StoryEditorOCM
Dalmacijastanovnici u očaju

'Ka da mu je Bubka ćaća, a Blanka mater': na jednom od najljepših mjesta u Hrvatskoj počele su se događati čudne stvari

Piše JL
18. rujna 2017. - 12:44

Bistro, azurno more. Skrovite šljunčane plaže. Sunčane kamene terase. Dobri restorani. Ukratko: možda i najljepši dio čitave jadranske rivijere. Ali, počele su se događati čudne stvari, piše Jutarnji list.

Na spomen Paklenih (Paklinskih) otoka kod Hvara, prosječnom građaninu nameće se niska ugodnih ljetnih asocijacija. Puste, šumovite uvale. Bistro, azurno more. Skrovite šljunčane plaže. Sunčane kamene terase. Dobri restorani. Ukratko: sunčana Arkadija, možda i najljepši dio čitave jadranske rivijere. 

Na Paklenim otocima ne živi puno ljudi. Na najvećem otoku, Sv. Klementu - površine oko pet četvornih kilometara - glavno naselje zove se Vlaka i ima 35 kuća, ali većina vlasnika tu dođe samo ljeti: zimski stanovnici mogu se nabrojati na prste. 

S obzirom na prirodne ljepote kojima su okruženi, čovjek bi očekivao da žitelji Vlake dane provode u spokoju, sretni što ih je zadesio zavičaj iz snovitih slikovnica, bogomdan za turistički prosperitet.

Ali, avaj - stanovnici Vlake dane provode namršteni i zabrinuti, pišući ogorčene dopise i peticije koje šalju na relevantne društvene i političke adrese. Na njihovom idiličnom škoju pojavio se remetilački faktor od nekih 150-200 kilograma žive vage, latinskim imenom “Sus scrofa”, koji se razmnožava neviđenim tempom i prijeti urušavanjem kompletne otočne idile.

Ni voća ni povrća

Elem, Paklene otoke zadesila je invazija divljih svinja. Ofenzivna djelovanja papkarske brigade odvijaju se uglavnom noću, a poljoprivredna šteta sumira se po danu: na otoku praktično više nema ni voća ni povrća, jer su svinjski okupatori sve pojeli.

U Vlaku nas je zvao Gjorgje Šimunović, 45-godišnji poljoprivrednik i vlasnik OPG-a koji živi od uzgoja pomidora, kukumara, dinja, vinove loze, maslina i drugih plodova zemlje. Nikad, veli, nije imao problema s prodajom svojih proizvoda.

- Jer ja povrće ne zalivam, tako da je vrlo kvalitetno. Ali triba okopavat, a to ljudi ne znaju. Zato ovo i je lipo misto, jer sve raste bez da zalivaš. Dinje su mi znale doć do petnaest kila.

Ali za to “lipo misto”, u kojem sve raste “bez da zalivaš”, nekako je dočula obavještajna služba divljih svinja, čiji su predstavnici prije nekoliko godina doplivali na otok i malo-pomalo preuzeli kontrolu nad poljoprivrednim kulturama. 

Po danu se, priča Gjorgje, zabiju u “bušak” (neprohodni gustiš kojim Pakleni otoci obiluju), a navečer kreću u akciju koja Gjorgja i druge otočne ratare dovodi do egzistencijalnog očaja.

- Ovdi su toliko gusti ti bušaci da ni pas ne može proć, kamoli čovik - kaže Gjorgje. - A svinja je ka tenk ili oklopno vozilo, samo prođe kroz bušak i dođe ti u polje, i sve potamani.

- A što svinje jedu? - pitamo.

- Šta nađu - odgovara Gjorgje. - Zimi jedu puževe. Prije smo i mi jeli puževe, ali sad ih više nema. I krumpire jedu. A liti jedu sve: ovom jednom su potamanili i breskve, a pomidore su ove godine izili zelene, još ništa nije bilo sazrilo.

Pokazuje nam na mobitelu snimke svojih zasada rajčice, prije i poslije prolaska svinjske vojske. Na potonjoj fotografiji zasadi izgledaju kao da je preko njih protutnjao uragan Irma.

