- Usporedba Zadra kakav je bio u 19. stoljeću i današnjeg Zadra? Na taj način ne možemo ni postaviti pitanje, jer se kulturno-umjetnička ponuda grada danas, u najširem smislu, ne može uopće usporediti s onom u 19. stoljeću, kada je društveni život bio na najvišem nivou. No postojao je sustav koji je omogućavao razvoj tako bogatog društvenog života, sa dvije Opere, preko stotinu raznih društava, bogati intelektualci i plemići koji su brinuli o školovanju mladih i njihovom povratku u Zadar, gdje su pronalazili posao i ostajali. Zadar u 19. stoljeću je neiscrpna tema, a ja je proučavam primarno kroz glazbu – kaže dr.sc. Katica Burić Ćenan s Odjela za etnologiju i antropologiju Sveučilišta u Zadru, koja je koautor monografije „Glazbena baština Zadra u 19. stoljeću.“ Nedavno tiskana, u izdanju zadarskog Sveučilišta, knjiga ima i nosač zvuka, te je izdana kao dvojezična, na hrvatskom i engleskom jeziku.
Dr.sc. Burić Ćenan po mnogočemu je iz svoje biografije zanimljiva osoba, predavala je i na Sveučilištu u Splitu, a iz zagrebačkog perioda, kada je radila na Trećem programu HRT-a, bila i producentica zvuka za koncert Placida Dominga u pulskoj Areni.
No njezino ogromno znanje primarno se odnosi na glazbu i Zadar u 19. stoljeću, o gradu koji je u to vrijeme imao dva kazališta, društveni život, multietničnost, kavane, stotine društava u kojima su građani bili aktivni. No postojalo je i na desetke tvornica. Gdje je sve pošlo nizbrdo, što bi bilo potrebno napraviti da Zadar u građanskom smislu opet bude – grad?
- Tada je postojao „sustav zabave“. Društveni život i zabava su bili neodvojivi. Danas se mi vrlo skromno zabavljamo, nemamo u gradu gotovo ništa; današnji način zabave je gledanje televizije ili eventualno nekakva prijateljska ili obiteljska večera, dakle vrlo malo kulturno-društvenih izlazaka. U ono vrijeme je postojao sustav u kojem je vrhunac zabave bio odlazak u Operu, u Zadru se 1783. izgradilo prvo operno kazalište, Plemićko kazalište ili Teatro Nobile. Kasnije se, 1865., osniva još jedno, novo operno kazalište (Teatro Nuovo, kasnije Teatro Verdi), koje će biti jedno od najljepših kazališta u regiji. Tako se događa da Zadar punih 20 godina ima dva operna kazališta koja simultano djeluju. Osim kazališta, postojale su kavane, društveni plesovi, Narodna čitaonica, palače, privatni i javni prostori gdje se glazbovalo, poput Trga ili gradskog perivoja. Društva su bila izrazito važan element u životu grada – navela je dr.sc. Katica Burić, ističući da ih je bilo na stotine, poput društva za preodgoj tinejđera ili društva za uređenje grada. Njegovao se osjećaj zajedništva, osnivala su se sportska, prosvjetna, kulturna, poljoprivredna, humanitarna društva, postojalo je društvo za kićenje Zadra, a Amalia Lantana, plemkinja, osnovala je i prvo karitativno društvo na ovim prostorima.
Spomenuli ste multietničnost?
- Zadar je bio multietnički grad, to je jako važno za naglasiti. Bio je austrougarski grad, glavni grad Kraljevine Dalmacije, kao takav bio je i vojno i administrativno središte i jako puno Talijana se zapošljavalo u Zadru. Ali i Opera je, osim domaćih, angažirala glazbenike iz cijele Evrope. Uz to, u Zadru je bila stacionirana i vojna glazba, a treba znati da je Zadar za svaku važniju gradnju angažirao evropske i svjetske arhitekte. Najstarije gradsko društvo na ovim prostorima, „Društvo Casino“, tako je imalo svoje prostorije koje su bile opskrbljene s tridesetak novina na različitim jezicima. Svi stranci koji su bili u gradu mogli su doći u njihove prostorije i osjećati se kao doma. Imali su ponuđene novine na svom jeziku, na raspolaganju su imali i papire za pisanje pisama, naliv pera...
