Po svemu bi to bio lov na divlje golubove s već klasičnim epilogom “jedan mi uteka, a drugog zamal’ nisam uvatijo”, da nije bilo dječačke drskosti da se napokon uđe u onaj tamni procjep u koji se, kad je napokon izgledalo da je stjeran u kut i da je trijumf tako blizu, golub uvukao najavljujući, makar i ranjen, svoju pobjedu. I ušao je tako tada 12-godišnji Stipe Punda u onu rupu, pa se sutradan ponovno vratio sa svjetiljkom na garburu, i tim činom, evo i 111 godina nakon tog događaja, odredio živote svoje obitelji za dugo, dugo...
Njegovi će potomci, dolje u svojem kraljevstvu od stalagmita i stalaktita na osamdesetak metara pod zemljom, u sezoni i po desetak puta na dan ponavljati priču, strpljivo i pedantno, o otkriću iznjedrenim lovom malog pastira koji je nedaleko od tog mjesta na velikom obiteljskom imanju čuvao ovce. Riječ je, dakako, o otkriću špilje Vranjače u selu Kotlenice.
Enciklopedija pojava
A nakon epizode s lovom na golubove – nema civilizacije, mitologije i kulture u kojoj golub ne bi imao nekakvu simboliku i posebno značenje – priča se nastavlja s enciklopedijom pojava i pojmova. Prvo kemija: svaka kiselina je neki plin otopljen u vodi, a otopljeni ugljikov dioksid iz zraka – isto je to onaj CO2 kao i u mjehurićima coca-cole – polako i strpljivo otapa vapnenac, te se on cijedi kroz zemlju i taloži u špiljskim sigama. Slijedi zatim hidrologija: otvor špilje je grotlo u kojem je nestajala neka pradavna ponornica, a i sad svega dvadesetak metara ispod dna Vranjače teče rijeka koja pripada slivovima Jadra i Žrnovnice. Na redu je termodinamika: strujanja zraka u pećini su takva da ona ima stalnu temperaturu od 15 stupnjeva – kao najbolje konobe – i uvijek istu vlažnost od oko 70 posto.Tako smo stigli do medicine, odnosno pulmologije: ovdašnji zrak je optimalan za ljude koji imaju probleme s dišnim putovima, a ovaj je novinar jednom i sam slušao djevojčicu s opstrukcijskim bronhitisom kako kaže da joj je u Vranjači bilo bolje nego da se pola sata inhalirala. Ni geofizika se ne može preskočiti: zemlja ovdje luči posebna elektromagnetska zračenja koja pridonose takvom terapijskom učinku.
Evo nas kod zoologije: svoj dom u Vranjači su našle dvije vrste šišmiša, tvoreći jedinstvenu biocenozu sa, naravno, endemskim kukcima kornjašima koji se hrane njihovim izmetom.
Trenutak je za geologiju: doba jure i doba krede, uz kalcijev karbonat i dolomitne stijene, u tlu su ovoga krša nataložila niz drugih minerala, poput kvarca i željeznog oksida (po domaći, ruzine), te će njihove primjese svakoj od špiljskih siga dati drugačiju, posebnu boju. A jednom je u Vranjaču došao neki Nijemac, mjerio, računao, razmišljao, pa, onako po njemački, opet računao, te izračunao da je Vranjača nastala prije 65 milijuna godina, u vrijeme nekih golemih tektonskih poremećaja. E, a tu smo već kod paleontologije: dakle, ova je špilja bila beba u vrijeme kad su dinosauri na ovom planetu brojili svoje posljednje milijune godina, jer su, podsjetimo, izumrli prije 60 milijuna godina.
Ne možemo preskočiti ni speleologiju: istraživanja su pokazala da tu još ima prolaza, hodnika i tunela, ali njihovo bi otvaranje za javnost moglo ugroziti ovaj sadašnji dio... Nakon niza prirodnih znanosti, moramo spomenuti i jednu humanističku, a to je arheologija: ljudi iz mlađeg kamenog doba, prije desetak tisuća godina, koristili su prednju dvoranu kao sklonište prilikom lova po Mosoru...
