Život u staračkom domu za vrijeme pandemije: ‘Zahvalan sam svakom danu koji proživim, a to što za blagdane nećemo moći kod svojih... Preživjet ćemo!‘

Zatvorena vrata za posjete zbog pandemije koronavirusa nisu teško pala štićenicima Doma za starije i nemoćne osobe Makarska jer svaki od njih ima neki svoj talent koji iz njega izvlače Dragana Tolj, socijalna radnica, Silvana Pivac, njegovateljica, te Marija Lelas, ravnateljica Doma, ali i brojne druge djelatnice, piše Slobodna Dalmacija.

Kako nam je pojasnila Lelas, na prvom katu makarskog Staračkog doma su pokretni, na drugom katu dementni i taj kat zatvoren je za izlaske i šetnje po domu, i na 3. katu, koji ima devet soba, smješteni su nepokretni i teže pokretni i svi trebaju tuđu pomoć i njegu.

U trokrevetnoj sobi na 3. katu nepokretan u svom krevetu leži i sjedi 73-godišnji Zorko Alač iz Drašnica, koji je u makarskom Domu za starije i nemoćne godinu dana, a prije toga je kratko vrijeme bio u Domu u Žrnovnici.

U trokrevetnoj sobi ima dva malo teže pokretna cimera koji hodaju uz pomoć štapa, Ivana Radeljića i Antu Jakića. Radeljića Alač zove maršalom jer je bio mornar na Titovu brodu "Galeb". Kako nam kazuje socijalna radnica Dragana Tolj, među trojicom cimera vlada velika empatija pa polupokretni pomažu Alaču, a svi se međusobno druže i uvijek pronalaze zajedničke teme za razgovor.

Glavni scenarist

Barba Zorko u krevetu može jedino sjediti, tako da u sjedećem položaju piše, mada nikako ne može niti do prozora, a kamoli po sobi u kolicima jer ne može ni sjesti u kolica. Ali ništa to njega ne priječi u kreativnosti i optimizmu s kojima je rođen. S obzirom na to da su posjeti staračkim domovima zabranjeni zbog epidemioloških mjera, a naš je sugovornik nepokretan pa razgovor nismo mogli obaviti u parku staračkog doma, porazgovarali smo videopozivom.

Kako nam je kazao, socijalna radnica Dragana Tolj je njegova glavna savjetnica, a on je scenarist, sada glavni kronolog makarskog Staračkog doma o kojem piše kroniku na duhovit način pa u njoj opisuje stanje u Domu, sve korisnike i djelatnike, a uz to je i sve svoje prijatelje i osoblje oslikao.

Barba Zorko nam je prvo ispričao kako je radio i u turizmu i policiji pa je tako prvo bio nosač kofera u hotelima "Jadran" i "Neptun" u Tučepima, onda je bio recepcionar u hotelu "Primordia" i "Mediteran" u Podgori, pa je radio u poslovnici "Kompas" u Podgori, a bio je šef novinsko-izdavačke poslovnice u Makarskoj.

Nakon odsluženja vojnog roka, vratio se u Makarsku i zaposlio u Policijskoj postaji Makarska na mjestu inspektora za zaštitu od požara tadašnje Općine Makarska, a u mirovini je punih 25 godina. Nakon umirovljenja se u rodnim Drašnicama bavio sportskim ribolovom i uživao u obilasku mjesta Makarske rivijere, a među ribolovcima je bio poznat po kapitalnim primjerima zubataca koje je uvijek spremao za prijatelje.

Kako nam kazuje, dan u Domu prođe mu vrlo brzo i kvalitetno. Ujutro ih obiđu medicinske sestre i skrbnice koje se pobrinu oko higijene korisnika, zatim im dolazi doručak nakon kojeg slijedi brijanje i čitanje dnevnog tiska.

- Prvo u novinama pogledam tko je umro i što kaže horoskop za Vagu jer sam ja Vaga. Nakon čitanja novina, iščekujemo ručak i uvijek se pitamo što nam je danas na meniju - kazuje barba Zorko, koji se do večere druži sa svojim cimerima, a vrijeme provode u slobodnim aktivnostima prema idejama socijalne radnice Dragane, poslije čega slijedi kupanje i spavanac.