Zašto se tako visoka razina tolerancije i multietničnosti izgubila?
- Nije jednostavno odgovoriti; prvo, politički je bila vrlo teška situacija u Zadru krajem 19. stoljeća, trebalo se deklarirati kao Talijan ili Hrvat. Ljudima u Zadru je to bilo teško jer su se uglavnom smatrali Dalmatincima koji pričaju talijanskim jezikom jer je takva bila višestoljetna kultura. Bilo je i preporodnih ideja, naravno, to nisu bili Talijani, ali su bili talijanizirani, Dalmacija je bila takva. Kako dolazi rat, puno toga se mijenja, Zadar dolazi pod Italiju. Nakon Prvog svjetskog rata već počinje ići nizbrdo. Operne predstave i drame su rijetke, prilično je prisutan fašistički prizvuk, umjetnost je prigodna, ispolitizirana, a dolaskom Drugog svjetskog rata i bombardiranjem Zadra porušena su oba kazališta. Ostao je Teatro Verdi, ali kako ga se smatralo talijanskim kazalištem partizani su ga, i zadarski partizani, apsolutno srušili i devastirali. Sve što je bilo talijansko bilo je nepoželjno. I što se dogodilo – u gradu u kojem se stoljećima govorio talijanski jezik sada je moralo biti srušeno sve što je imalo podsjećalo na talijansko. To je išlo do te mjere da povijest hrvatske glazbe, glazbena historiografija, ne piše o Zadru! Ni riječi o zadarskim skladateljima, umjetnicima. Povijest hrvatske glazbe se piše bez Zadra – kazala je dr.sc. Burić Ćenan, naglasivši da upravo zato ona istražuje taj dio, primjerice kako skladatelj Nikola Strmić ide uz bok Ivanu Zajcu, Giovanni Salghetti Drioli uz bok Vatroslavu Lisinskom…
- Mi o njima ne znamo ništa zato što su mahom imali talijanska imena i u taj osjećaj identiteta uvučen je golemi sram, do te mjere da smo se dičili rimskim Forumom ili napoleonskom arhitekturom, ali se ne dičimo poviješću koja je bila stotinu godina prije. Vrlo ironično. Nakon Drugog svjetskog rata naprosto se kreće ispočetka, pedesetih se osniva zadarsko kazalište, kao da ničeg prije toga nije bilo! Sve se gradilo i radilo ispočetka, i taman kad smo malo stasali, došao je Domovinski rat i nanovo se sve mijenja. Cijelo to vrijeme Zadar je urbana sredina u koju nakon svakih tih teških potresa doseljava novo, ponajprije ruralno stanovništvo. Tako je bilo i nakon Drugog svjetskog rata, te opet nakon Domovinskog rata.
I nema multietničnosti više?
- Naravno, nema. Mi smo jako zatvoreni kao grad. Ljeti se grad pretvori u multietničku sredinu, zbog turizma, ali toga nema u našem svakodnevnom životu – navela je dr.sc. Burić Ćenan.
Naglasila je da je teško vratiti publiku i kulturu u grad, ali ne i nemoguće.
- To je proces. Ja ne vjerujem da mi za 20 godina ne možemo nešto napraviti, potrebno je da se radi s više različitih „punktova“, nitko ne može sam napraviti velike pomake u kulturnom i društvenom životu grada. Potreban nam je sustav, zajedništvo, htijenje. Kad postoji sustav, orkestralni, odnosno izvedbeni, visokoobrazovni, naši mladi ljudi imat će mogućnost u gradu naći posao, a moći ćemo zaposliti i strance koji će u Zadru, baš kao i prije više od 150 godina, pronaći plodno tlo ne samo za život, nego i za umjetničko djelovanje – zaključila je Katica Burić Ćenan.