Spasi što možeš

Na otoku, inače, ima još nekoliko OPG-ova, ali Gjorgje je jedini kome je to osnovna djelatnost.



- Dosad sam živi od toga i mogu reć, lipo sam živi. Lani su već prihodi pali na pola, a ove godine prasci su mi sve izili, nije ostalo ništa - kaže potišteno, dodajući kako je problem divljih svinja na otoku prisutan već neko vrijeme.

- Zadnjih par godina je to izraženo, ali ove godine su napali ka ludi, valjda zbog duge suše. Već lani su ljudi brali grožđe ranije nego inače, da spase što se spasit dade, ali ove godine se ništa ni dalo spasit. Već na pola lita ni bilo ničega - jada se Gjorgje.

Pitamo našeg sugovornika koliko ima tih divljih beštija na otoku.

- Nemam pojma, niko ne zna - uzdahne on. - To ide u krdima, priko zemlje, prekopavaju sve. Po danu ih je teško vidit, a po noći dolaze sve do kuća. Meni je brat preksinoć pokuša uslikat jednoga, doša mu je ispod ponistre. Koji se divlji prasac dočepa otoka, doša je u raj: više mu niko ne more ništa - kaže Gjorgje.

Divlja svinja ima zavidan natalitet: krmača se može okotiti dva puta godišnje, a obično porodi šest do dvanaest mladih. Taj tempo ljudi ne mogu pratiti: populacija svinja barem desetorostruko premašuje ljudsku populaciju otoka. Gjorgje nam potom priča kako se divlje svinje na njegovom otoku ne boje nikoga, jer nemaju prirodnog neprijatelja osim vuka, a vuka na Sv. Klementu nema.

- Pa je li to možda rješenje? - pitamo. - Da dovedete vuka?

Gjorgje nas začuđeno pogleda.

- Onda bi bio još veći problem. Vuk bi nam izija mačke, a mi bez mačke ne možemo.

- Zašto ne možete?

- Onda bi nas izili miševi - čudi se Gjorgje novinarskom neznanju.

Prve divlje svinje na jadranskim otocima uočene su 90-ih godina, a problem njihove ekspanzije eskalira u ovom mileniju. Pretpostavlja se da su na otoke pobjegle s jadranskih priobalnih planina, zbog porasta broja vukova u planinama. Invazijom svinja najugroženiji su kvarnerski otoci (Krk, Cres, Lošinj) i oni u srednjoj Dalmaciji (Brač, Hvar, Korčula).

Prasci plivači

Divlja svinja je sjajan plivač: drži se da može plivati neprestano i po 12 sati, iako nam se Gjorgje kune da je na TV-u gledao nekog stručnjaka koji je kazao da “prasac more plivat dva dana”.

- Jedan je bi dopliva do Visa - tvrdi nam Gjorgje, uvjeravajući nas da je informaciju dobio iz “pouzdanih izvora” - ali ga je udri auto na cesti. Tako su Višani riješili problem. U svojim analizama problema Gjorgje je došao i do zaključka o nepobitnom krivcu, kojeg je locirao u nemaru hvarskih lovaca.

- Na ovako malim otocima uopće ne bi smilo bit divljih svinja, to bi lovci morali riješit, ali oni su potpuno zanemarili ovaj otok, iako smo ih više puta molili da organiziraju hajku - kaže ovaj zabrinuti poljprivrednik, te nam pokazuje fotokopiju dopisa koji je još prošlog lipnja uputio Ministarstvu poljoprivrede i hvarskom lovačkom društvu.

Iz Gjorjeva dopisa citirat ćemo nekoliko rečenica:

Uzaludni dopisi

“Osim štete na poljoprivrednim kulturama, svinje lutaju oko kuća, razbacuju smeće na odlagalištu, radi čega smo ove godine ostali bez usluge odvoza smeća. Osim toga, turisti se žale da gotovo svaku noć susreću grupe svinja po stazama otoka. Budući da je Sv. Klement dio lovnog područja Hvar, obraćam vam se sa zahtjevom da reagirate i ponudite rješenje. Zahtjevu se pridružuju svi stanovnici naselja Vlaka.”

- I? - pitamo Gjorgja.

- Niko nije ni odgovori - kaže on ogorčeno.