- Meni je zanimacija pisanje naše interne kronike u kojoj su akteri svi štićenici i djelatnici Doma. Sve ja to šaljivo opišem da ne bi bilo ljutnje i evo sada pišem i crtam drugi dio. Ostali korisnici bave se ili pisanjem pjesama, izrađivanjem ukrasa, ma svatko od nas ima dara za nešto. Moja soba je kao centralni prijem i tu dolaze svi korisnici koje pozovem po poruci tako da zbilja nikada nije dosadno. Raduje me što na taj način razbijemo svakodnevicu i nikada nismo sami. Poznat sam i kao imitator pa tako zabavim prijatelje, a sastanci se uvijek ovdje održavaju jer je naša soba najveća. Zapravo, ja dirigiram iz kreveta kao Alan Ford - kazuje Zorko, koji nam kaže da jednostavno ne bi mogao živjeti bez razgovora sa svojim prijateljima iz Doma.

Ne plašim se smrti

- Ako se nema s kim popričati, onda je to grozno, posebno kod nas nepokretnih koji ne možemo nigdje iz kreveta, jer čovjek je društveno biće. A čujte, da je ugodno biti osam mjeseci odsječen od svijeta, nije, ali ja sam psihički jak i spreman pa mi to i nije teško palo, posebno uz ovako sposobno osoblje koje se stalno brine o nama. Ma stalno nas obilaze djelatnice na čelu sa socijalnom radnicom Draganom Tolj, a tu je i naša njegovateljica Silvana Pivac. Što god nam treba, od informacija do kontakata, tu su naše dobre vile koje nam kupuju novine ili sve što nam zatreba - govori barba Zorko, kojeg smo upitali strahuje li da će oboljeti od korone. Kako kaže - nije.

Nikad se ne žali

,

- Uopće ne strahujem za svoj život jer kad je čovjek napravio glavninu ili sve zadaće koje je sebi zacrtao u životu, onda se ničega ne plaši pa tako ni smrti. Iza sebe imam brak, dvoje krasne djece - Zvonimira i Jadranku, četvero unučadi i ostavio sam traga u psihama svoje djece, proživio sam puno lijepih trenutaka i malo manje loših, tako da treba postaviti limit u životu i zapitati se što si od njega očekivao, a što dobio. Smatram da sam napravio sve što sam htio. U životu mi materijalno ništa ne predstavlja pa sam tako vozio šest vozila i 24 plovila, od ribarskih do luksuznih - govori nam barba Zorko, koji kroz smijeh nadodaje da je u životu volio i žene.

- Meni je mater inače Jakić iz Podgore, a oni su poznati kao jake race, kao i s ćaćine strane, tako da jabuka ne pada daleko od stabla - nadodaje barba Zorko, kojeg smo potom vratili u realnost i upitali ga što je sve propustio u zadnjih osam mjeseci boravka u Staračkom domu. Kako kazuje, već skoro osam mjeseci nije vidio kćer jer su posjeti Domu zabranjeni, a nije vidio ni unuka koji se u Zagrebu rodio prije osam mjeseci.

Silvanine štrudle

- Kći svako malo na kapiju donese potrebne stvari koje preda djelatnicima pa ih one donesu meni, a teško mi pada što je nisam vidio, kao ni unučad. To su jednostavno stvari koje je nemoguće riješiti u sadašnjoj situaciji pandemije za koju se ne zna koliko će trajati niti se zna koliko ćemo mi trajati. S puno stvari u životu se treba pomiriti jer nikada čovjek nije razmišljao da će doći u tu situaciju - veli nam Zorko, dodavši da je sa 120 kilograma došao na 96, što je dobro za njegovo zdravlje.

- Mislio sam da nikada neću imati ispod 100 kila, ali evo i to sam dostigao - kazuje Zorko.

S obzirom na to da se približavaju blagdani, barba Zorka smo upitali pada li mu teško što će biti odvojen od obitelji.

- Ma naša njegovateljica Silvana Pivac, koja je iz Zagvozda, jako je talentirana za kolače pa će nam napraviti štrudle, pite i ostale kolače tako da ćemo i mi blagdane provesti kako treba. Nema kod nas nikakve tuge, a sada ćemo početi izrađivati božićne čestitke koje ćemo slati korisnicima ostalih staračkih domova. U ratu sam proveo 1800 dana, tako da sada više ne mislim o sebi, nego o drugima, a čim mislite o drugima, onda nema tuge. Zato ja cijenim zalaganje naših djelatnica, do krajnjih granica - kazuje nam Zorko, koji se s kćeri i sinom čuje mobitelom, i to svojim, koji ne podržava videopozive.

- Spreman sam na sve i zahvalan sam svakom danu koji proživim, kao i onom sutrašnjem kada se probudim jer ako nismo skromni u očekivanjima, onda nikada nećemo biti zadovoljni - zaključuje barba Zorko.

Detalj zapisa

,