Šest tisuća namjernika
Stalagmiti i stalaktiti – a oni rastu ritmom od jednog milimetra u 35 godina, odnosno jednog metra u 35 tisuća godina – narasli su 0,77 milimetra od dana kad je ovaj novinar prvi put zapisao priču o Vranjači, bilježeći ono što je govorio danas pokojni Mirko Punda, sin onog pastira koji je lovio divlje golubove, čovjek s malom maturom koji je poput spužve upijao sve ono što je čuo od svih onih kojima je podzemlje ispod Pundinih staja za ovce i pojata za sijeno bilo predmet znanstvenog interesa. Punih 50 godina bdio je nad Vranjačom.Onih 360 stepenica do dna Vranjače zadnjih godina najčešće, vodeći namjernike kojih je ove godine bilo oko 6000, prelazi sin mu Marko (59), Stipin unuk, a u pomoć mu priskaču i braća Branko i Vladimir. Ovih mjeseci, kad su dani kratki, šjor Marko, trgovac i nekadašnji zaposlenik “Naprijeda”, a potom i vlasnik knjižare u Solinu, dolazi povesti goste tek po najavi i pozivu. Najviše posjetitelja bude u travnju i svibnju, kad, kao pozdrav probuđenoj prirodi, počnu one panteističke svetkovine kamuflirane u obiteljske izlete, gradelade s ekipom, bjegove od urbane svakodnevice...
No, da bi posjet bio moguć, trebaju postojati uvjeti za svojevrsnu miroljubivu koegzistenciju: gosti ne smiju ugrožavati svijet špilje, a špilja ni u jednom trenutku ne smije posjetitelje dovesti u opasnost. Zbog prvog razloga, i pri najvećim gužvama u Vranjaču se nikada ne spušta više od 10 tura gostiju, a zbog drugog takvi su posjeti uopće i mogući.
Za našeg boravka u Kotlenicama, u posjet Vranjači, vele tradicionalno, došli su osmaši iz omiške osmoljetke “Josip Pupačić”, Marko ih vodi i pripovijeda im priču o špilji i njezinu svijetu... Sve je isto kao i onda kad nas je vodio pokojni Mirko: svjetlo baterijske lampe pada na sige na kojima je priroda isklesala dva goluba, tri psa, Majku Božju, meduzu... I svaka dvorana ima svoje ime.
Ono što se promijenilo je rasvjeta; svjetlo u jami sada daju LED svjetiljke, a prije su bile obične električne žarulje. Eh, da, nema više ni onog trijema pred ulazom.
Marko ima dva sina, Gorana i Bruna, unuka Marina, brat mu ima kćer Ivanu, nema straha da priču koja počinje s lovom na golubove neće imati tko nastaviti.
– Nego, recite mi, može li jedan čovjek živjeti od Vranjače, može li tu zaraditi plaću? – upitali smo šjor Marka.
– A ne, ne bi mogao, sve što zaradimo ulažemo dalje u nju, toliko toga još treba napraviti – skrušeno će priznati.
– Dobro, dođe čovjek tu, bio je u špilji. Što mu osim toga Kotlenice još mogu ponuditi?
– Ljeti tu mogu dobiti sok, kavu... Kotlenice nemaju ni restorana ni dućana. Ljudi bi možda i otvorili, ali sve su te kuće građene onako, po domaću. A bez svih papira i dozvola ne može se ni krenuti u posao. Možda ova legalizacija nešto promijeni – zaključuje Marko.
A Kotlenice su selo u vrletima Mosora, uzbrdo od Dugopolja, 24 kilometra od Splita, rasteglo se – sve od raštrkanih, i po nekoliko kilometara međusobno udaljenih zaselaka, prezimena Tukić, Smajo, Bradarić, Điko, Punda (oni su najbrojniji), Vuković, Perić, Vladović – duž vijugave ceste koja vodi prema Gornjim Poljicima. Zadnji popis stanovništva: 148 stanovnika, najviše ih je bilo 1931. – čak 510. Tradicionalna zanimanja stočarstvo i, iako polja u klasičnom smislu nema, poljodjelstvo; žito se sijalo po vrtačama, dočićima, kamenu otrgnutih komadića tla, i da se nekad, u rana ljeta, čitav Mosor žutio od ozime pšenice.
Nad selom mjesno groblje i crkva sv. Petra iz 1873. Sagrađena je na temeljima neke puno starije crkve, o kojoj se danas puno ne zna. Ono selo što se odavde vidi u daljini je Krušvar. Bisko i Liska su puno bliže.
