su otišle stotine obitelji u ekonomskom egzodusu novog doba, mahanje transparentima na skupu HDZ-ovaca pred bivšom predsjednicom Kolindom, pa onda niz intervencija na zapuštenoj gradskoj imovini, popravak vrata na tvrđavi Topani, klupa i sjenica uz Modro jezero, uklanjanja opasnih sprava s dječjeg igrališta...

Da je pameti, odmah bi ga se zaposlilo kao gradskoga majstora, ovako je, kao, aktivist.

Obećanje djevojčici

Al' ne gleda svatko dobro na njegov aktivizam, kojeg ni Toni ne smatra nečim posebnim, tek brigom građanina za uljuđeniji životni prostor. Posebno živcira gradske vlasti, kojima smeta što netko radi njihov posao, koji oni, eto, ne rade. Još o zadnjoj akciji:

– Infrastruktura Modrog jezera uređivana je s 2,2 milijuna kuna od Svitske banke, postavljene su sjenice, klupe, staze, pa tako i sanitarni čvorovi. Jedan od uvjeta u ugovoru bio je da se uredi i WC za invalidne osobe. Kad sam ja držao ugostiteljstvo uz Modro jezero, uređen je takav WC, to je bio drugi jer je postoja i ranije, pa je nesta. Kako uopće u današnje doba možeš zamislit ikakav javni prostor bez takvoga WC-a!? A prije dvi-tri godine nesta je i drugi – iznosi Rebić, a mi njemu kažemo kako je nestala i njegova instalacija koju je postavio tog jutra.

– Ko da ne znan...

---

---

Nisu ni imotske ulice prijateljice invalidnih osoba...

– Od točno trideset i pet pješačkih prijelaza u gradu, točno ih trideset i pet nema spušten rubnik za invalidne osobe. Pristupa nema ni glavni gradski trg, trotoari... Većina javnih ustanova nema pristup. Takvi sanitarni čvorovi postoje koliko znan samo u Trgovačkom centru i jednome kafiću. Čini mi se da je samo par parkirnih mista predviđeno za invalidne osobe, a i ne odgovaraju zakonskim gabaritima. Pitaš li Imoćane koliko u gradu vide invalidnih osoba, neće se sitit nijednoga. Zašto? Pa zato šta ne mogu proć ni doć među ljude. Ne može bit da ih nema ili da ih neće bit, makar među posjetiteljima – ljuti se Toni, koji je upravo u još jednoj akciji kojom želi pomoći bolesnoj djevojčici.

– Obećao sam jednoj djevojčici da ćemo joj nabavit specijalno biciklo. Otac joj je platio prvo, mislin da je koštalo tri, četri iljade eura. Ali triba je čovik onda nabavit i spacijalnu hranilicu, a to košta dvanaest tisuća kuna. Kad je curica prirasla prvo biciklo, više nisu imali za novo. E reka san, okreniću cili svit, al' želin joj pomoć – kaže.

Akcija tobogan

I prve vaše akcije bile su posvećene djeci?

– To je bilo prije sedan-osan godina, kad sam još drža kafić na Modrome jezeru. Tamo je bija postavljen dičji parkić s toboganon, ljuljon i klackalicon koje su sve bile izrazbijane. I došla je jedna obitelj, dobri gosti vidi se, situiran, fin svit, cili dan su bili ovde. A mali in je skoro prst okinija na razbijenome toboganu. I ćaća navalija na me, a ja veze neman s tin. A ja onda poludio, sve razvida i odnijo prid Općinu. Svaki dan po jedno: tobogan, ljulju, klackalicu. Smijali mi se. Posli je ćaća shvatija šta je, pa se doša izvinjavat, ostavija konobaru bakšiša trista kuna. Šta će čovik, nije mu jasno kako se dite može izrizat na dičjoj igrački. Čujen da bi brzo tribali doć iz UNESCO-a radi imotskih jezera, da se upišu na listu. Svaka čast, ali di ćeš ljude dovest? Pa to bi tribalo sve izgledat tip-top, po suvremenin propisima. A u razbijeni teleskop se donedavno bacalo smeće. Onda ja doša i napisa poviše: "Samo za papir." Odma je teleskop nesta. Da nisan, još bi tamo sta. A pitura san i zapušteni vidikovac di su se prvi poljupci davali...

---

---

Upisujete li još imena iseljenih na Zid plača?

– Ne, ima petsto-šesto imena onih šta su otišli upisanih, a ima popis još dvi iljade neupisanih. A ima i onih šta su se vratili doma, ne pogodi se svakome u bilome svitu.

Pituravanje klupa ipak je bio spektakl na nacionalnoj razini, još će vas i kazniti što ste uredili zapuštenu imovinu?

– Je, izabra sam jednu totalno raspadnutu klupu poviše jezera, a desetak ih je takvih. Prominija daske, lipo pitura u plavo da se razlikuje od ostalih. Kad je to objavljeno, došli komunalci, odvidali moje daske, stavili svoje. Umisto sedan dasaka, stavili šest, umisto sa tri vide, zavidali ih sa dvi, umisto u plavo, piturali ih u zeleno. Al' nisu popravili one zapuštene, nego su rastakali moju. E to ti je imotska politika. Ima ti jedna naša stara priča kad je muž otkrija da ga vara žena. I kako će je kaznit, osiče on svoj k... i reka joj: "Eto ti sad!" Tako i ovi naši – smije se Toni Rebić, kojemu su iz jedne zadarske firme poslali dvi šentade i dvi kante za smeće, da ih zavida di oće.

– Al' neću tako. Želim da i građani počnu mislit. Neka ljudi kažu di da postavimo klupe i kante i tamo ćemo ih stavit. Kažu mi da bi bilo zgodno tamo kraj muzeja, di se penzioneri okupljaju na ledini. Neka se domisle, neću se mišat.

Odvjetnici zovu

Zbog klupe se digla buka, iz Grada su objavili da imate dug...

– E, e. Na svoju internetsku stranicu odma su prilipili da sam im dužan, pa da će moj društveno korisni rad ić u taj dug, tako nešto. Onda je reagirala udruga Politiscope pa prijavili Agenciji za zaštitu osobnih podataka da su iz Grada objavili moje podatke i prikršili tako zakon. Ja veze neman šta se događa, a zovu me iz Zagreba iz jednoga odvjetničkoga društva da samo rečen i odma podnose tužbu protiv Grada. Pokuša san doznat i na šta se taj dug prema Gradu odnosi, ali još ne znan.

---