Od sveg javnog novca u Republici Hrvatskoj, uprihođenog porezima, prirezima i srodnim davanjima, čak 90 posto zadržava središnja država, pet posto ide Gradu Zagrebu, a samo pet posto svim ostalim jedinicama lokalne samouprave. To znači da država uzima oko 108 milijardi kuna, dok po šest milijardi dijele, s jedne strane, Zagreb, a, s druge, preostale općine, gradovi, županije...
Na Dalmaciju otpadaju možda malo više od dvije milijarde kuna – tvrdi Mirko Klarić, profesor na splitskom Pravnom fakultetu.
Citirane brojke, koje još jednom potvrđuju da je Hrvatska, zapravo, ekstremno centralizirana država, izvukao je, kaže, iz statističkih godišnjaka Ministarstva financija, gdje, međutim, ne piše kako se u Dalmaciji troši novac.
– Pa s obzirom na broj gradova i općina, te na četiri dalmatinske županije, ima se na što trošiti. Prema podacima kojima raspolažem, samo u splitskoj gradskoj upravi zaposleno je 427 ljudi – kaže Klarić.
Tako smo, govore brojke, a i Klarić, nakon 23 godine negdje na početku.
Opet imamo provinciju naoružanu podacima o metropolitanskoj posesivnosti i nove dokaze da na našem tlu sjajno uspijevaju centralizirane države. Unatoč formalnoj podjeli na županije, gradove, općine...
Uvijek isti postoci
No, ključni je problem u veličini nacionalnog dohotka, smatra Ljubo Jurčić, ekonomski analitičar.
– Država ima suverenitet, obavezna je osigurati novac za mirovine, zdravstvo, dio školstva, i kada bi nacionalni dohodak bio veći, mogla bi više novca ostavljati lokalnoj upravi – veli Jurčić.
Nerazmjer nam se ipak činio dramatičnim. Jurčić nudi objašnjenje:
– Približno, uvijek je riječ o istim postocima. Jedno je vrijeme središnja država zadržavala 88 posto, a lokalnim je jedinicama ostajalo 12 posto. Pola lokalnih prihoda otpada na Zagreb jer je u njemu 30 posto gospodarske aktivnosti, a i plaće su iznad prosjeka. Konačno, imate još jedan element: država transferira dio novca iz lokalnih jedinica koje imaju višak u one koje se ne mogu samofinancirati – objašnjava naš sugovornik.
I opet se vraćamo na priču o načelno decentraliziranoj, pa i atomiziranoj državi, u kojoj se novac, kako vidimo, najvećim dijelom slijeva u centralnu blagajnu. Još jedan hrvatski paradoks?
– Golem broj jedinica lokalne uprave i samouprave zapravo fragmentira Hrvatsku – ističe Siniša Kuko, politolog.
– E sad, hoćemo li ići na stare regije, to je političko pitanje. Volje, izgleda, nema, a i što bismo tada uradili sa svim tim pustim činovnicima. Uglavnom, Hrvatska je i sada unitarna, centralizirana država, a spomenuti podaci nagone na razmišljanje – zaključuje Kuko.
Vladimir Matijanić