Pridružuje nam se jedan od ljetnih stanovnika otoka, umirovljeni profesor Drago Pavić, nekadašnji dekan Pomorskog fakulteta u Splitu. Profesor je fasciniran vještinom neprijateljske armade.

- Ta životinja evidentno ima visoku sposobnost prilagođavanja, sposobnost da nađe područje gdje će se nastaniti. Poznato je da je na Hvar došla preko Pelješca, a priča se da je već doplovila do Visa: tih 11 milja kanala, koji se u maritimnom smislu smatra opasnim, njima nije nikakav problem. Izvanredno moćne životinje, kad vidite kako ruju, što su sve u stanju pregristi. Mislim da je glavni uzrok problema sposobnost te životinje da se prilagodi i razmnožava - zaključuje profesor.

Uskoro dobivamo i trećeg sugovornika: pridružuje nam se Nikola Colnago, također vlasnik OPG-na na Sv. Klementu, koji uz to vodi ugostiteljski objekt u uvali Vlaka i proizvodi vino.

- Mislim da nema rješenja - skeptičan je Nikola. - Sad je prekasno za lovačke hajke, tih svinja je previše. Lovci to mogu eventualno prorijediti, i to je sve. Možemo samo stavit žicu skroz oko polja.

- To nije rješenje - ubacuje se Gjorgje - jer ovdi se poljoprivredom bavi od rimskih vremena i nikad se niko nije ograđiva žicom, pa neću ni ja.

- Ovo je nova situacija - smireno će Nikola. - Ja pravim vino i sad moram kupovat grožđe na Hvaru, jer su mi ovdje sve pojeli. Ali ne smimo plakat, situacija je takva kakva je. Kažu ljudi: “One ne pripadaju na otok”, ali one su tu i šta ćeš sad. Sad je tako.



Gjorgje ponavlja kako su mu iz Ministarstva, kad se interesirao, rekli da lovostaja na divlje svinje nema, osim za male svinje preko ljeta, pa on ne vidi razloga da se mještani ne organiziraju i riješe problem bum-bum metodom.

- Ako samostalno ubiješ svinju, ti si napravio prekršaj - ukazuje Nikola, povjeravajući nam ideju od koje je u međuvremenu odustao.

On i Gjorgje su, naime, zajedno pisali dopise na Hvar i skupa doživjeli razočaranje kad im nitko nije odgovorio.

- I pošto nas niko nije obadava, ja sam razmišlja da ulovim jedno deset-dvanaest prasaca i da ih sve iskrcam na hvarsku rivu. Pa neka vide šta je to - veli nam Nikola. U živahni razgovor tada se uključi i profesor Pavić, novom akademskom opservacijom:

- Općoj društvenoj potrebi da stanovništvo ostane na otoku i živi od otoka, suprotstavlja se prirodni nagon divljih svinja. Riječ je o borbi čovjeka i prirode, a društvo je nijemi promatrač pojave koja je relativno nova, nije dovoljno proučena, nije uopće znanstveno obrađena, te zasad nema rješenja. Čak i da se provede hajka, pa čak i da uspije, ostaje pitanje je li to pravo rješenje.

- Znamo krivca - upada Gjorgje. - To je lovačko društvo.

- Lovačko društvo je krivo - potvrđuje Nikola - ali sad je gotovo.

Tragovi papaka

Sjedimo u Nikolinom lokalu, pedeset metara od mora. U obližnjoj uvali turisti se kupaju i brčkaju, na usidrenim jahtama sunčaju se mlada tijela, more naprosto poziva da skočiš, ali za našim stolom raspravlja se teška egzistencijalna tema opstanka.

- To je sukob prirodne stihije s ljudskim pokušajem da se organizira život na otoku - kaže profesor Pavić, te nastavi: - Interesantno je da se svinje sve više približavaju ljudima i kućama, prolaze kroz prozore koji su namijenjeni samo ljudima i ponašaju se vrlo domaćinski.

- Pogledaj ovu ulegnutu travu ispod lokala - reče mi Nikola. - Tu je sinoć leža prasac. A neku noć se probudim i vidim njih trideset, to se poredalo ka vojska. Oni tu žive ka kokoši, ne znaju da im je čovik neprijatelj.

