Vaterpolski klub "Galeb" u predstojećoj sezoni ima puno posla. Od ove godine klub, naime, nastupa u Prvoj hrvatskoj ligi, te jadranskoj A2 ligi, s time da se rezultati u jadranskoj ligi vrednuju i za hrvatsko prvenstvo. Puno posla, ali i puno razloga za zadovoljstvo, jer posljednji je put "Galeb" bio prvoligaš još sredinom 90-ih prošloga stoljeća. Da ne spominjemo jadransku A2 ligu, iznad koje na regionalnoj razini postoji samo liga u kojoj nastupaju imena poput Mladosti ili Juga.
Natjecanja u regionalnoj A2 ligi počinju uskoro, 13. listopada, s utakmicom u Novom Sadu, a završavaju u travnju. Rezultati iz jadranske lige vrednuju se i za hrvatsko prvenstvo koje počinje baš kad završava jadranska liga.
O pripremama, predstojećoj sezoni, o tome gdje zapinje i gdje je vaterpolo uopće pozicionirano na lokalnoj razini, razgovarali smo s Vladom Lalićem, predsjednikom "Galeba", koji je za prošli vikend "skoknio" do rodnih Tučepi, a nismo mogli, u kontekstu priče o sportu, ne dotaknuti se nedavne izjave Marka Ožića Bebeka, koji je kao jednu od "pogrešaka" iz svojega gradonačelničkog mandata spomenuo upravo bazen.
Je li pozivnica za regionalnu ligu najveći uspjeh "Galeba" u svježijoj povijesti?
– Istina, u Hrvatskoj nema višeg ranga od onoga koji smo mi postigli. Na regionalnoj razini ima još samo ta A1 liga u kojoj od hrvatskih klubova igraju "Jug", "Mladost", "Mornar"... Ne bih, međutim, rekao da je ovo najveći uspjeh jer je "Galeb" već 90-ih igrao Prvu hrvatsku ligu. No, tada nije postojalo regionalno natjecanje, pa se može u tom kontekstu reći da je ovo malo jače natjecanje nego što je sama hrvatska liga.
Kako teku pripreme?
– Pošto smo kasno saznali da ćemo nastupati, bilo je to sredinom osmoga mjeseca, moramo se brzo pripremati, na brzinu se snalazimo i za financije i za pojačanja. Inače smo to planirali tek iduću sezonu. Za sada sve ide dobro, za prvu sezonu organizirat ćemo se korektno.
I, jeste li zaokružili financijsku konstrukciju?
– Nismo. Još je zaokružujemo (smijeh). Liga ne financira ništa, pokrivamo sve sami. Troškovi su bitno veći nego u 1B ligi, ali potrudit ćemo se financije zaokružiti do kraja.
Kakva je podrška Grada?
– Još radimo na tome da pojačamo tu podršku. Naime, imamo povećane potrebe, iako smo do sada bili jedini prvoligaški klub. Radili smo sa svim mlađim kategorijama, što ne radi nijedan drugi klub ako nije u prvoj ligi. Dvadeset godina nastupamo u svim mlađim kategorijama, nedostajao nam je samo taj jedan korak financijske prirode. Imamo sve uvjete da igramo tu ligu, samo nemamo novca. Jer, em je veći trošak u organizaciji utakmica i putovanja, em što koštaju i pojačanja.
O kojim se pojačanjima radi?
– Za sada nismo popunili roster, ali ostajemo u suradnji s "Jugom" gdje ima mladih perspektivnih igrača. Mislim na golmana Jarka, potom Pejića, talentiranog beka, i Cukrova na poziciji centra. Gledamo i neka pojačanja iz Splita, no to još nismo definirali. Radi se o još jednom ili dvojici igrača. Ukupno će biti devet domaćih i njih pet sa strane.
Dakle omjer je otprilike 70:30 u korist domaćih?
– Dok smo igrali 1B ligu stalno smo bili u vrhu, i trebali smo ići dalje, ali kako nismo imali financije, nismo ni ulazili u ligu iznad. I onda su stariji igrači gubili motiv i posvećivali se drugim stvarima. Zato smo izgubili generaciju u srednjim 20-im godinama koja bi nam sada dobro došla, te imamo ili iskusne igrače ili ove skroz mlade. Da je išlo prirodnim tijekom, možda bismo morali dovesti samo jednog ili dvojicu sa strane, sve bismo mogli zaokružiti domaćim snagama. Zato smo išli korak dalje, da se mlade motivira jer oni obično ili odustanu ili odu u neku drugu sredinu.
Koliko bi brojkama rečeno značila ta podrška na godišnjoj razini? Koliko bi vam novca trebalo da vodite takvu politiku koja bi zadržavala mlade u klubu i stimulirala ih?
– Teško je to reći, ovisi o razini do koje želiš ići. Mi se trenutačno pokrivamo isključivo ovim što imamo. No, vaterpolo je definitivno u rangu najjeftinijih kolektivnih sportova. To je prednost. Makarska ima klub duge tradicije koji je nastupao u prvoj ligi, primorsko je mjesto, pa je i logično da ima imidž grada vodenih sportova. Na kraju krajeva, iz "Galeba" je izišao i Ivan Buljubašić, jedini sportaš s Rivijere sa zlatnim svjetskim olimpijskim medaljama, na što smo iznimno ponosni. Spomenut ću i Mirka Sandića, legendarnoga jugoslavenskog vaterpolista, koji je ponikao u "Galeba", premda je dugo igrao za "Partizan". Imamo, dakle, dva zlatna olimpijca, što nema ni jedan drugi sport na Rivijeri.
