Mnogi su Bračani s buketima svježeg cvijeća posjetili groblja i upalili svijeće, te su se u tišini, sabranosti i molitvi poklonili sjenama svojih pokojnika.
Velik broj njih stigao je iz Splita, Zagreba i drugih gradova i mjesta kako bi iskazali ljubav i poštovanje onima koji su im bili bliski srcu. Na mjesnim su grobljima održani ophodi s odrješenjima za mrtve, a na supetarskom je groblju odrješenje s ophodom predvodio župnik don Andro Ursić.
Bračka su groblja, osobito ona u Supetru, Pučišćima i Selcima na kojima dominiraju kamen i mramor, sa svojim vrijednim nadgrobnim spomenicima svojevrsna povijesna i kulturološka činjenica. Svi oni svjedoče svoje vrijeme, ljude i događaje.
Ni zub vremena ni patina godina nisu im naškodili. Tako se na supetarskom groblju mogu vidjeti nadgrobni spomenici koje je izradio Supetranin Ivan Rendić, nestor hrvatskoga kiparstva. Tu je i veliki bijeli mauzolej obitelji Petrinović, rad kipara Tome Rosandića, koji svjedoči sam vrh Rosandićeve umjetnosti.
U Sutivanu dio groblja čine katakombe, dok na mauzoleju u Pučišćima čitamo natpis: “Tanki su sudi Božji. Molite za svog župnika.” Legenda priča kako su u Škripu, najstarijem bračkome mjestu, u raskošnom rimskome mauzoleju, pokopane Dioklecijanova žena Priska i kći Valerija.
Povijesna je istina da ih je car Dioklecijan izgnao iz svoje splitske palače, i povijesna je istina da su uokolo Škripa robovi i sužnjevi brali kamen za gradnju velike carske palače.
Zato je nemali broj onih koji su spremni povjerovati da je Dioklecijan uputio prognanu ženu i kćer preko mora na Brač da bi bio siguran u njihovu potpunu izolaciju. Izgrađen raskošni rimski mauzolej samo ih učvršćuje u tom njihovu uvjerenju. Novija groblja nude nešto drukčiju sliku, ali svako vrijeme nosi svoje obilježje i izazove.