Odlazimo k Nikolinim i Gjorgjevim posjedima, kroz šumski puteljak. Došavši do svog vinograda, Nikola nam pokazuje tragove papaka i dubinu zahvata svinjskog rila: vidimo polomljene trsove i čokote, a u zemlji su brojne rupe, vidi se da je tu netko friško kopao.

- A pogledaj kako izgleda grozd posli njih - Nikola u ruci drži žalosnu ogrozdinu. - Vidiš, sve obrste, nema nijedne bobe.

Putem do Gjorgjeva vinograda javljamo se Tonču Matijeviću, još jednom otočnom poljoprivredniku koji cijele godine živi na Sv. Klementu. Čovjek veli da njih desetak vlasnika polja u Vlaci imaju ukupno 15.000 loza, ali ove godine nitko nije ubrao nijedan grozd.

- I da nekome rečete kako na petnaest iljada loza niste ubrali ni grozd, ne bi vam niko virova - kaže šjor Tonči. - Generacije prije nas su se normalno bavile poljoprivredom, a nas je zadesila ova nevolja. Moji roditelji su znali imat po dva i po vagona grožđa, a mi nula.

U Gjorgjevom vinogradu ista slika pustoši kao u Nikolinom: poharani čokoti, polomljene grane i karakteristične rupe u zemlji, a polje pored vinograda potpuno je preorano. - Tu di je sad izorano, tu je bilo povrće - objašnjava nam. - Ali kad su prasci sve izili, otac mi je to preora, da ne mora gledat šta su napravili.

Gjorgje u polju imao 600 sadnica rajčice. Nakon svinjskog pohoda ostala je samo jedna, a i ta bez ploda. Fotoreporter Tom slika Gjorgja s tom sparušenom sadnicom: prizor poljoprivredne agonije.

Idemo do Gjorgjeva brata Pjerina, koji u Vlaki drži restoran. Pjerino se žali da prvi put u povijesti restorana pomidore mora kupovati na Hvaru, jer je svinjska armija pojela sve sadnice na otoku. Svinje su, kaže, izazvale i pravi arheološki skandal. 

Otok Sv. Klement, naime, još je od rimskih vremena služio kao ladanjsko mjesto, pa su sačuvani zidovi i ostaci drevne rimske vile. 

- One ruju ispod zida, jer su im spuži između zida i zemlje, i onda su potkopale cili zid - kaže Pjerino.

Puvanje i roktanje

Dok nam servira pitu od balancana, konobar Mladen Mišković, rodom iz Kaštela, potvrđuje priču o svinjskom teroru.

- Navečer ideš po otoku, samo iz grmlja čuješ puvanje i roktanje. Neka se neko napije i zaspe na zemlji, aj ća, pojist će ga.

I on je, poput profesora Pavića, fasciniran tehničkim vještinama divlje svinje. Ovo ljeto je, kaže, gledao kako se svinja prebacuje preko žičane ograde jednog seoskog zemljišta.

- Penje se uz ogradu ka čovik, i još je bila tu neka grana od masline, onda se uvati zubima za tu granu i pribaci tijelo preko ograde. Ka da mu je Sergej Bubka ćaća, a Blanka Vlašić mater.

Putem do malog pristaništa nalijećemo na Nikolu Tomasa, ljetnog stanovnika Sv. Klementa, koji je dočuo da se otokom moraju novinari. 

Moli nas da spomenemo peticiju koju su on i drugi mještani, ukupno 42 čovjeka koji žive u Vlaki ili dolaze ljeti, potpisali prije mjesec dana i poslali splitsko-dalmatinskom županu i gradonačelniku Hvara. Peticija spominje i prasce. 

- Lako što ovo lito nismo ubrali pomidor ni tikvicu - kaže čovjek - ali ova prasad napašće nam i dicu. To je gladno i žedno, ovakve zube imaju, i to država mora riješit.

Napuštamo otok s mišlju o nepobjedivosti svinjskog neprijatelja. Naše misli su na strani otočana, ali se bojimo da im šanse nisu velike: tko se može boriti s protivnikom koji iskazuje takvu volju za životom?, piše Jutarnji.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. studeni 2024 16:02