Nisam ja kriv što ljudi ne žele štrajkati – govori nam Neven Tešija i sliježe ramenima kao da mu je neugodno što se mora opravdavati.
Neven Tešija ravnatelj je Osnovne škole Petra Kružića iz Klisa. A u toj školi zaposleno je 46 djelatnika, redom nastavnika. I ni jedan od njih od početka najnovijega štrajka prosvjetara nije bio ni jedan jedini dan u štrajku. A nitko im nije branio.
– Naravno da im nitko nije branio, što vam je?! – uzvraća na pokušaj novinarske provokacije ravnatelj.
A potom priznaje:
– Istina je, mi smo jedina škola u cijeloj zemlji, barem koliko je meni poznato, u kojoj nitko ne štrajka i u kojoj se nastava sve ovo vrijeme normalno odvija.
U Hrvatskoj, da se poslužimo službenim podacima Ministarstva znanosti i obrazovanja, djeluje 869 osnovnih i 440 srednjih škola i od svih njih samo na Klisu kreda se troši kao da se zadnjih dana ništa u životu prosvjetara dramatično ne događa.
Emotikoni sa suzama
I dok kolege kliških nastavnika u, primjerice, Splitsko-dalmatinskoj županiji broje već šest odštrajkanih dana te im para na sve otvore izlazi kad čuju da će ih na ovaj ili na onaj način morati nadoknaditi, kod starine Petra Kružića kalma je bonaca.
Oni niti gledaju vijesti, niti čitaju novine. Ne treba im, što bude, bit će. Tek djeca po društvenim mrežama ostavljaju suzne emotikone zbog teške nevolje koja ih je snašla.
Nitko nema školu osim njih. Dok su oni grijali klupu, ostali – a pod “ostali” misli se doslovno na sve ostale – dobili su gratis još cijele jedne praznike.
– A ne, nije vam tako kod nas. Naša djeca jako su zadovoljna što na Klisu nema štrajka i što poslije neće morati nadoknađivati nastavu.
Kad svi ostali budu morali ići u školu, oni će biti slobodni, a to će im posebno pasati jer su mnogi od njih putnici pa bi i organizacija dodatne nastave bila mnogo kompliciranija – govori ravnatelj.
Zadovoljni su, tvrdi, i roditelji. A s obzirom da se nisu željeli priključiti štrajku, očito je da su zadovoljni i kliški nastavnici.
– Ne bih ja to baš tako rekao – prekida nas ravnatelj.
Razlog, naime, za nesudjelovanje u obustavi rada koju ujedinjeni nacionalni školski sindikati iznenađujuće uspješno provede već više od mjesec dana nije zadovoljstvo, nego – nezadovoljstvo. Svim i svačim. Zapravo, točnija bi riječ bila – rezignacija.
– Tako je, to je prava riječ jer rezignacija se baš može osjetiti – veli Tešija.
Da kliški nastavnici nisu nikakvi partibrejkeri, potvrđuje i njegova sljedeća izjava:
– Svaki put dosad kad je bio štrajk naši su djelatnici u njemu sudjelovali, i to svi, nema kod nas odvajanja!
Tako je to u “Petra Kružića”, ili svi ili nitko.
– Jesmo, složni smo, kolektiv je to za primjer – ponosno će Tešija, koji tim kolektivom ravna već 22 godine, a mi sad baš i nećemo iz arhiva izvlačiti one članke s gadnim naslovima iz kojih se dalo zaključiti kako se u kliškoj osmoljetki svašta događa i kako tamo, recimo, ravnatelj i tajnik samo putem mejla komuniciraju.
Ponavlja kako on ni na jednu odluku svojih djelatnika ne može utjecati, pa tako nije ni na ovu najnoviju. Ako nema štrajka, nema ga, idemo dalje. A isto bi bilo i da ga ima.
– Dva sindikata u školi imamo, ali svejedno štrajka nema – ističe.
– Ljudi su razočarani, to je osnovni problem – dodaje.
A razočaranje je veliko i nepoderivo poput Kliške tvrđave.
– Prevladava mišljenje kako ni jedna akcija neće uspjeti. Što god da se poduzme, uzalud je, stanje u prosvjeti bude još gore, pri čemu ne mislimo toliko na plaće, koliko na opće omalovažavanje koje u društvu vlada prema radnicima u sustavu obrazovanja – objašnjava Tešija.
Ukratko: ni ovaj štrajk, postotak gore-dolje, neće nastavnicima vratiti društveni ugled.
– Temelji se moraju promijeniti, a ne fasada – slikovito će ravnatelj.
A temelji su – koeficijenti.
– Biti nastavnik je poziv, a ne zanimanje i već u startu se griješi kad se svi državni službenici stavljaju u isti kalup. Od devedesetih je to sve naopako postavljeno. Mi svoj posao, uz dužno poštovanje ostalima, živimo 24 sata na dan i tako bismo trebali biti tretirani i kroz početne koeficijente – napominje ravnatelj škole pune djelatnika kojima je puna kapa ukalupljivanja.
Tijekom razgovora Neven Tešija je nekoliko puta ponovio kako “nikoga nije briga”. Za nastavnike i društvo koje oni pokušavaju popraviti podjednako.
Revolucionarni žar
– Biti potlačeni, potplaćeni i poniženi djelatnik u školi danas je nešto sasvim normalno. Uzmi ili ostavi, a nitko ne čini ništa da se takvo stanje popravi – gorko će ravnatelj.
Primjećujemo da zbori protiv pravog sindikalnog vođe i da nam je tim čudnije što se u njegovoj školi ne štrajka, a on opet sliježe ramenima. Učas ga prođe revolucionarni žar i vrati se rezignacija.
Kao da nismo na Klisu, tamo gdje se nekoć i s većim silama boj bio.
– Ovo što naši sindikati predlažu naprosto neće ništa promijeniti; tko će nam, uostalom, vratiti sve ono što nam je proteklih desetljeća uzeto, i novac i dostojanstvo – veli Tešija.
Roditelji ga pri tome najviše čude. Ne njegovi Klišani, nego općenito.
– Mnogi roditelji stalno po nama u prosvjeti pljuju, da smo ovakvi, da smo onakvi, a istodobno nam svakodnevno svoju djecu šalju i tako nam ukazuju najveće moguće povjerenje. Meni to stvarno nije jasno, ja svoje dijete nikada ne bih dao u ruke ljudima kojima ne vjerujem – kaže ravnatelj.
Rekosmo, kao da sindikalist govori, a tek je počeo, baš se ražestio. Opet.
– Općeprihvaćeno je mišljenje da nastavnici ljeti planduju, a ja sam, da samo sebe uzmem za primjer, prošlo ljeto samo dva dana imao slobodna. Dva dana! U ove svoje 22 godine koliko sam ravnatelj, nije bilo godine da mi nije propao jedan dio godišnjeg. Posla je toliko da ga jedva stignemo obaviti, no o tome nećete u javnosti ništa čuti, ali zato se uporno emitira slika o nama kao povlaštenim službenicima na državnim jaslama, a to vrijeđa i boli – zaključuje Tešija.