Na ulazu u selo je gater Selina s divljim svinjama, ovdje se održavaju čuvene utakmice lovačkih pasa.
U selu je, gle čuda, najživlje za vikend, kad navrate svi oni koji nisu zaboravili odakle su otišli. Bude kvoruma i za balote. No, uz one koji nisu otišli, ima i onih koji su se vratili, te onih koji su ovdje došli iako nitko njihov nikad ovdje nije živio.
Jedan od takvih je Tomislav Erceg (38), došao je iz Splita i ovdje kupio kuću. Uz dva apartmana koje već iznajmljuje dolje u gradu, ovdje se namjerava baviti seoskim turizmom. Planira napraviti bazen i nabaviti domaće životinje, jer one su dio ekoturizma.
– Doša sam u ovaj mir, di ovo ima, a do Splita dolazim za 25 minuta – kaže.
Predstavnik onih koji su se vratili je Mirko Perić (44), ratni vojni invalid. Živio je Spinutu čitav život i ovdje se vratio na djedovinu.
– Mater bi možda i došla vamo, vridna je, ode bi se imala s čim zabaviti, a otac neće ni da čuje. Na Spinutu ima svoju ekipu, zaigra na karte – kaže.
Zanimaciju je našao u kamenu, zidićima je prekrojio čitav vrt u koji je trebalo nasuti zemlju. U jednom zidu zanimljiv reljef – lik mlade djevojke s knjigom. Da je to davno, dok je imao “tamića”, kad se čistilo oko Meštrovićeve galerije, ležalo u grmlju. On je, umjesto da naplati odvoz svega onoga što je počišćeno, za naknadu uzeo samo ovaj reljef. Nije Meštrović, njegovi likovi imaju drugačije nosove, možda rad kakvog učenika... U Bradarićima su na okupu četiri generacije onih koji su ostali, no najstariju baku Anu (84) nismo zatekli, otišla je s kozama, trenutno ih je osam.
– Ima li sira? Kupili bismo.
– Šta nisi doša prije, a ne sad kad su koze skotne – odrješito će Senka Bradarić (56), nevjesta bake Ane.
– Evo, mi iz “Slobodne” svratili da vidimo što radite, kako živite.
– A šta misliš kako? Meni 1200 kuna s biroa, a mužu penzija od 1700 kuna. Ajde ti živi od toga.
Drva na prodaju
Muž joj Petar (58) najveći je dio radnog vijeka proveo u “Termofrizu”, ona u “Jugoplastici”. Sin im Mario (30) sa suprugom Petrom, te sinovima Petrom i Gabrielom, živi s njima.Nedaleko od njihove kuće gomila drva, složenih za prodaju. Najviše grabovine, poneki jasen, ima i hrasta.
– Tražimo od šumarije da nam odredi di možemo uplitat na primjer pet metara drva, šumar nam odredi i mi platimo za to. Ono šta ne potrošimo možemo prodat, damo povratnicu onome ko kupuje, da se zna, ako ga policija zaustavi – objašnjava Petar.
– Pošto metar?
– Sad je 250 kuna, prije je bilo po 200, al sve poskupljuje – zaključuje priču Mario.
Petar mlađi, četvrtaš u područnoj školi sa šestoricom učenika, nestao je nekud neposredno prije poziranja našem fotoreporteru. Vratio se s gelom u kosi, pa je razgovor otišao u drugom smjeru, dovoljno da novinar previdi da ga je nešto trebao pitati.
Eh, da, mislio sam ga pitati lovi li ikad divlje golubove...
Biciklistička staza– U sljedećoj godini postavit će se i biciklistička signalizacija koja će od Dugopolja preko Kotlenica voditi prema naseljima omiške Zagore, a sve u sklopu projekta “Biciklističke staze Dalmatinske zagore” uz suradnju sa županijskom Turističkom zajednicom i županijskim Biciklističkim savezom. Cikloturizam je jedna od najbrže rastućih turističkih grana, a u tome će i Kotlenice naći svoje mjesto – najavljuje Tomislav Balić, direktor TZ-a općine Dugopolje, dodajući da Turistička zajednica kontinuirano promovira Vranjaču. |