Užeglo, uprla vrućina po Imotskoj krajini. S neba prži, iz kamena isijava, nemaš se gdje osvježiti, a u Imotskom 35, u Vinjanima Gornjim 36, pri Imotskom polju nešto manje - 33 stupnja u hladu.
Ono Imoćana što je bliže Modrom jezero pohrlilo je u njegovo grotlo. I tamo gužva jer je veliki broj gostiju, posebno onih inozemnih, namirisao ljepotu, pa eto ih dolje. A oni ostali po Imotskoj krajini, kud koji.
U automobilu klima, no jedva se diše. Kanimo malo obići neku kuću za odmor u samom gradu i pitati vlasnike i njihove goste da nam kažu čime ubijaju ovu žegu. Prije toga skoknuti do polja, do Vrljike, rijeke koja život znači Imoćanima. Tamo su redoviti obiteljski ljetni osvježavajući tretmani. Ponese se spiza, razgrnu se deke, u rijeku se ubace boce piva, vina i sokova i onda laganini. Malo priče, koji zalogaj, gutljaj i vrućine kao da nema.
Pitamo pri polasku na Vrljiku nekoliko lokalnih dobrih poznavatelja kretanja temperature vode u rijeci. Kažu: Na izvorištu ti je trenutačno 7-8, sto metara nizvodno 9-10, a pet stotina metara od izvorišta bude i do dvanaest stupnjeva.
- Hladno, hladno, da se ne može baš ni puno ostati u vodi, bez obzira na ovakvu žegu - dobivamo upozorenje.
Kod Perinuše, kojih tristotinjak metara niže od glavnog izvorišta, u hladu vrba i poljskih jasena, automobil do automobila. Cijele obitelji, pa oni s prijateljima, baš kao što smo i zamišljali. Prostrte deke, madraci, obične ležaljke, tik uz vodu. Svakih pet-šest metara u vodi boce piva, vina, sokova. Standardna scena.
Obitelj Domagoja i Marije Zdilar tik do znamenitog mosta na Perinuši. S njima mali Branimir i Antonela, a uz njih poznati ljubitelj Vrljike Ante Vuković iz Grubina. Branimir kupa li se kupa, jurca po vodi svojim čamcem, Antonela u vodi uživa, dok su Marija i Domagoj samo do koljena u vodi.
- Hladno je, brrrrr, ovdje je desetak, jedanaest stupnjeva, i kada se voda dotakne kolina čovjek se osvježi i ide se vani. A ovi mlađi mogu i plivati. Mi smo skoro svaki dan ovdje otkako je uprla ova vrućina. Mir, čista voda, ponese se marenda i tu se osvježava sve tamo do kasnog poslijepodneva - veli nam Marija.
Ante Vuković iz obližnjih Grubina na Vrljici je svoj na svome. Malo u rijeku do gležnjeva, pa onda oprezno do koljena, pa potom s noge na nogu po svoje hladno pivo.
- Nema toga frižidera koji će pivu ovako oladit ka naša Vrljika. To je prirodno lađenje. Ovako je najlipša za popit. A ja sam ti od svojih davnih školskih dana liti ovde na Vrljici. Tu san se naučio plivat, tu je najbolja likarija za ovu žegu. Dok sam bio mlađi kupa sam se sve u šesnest, ali sada se triba paziti, jer nije baš deset-dvanest stupnjeva za kupanje. No, zato se svako desetak minuta dobro polije, uđe se do kolina u vodu i onda vanka, lezi i pijuckaj pivu. Lipota, nema je nadaleko - hvali Ante svoju Vrljiku.
I dok smo s njim pričali, pored nas u kajaku dvoje stranaca. Pitamo odakle su, kako im je na rijeci, kako im je u Imotskom. Njemački turisti, tu su blizu u jednoj kući za odmor. Gospođa se zove Ruth, a njezin suprug Karl. Iz okolice Muenchena su.
- Predivnu rijeku imate, tako bistru i čistu, samo je puno trave u njoj - vele.
Kažu dobro informirani njemački gosti da je u njihovu mjestu u blizini glavnog bavarskog grada izmjereno 37-38 stupnjeva.
- Više u nas nego u vas na Mediteranu - slavodobitno nam uzvraćaju.
Ipak, ovdje vrućinu, vele, skoro da i ne osjećaju.
- Ja i supruga veslamo sve od izvorišta i kanimo ići kilometar, dva. Kažu da nema na rijeci brzaca, tako da ćemo uživati. Pred večer opet nazad. Priroda vam je divna, možda samo da se malo pripazi da ljudi ne ostavljaju plastiku uz rijeku - veli pedantni Karl.
Razmišljamo o Karlovoj primjedbi i automobilom idemo petstotinjak metara prema jugu uz samu Vrljiku, sve do Plavoga mosta.
Tamo je zbog izgradnje ustave rijeka Vrljika i najdublja i njezina temperatura je tu i do dvanaest stupnjeva. A tamo, pravi sajam razdragane mladosti. Ante, Dino i Petar Divić, Marko Ajduk, Tonći Ćerluka, Tomo Jukić, Ante i Marko Kolovrat, Borna Bubalo, sve prijatelji iz okolnih zaseoka uz Vrljiku.
Tu im je ljeti dnevni boravak. Kada smo ih pitali je li im hladno, na Markov mig samo se uzveraše na užarenu željeznu ogradu Plavog mosta i povikaše: Slika za Slobodnu! Onda jedan za drugim, svaki svojim stilom, skok u hladnu rijeku. Jednom, pa opet, pa treći, četvrti put.
Tek kada sam im rekao da su fotografije uspjele, na trenutak prekinuše skokove. Njima sigurno nije vruće.
- Malo se smrzneš u početku i kada ostaneš duže u vodi otrneš da više i ne znaš jel ti hladno ili je to normalna temperatura - komentiraju mladići temperaturu vode.
Od Plavog mosta dalje na svakih desetak metara grupe onih koji su se došli osvježiti. Onda mobitelski poziv. Vlasnik lijepe kuće za odmor zove, profesor Marko Mendeš.
- Moji gosti s nestrpljenjem čekaju kako bi komentirali ljetnu imotsku žegu. I oni se hvale da je u njihovom Bruxellesu u Belgiji temperatura dosegla i 38 stupnjeva. Čudno neko ljeto, govore mi - reče nam Marko.
Od Plavoga mosta ravno u predgrađe grada. Tamo pored bazena Markove lijepe kuće, koju već nekoliko godina iznajmljuje strancima, čekaju nas Simon, Michael, Bram, Natalie i Kim s dječicom Gus i Loloie. Svi su iz Bruxellesa.
- Predivno je ovdje, to moram priznati. Nije ni meni ni supruzi, ni mojim prijateljima s kojima provodim odmor ovo prvi dolazak u Hrvatsku. U Imotskom smo, međutim, prvi put. Bez kurtoazije, lijepo je. Ovdje u Marka mir, tišina, cvrkut ptica, bazen i pravi odmor. Odemo do Modrog jezera, onda sjednemo u auto i pravac Makarska i more. Bili smo u Splitu, no najviše smo ovdje uz bazen. Nažalost, odmor je pri kraju pa moramo sutra krenuti. No, sigurno ćemo opet doći u Imotski. Sve je lijepo, pravi kameniti spomen-grad - veli nam Simon.
I tako, već je pet sati poslije podne, a vrućina ne jenjava. Čini se da je sparnije nego u podne. Imotske ulice su puste. Svi se negdje hlade.