Ne, nije greška, ako ste me možda već ispravili. Znam da Mušič nije bio Splićanin – bio je Slovenac, građanin Ljubljane, rođen u Sevnici – ali je svojim djelom, njegovim duhom i originalnošću, do te mjere zadužio dalmatinsku metropolu da ga se mirne duše moglo (a moglo bi se i posmrtno) uzdići na oltar počasnog građanina Splita.
Taj arhitekt i urbanist – to je, naime, najkraći izvod iz njegove profesionalne vizitke – zajedno sa svojim timom potpisan je kao glavni autor najvećeg splitskoga urbanističko-graditeljskog pothvata nakon Dioklecijana, koji je grad utemeljio: zamislio je, nacrtao, a u neku ruku i “oživio” Split 3, novi grad uz njedra nekadašnjeg Splita, kao projekt o kojem se danas studira na desecima respektabilnih učilišta arhitekture i urbanizma.
Utoliko je veća šteta što je iz Splita otišao posve tiho, gotovo na prstima, a u gradu je iza sebe ostavio urbanu legendu i njezin zapis u betonu po ulicama Smrdečca, Trstenika, Mertojaka…Split 3 danas, nažalost, nije onaj isti grad s kraja šezdesetih i sedamdesetih godina, kad je bio smišljen, građen i naseljavan životom u prezentu – živim ljudima, pticama, mačkama, cvijećem, tiramolama, malim brankama, obručima za basket, zjogovima za balote, da, i onim fabuloznim Kovačićevim (Dinko) bužama za rebce izdubljenima u glatkim fasadama novoizgrađenih nebodera.
Ali, ruku na srce, Split 3 nikad nije ni bio niti postao onakav kakav je zamišljen. Realni život nikad se nije dobacio do onoga što je bilo promišljeno i projektirano: tijek vremena pokazao je, naime, kako je pobjeda Vladimira Brace Mušiča, s kolegama Nives Starc i Marjanom Bežanom, na raspisanom natječaju za urbanističko i arhitektonsko rješenje tzv. Splita 3 bila iznimno sretan i teško ponovljiv trenutak te da se iz njega “novi grad” začeo delikatnom intelektualno potpomognutom oplodnjom, za koju su uvjeti tada, srećom, postojali.
Drugim riječima, brojni elementi projekta – dovoljno važni i veliki da ih se ne može zvati tek detaljima – nisu dobili priliku transferirati se u gradski život, od ideje postati beton, ili ulica, skaline, balkon, vrt. U taj koncept koji je afirmirao “temu ulice kao nedostajućeg elementa u funkcionalističkom pristupu kolektivnom stanovanju” nisu stigli biti ugrađeni, a bili su predviđeni i smisleno povezani, sadržaji poput turističke zone uz obalu, kazališta i kina, umjetničke galerije, sportskog parka…
Naišla su neka drukčija vremena, poharane su neke institucije koje grade grad, nestalo je Urbanističkog zavoda i PIS-a (poduzeće za izgradnju Splita), a grad se nastavilo graditi bez reda i smisla, na “divlje”. Dovoljno divlje da se uklopi u Mušičevu tezu, nakon devedesetih, kako nam se “dogodio politički prevrat s restitucijom kapitalizma i – primitivizma”.
O apsolutu profita, o prednjačenju privatnog (interesa) pred javnim na baš svakome planu – a na urbanističko/građevinskom osobito – može se “pjeniti” s puno argumenata i malo pozitivnih pomaka, dok je, pak, “sastavnicu” primitivizma, destruktivnosti i nebrige najlakše detektirati pogledom na ono što je danas slika (možda ipak ne pretežna) Splita 3: porazbijane žardinijere pune škovaca umjesto cvijeća, izvaljeni šahtovi, pokradene kamene ploče sa zidića i ograda, izvaljeni i zahrđali pašamani, grafitima išarane fasade, balkoni i lođe pregrađeni i “zatvoreni” metodom sam svoj majstor, kontejneri bez poklopaca i kandelabri bez lampi…
“Gradovi su kao ljudi, imaju i padove i uspone, imaju svoju sudbinu”, kazao je na jednom predavanju o Splitu 3 ovdje već spomenuti sjajni splitski arhitekt Dinko Kovačić, lucidni filozof arhitekture. Pa je, valjda, dio “sudbine grada” i to da je Mušičev projekt inspirirao gotovo sve vodeće ovdašnje arhitekte, među njima i Kovačića, da baš tamo ostvare svoja možda najbolja djela. Razlog više da se na Ljubljančanina Mušiča, makar sada mrtvog, počne gledati kao na velikog Splićanina.
MLADEN KRNIĆ
FOTO: ARHIV CROPIX