Dakle, ne treba "sasuti" puno love za dobre rezultate?
– Za vrlo malo para se zaista može napraviti vrhunski rezultat u vaterpolu. Imamo sve osim financija. Imamo tradiciju, imamo talente, imamo bazen, ma imamo sve uvjete, samo fali malo novca da dobijemo respektabilan prvoligaški klub.
I kako u tom kontekstu komentirate nedavnu izjavu Marka Ožića Bebeka da je bazen jedna od grešaka koju je napravio u svom mandatu?
– Tu izjavu bih iščitao s dozom ironije. On je vjerojatno nezadovoljan jer građani ne koriste bazen, i to je zaista istina. Građani kao da ne znaju da postoji bazen na koji mogu dovesti svoju djecu, to je problem. Ljudima bi trebalo približiti taj bazen, i mi smo to pokušali.
I gdje je zapelo?
– Mi smo kao klub pokušali u suradnji sa školama dovesti djecu, zapravo posve je normalno da jednom mjesečno djeca imaju tjelesni odgoj na bazenu. I uvijek bi zapelo. Mi smo ponudili naše trenere, Grad je dao bazen, ali školska djeca, nikad nismo otkrili zašto, nisu dolazila na bazen. Godinama smo pokušavali, ali nikad nije došlo do realizacije.
Jeste li ikad dobili objašnjenje?
– Ne, nema objašnjenja. Valjda je to neka inercija... Jednostavnije je da nastavnici ne dovode djecu. Iako su tamo spasioci, dakle imamo sve sigurnosne uvjete. Šteta je, velika šteta, da se bazen više ne koristi, termini za građane su zaista jako slabo posjećeni, iako imamo i bazen za neplivače, gdje roditelji mogu dovesti malu djecu, i veliki za rekreativce. Mislim da je na to aludirao Bebek i da je njegova izjava išla u tom pravcu. Ne bih sad tražio krivca, ali činjenica je da bazen kao infrastrukturni objekt naprosto ne može biti profitabilan. Bazen je kao vodovod i kanalizacija, nema profita, ali moraš ga napraviti. I uvijek će praviti trošak. E sad, taj trošak može biti veći ili manji...
A ne bi li netko mogao upravljačkom politikom utjecati na minimiziranje troška koji je neminovan?
– Da, sad je na onima koji vode bazen da pokušaju izbalansirati proračun.
Moram podsjetiti da je puno djece s plivanja ispisano jer je voda u bazenu postala prehladna, trošak se smanjivao smanjenjem temperature.
– Da, to jest problem...
A postoji i oprema za natjecanje koja se praktički ne koristi. Djeca s ambicijama nemaju priliku otići korak dalje.
– To je stvar organizacije unutar samog plivačkog kluba, stvar njihove ambicije. Mi smo u ovo krenuli jer imamo ambicije, pitanje je samo želi li se plivački klub toliko daleko razvijati. Kako živim u Zagrebu, zaista nemam uvid u rad tog kluba, ali mogu reći da i mi kao vaterpolski klub imamo plivačku školu. Koja je Makaranima potrebna, jer Makarani su generalno jako slabi plivači.
Ozbiljno, Makarani su slabi plivači?!
– Užas jedan! Mali broj ljudi zna plivati kako-tako. Ostali plutaju, znaju se održavati na površini. Grad jest uz more, malo je paradoksalno, ali da postrojite građane, vidjeli biste kako bi izgledalo njihovo plivanje.
Znači Makarani ne znaju pravilno plivati?
– To je samo održavanje na površini. Makarani nisu baš skloni ući u more i plivati, osim pojedinaca, ronilaca, vaterpolista...
Na kontinentu se puno više radi na sustavnom učenju plivanja?
– Da, to je istina. Mogu iz prve ruke reći da u Zagrebu imamo "Odmorko", gdje su bazeni u lipnju krcati školskom djecom. Škole ih organizirano dovode. Vodi se računa da djeca nauče plivati jer je to stvar opće kulture. U nas toga, nažalost, nema. Naprotiv, često se događa da roditelji prigovaraju kako im djeca puno treniraju. To nećete vidjeti nigdje drugdje, samo u Makarskoj!
Kako to tumačite, pretvaramo li djecu u gotovane koji bježe od malo većeg napora?
– Možda smo previše razmazili djecu. Roditeljima je neprihvatljivo da djeca dolaze dvaput dnevno na treninge. I samo je kod nas tako jer roditelji u Zagrebu i Splitu nadoplaćuju trenerima za dodatne sate. Mi, pak, štedimo djecu, a vaterpolo je sport koji zaista traži puno žrtvovanja i dvaput dnevno treninge.
Kako ćeš parirati drugima, koji treniraju toliko ili više?! Ne možeš očekivati da ćeš samo talentom, a bez rada, ikome moći konkurirati. To jest naporno, ali dobiješ puno koristi. Nikome se ništa loše neće dogoditi ako dvaput dnevno trenira, vaterpolo je sport koji sadrži i elemente hrvanja i plivanja, plus tehnika s loptom, što ga čini super zdravim sportom.