Što je za Japan praznik Trešnjina cvijeta, to je za Tugare praznik trešnjina ploda! Japan specifično slavi buđenje proljeća i štuje tradicionalni praznik Sakura ili dan cvatnje drveta trešnje, ali mi smo "konkretnija" čeljad pa nam se nekako više mili omastiti brk najboljim trešnjama na svijetu; "tugarkama", razumije se.
U potrazi za toponimima u ovo doba kasnog proljeća zato smo lukavo izabrali na mapi Dalmacije najveće mjesto u sklopu grada Omiša, gusto naseljene Tugare bogate trešnjinim stablima. No, nismo ispali dovoljno lukavi, jer su za našeg posjeta još "zorile", mlade bile; umjesto otežalih grana punih "volovskih očiju", dočekale su nas baby-trešnjice, umilne ali nedozrele, ni upola konzumne veličine na koju smo navikli na splitskom Pazaru i drugim tržnicama koje "tugarke" svojom nazočnošću počaste. Dobro, barem ih nije nedavni led usred proljeća pobio, bit će trešanja!
Šetamo Tugarama, uživamo, udišemo mirise proljeća i divimo se ljepoti mjesta koje ima i divne nazive ulica: Put Gospe, Ulica svete Kate, Pasike... Gospina milost obilno je počastila Tugare, ispod mjesne crkve lijepo je uređeno maleno marijansko svetište, ima tu još prostora za – stranjski rečeno – "brending" sela, pa i vjerski turizam potpomognut lokalnim OPG-ovima. Nisu trešnje sve, možda su čak samo "trešnja na torti"!
Tugarke (žene) i muškarci iz mjesta, moramo odmah reći, solidne su opće kulture po pitanju poznavanja naziva svog kraja, a bogme su svi i naočiti ljudi, oku ugodni; započinjemo ćakulu s jednim koji bi na nekom zafrkantskom natjecanju mogao lako osvojiti titulu "Mistera bauštela"!
Bolje one, nego drača
Čovjek je "u najboljim godinama", zove se Mario Novaković i iz Tugara je. Normalno, ima svoju trešnju u dvorištu, ako ne i više njih. Bah, takvo što nepristojno je uopće pitati, podrazumijeva se.
– Iman trišnju, normalno. U prolazu ćoknen s nje ka s fast fooda. A naziv Tugara potječe od mita o dvi sestre, Tuge i Buge, e po ovoj prvoj – Tugi – je nazvano misto. Inače je dobro ovde manje-više sve, ali tribalo bi požurit uređenje ceste i kanalizaciju – s malo riječi, ali biranih, puno je kazao marljivi Mario u predahu "fizikale".
U šetnji tugarskom cestom, onako posred mjesta, nailazimo na mladića – iz Hrvaca; on je Jure Bošnjak, ima 21 godinu, i skoknuo je do obližnje samoposluge kupiti marendu za sebe i kolege. Došao je, naime, u Tugare kao i mi: poslom.
– Radim tu, u blizini, na dalekovodu. Šta znači Tugare? Hm. Možda neko voće? – iznosi mladić logičnu asocijaciju na trešnje. Ipak – barem s jezičnog stanovišta – trešnjama i Tugarama zajedničko je jedino slovo "t"...
Nije Juri za zamjeriti, em je mlad, em nije iz Tugara. A gdje je bolje: u Poljičkoj republici ili u Sinjskoj krajini? E, tu Jure nema dilema.
– U Hrvacan je najbolje na svitu – osmjehuje se Jure Bošnjak.
Jozo Sorić u Tugarama je nešto kao Panonski mornar; naime, po zanimanju je – skiper! Ljeti puno radi i uživa, zimi malo više uživa nego radi, našao je balans. K tomu, s općom kulturom je vrlo solidan, skoro kao naš "sveznadar" Damir Šarac!
– Legenda kaže da su naziv skovale sestre Tuga i Buga, točnije jedna od njih, ali navodno je prava istina ilirski izraz za šator, "tugarium" ili tako nešto. Bilo ih je po okolnim brdima u prošlosti... Ima ovdje puno arheoloških nalaza, imamo i muzej; slušao sam razgovore arheologa. Nažalost, osim arheoloških nalaza i trešanja, u Tugarama ima i puno divljih deponija! – koristi Jozo priliku za uputiti kritiku lokalnim vlastima, ali i neodgovornim pojedincima. Tako i treba, zato novine služe!
Naravno, i Jozo ima vlastita stabla trešanja.
– Bolje da rastu one, nego drača! Zahvalne su, daju dobar plod a nisu zahtjevne za održavanje – namiguje skiper iz Tugara.
A osim trešanja, Jozo ima i sestru-ljepoticu. Nije joj ime ni Tuga, ni Buga, nego – Ivana. I ona je čula za mit o sestrama; Buga je navodno otišla u Bugarsku, ali je Tuga svoj vijek provela u mistu di trešnje rastu – a lijepe ih žene beru.
– Prva rodica mi je Ana Gruica, eto na koga sam lipa! – o rodici-glumici i bivšoj Prvoj pratilji Miss Hrvatske na naš kompliment veselo veli Ivana, inače sretno "ukotvljena" u Tugarama, s adresom u atraktivnoj kući s apartmanima za iznajmljivanje preko puta kafića "Bašo". Gle, i kafić je njezin... A tek da kavu probate, pravi kofeinski nektar!
Ulažite u Tugare
E, tu dio zasluga ide vještoj baristici Gorani Brajčić, inače iz obližnjih Naklica. Plavokosa kao vila, a marljiva kao mrav, stiže i ljubazno proćakulati s novinarima.
– Legenda kaže da je u staro vrijeme u Tugarama postojala jedna tužna vila. A tužna je bila zbog teškog života težaka, njihovog mukotrpnog rada, gladi i nedaća koje su u povijesti pratile ovaj kraj. I zbog te vilinske tuge, skovao se naziv Tugare – prisjeća se Gorana školske priče iz svog djetinjstva.
Bilo bi još materijala za priču, ali treba kuhati kavu – mladosti Tugara i okolice. Na zasluženi predah u "Baše" su svratili dobri momci, ma cvit Tugara! Budući inženjer građevine, student Frane Petričević, Jure Barić zaposlen u korisničkoj podršci sportske kladionice, student elektronike Marin Pivac (inače iz Sitnog "koje nema kafić") i kuhar Mate Kolimbatović, masterchef konobe "Arija" u obližnjim Gatima. Naravno, potonji nam je najzanimljiviji.
– Morate kod nas probat najbolji ramstek na svitu A tek štrudel ispod peke; e, toga nema nigdi! Štrudel je od tugarskih trišanja, normalno...
Tko više šiša toponime!
Momci očekivano znaju dosta o povijesti svoga kraja; poznat im je i podatak da je mjesto spomenuto u Trpimirovoj darovnici, čuli su i za braću Tješimira, Krešimira i Elema. Kultura na visini, svaka čast!
Frane ima i kritičku notu.
– Uputio bih prigovor omiškim vlastima, jer smo u ingerenciji Omiša kao sastavni dio toga grada. Tretira nas se kao slijepo crijevo, Omiš se ušminkava a nas zaboravlja; a bez Tugara, najbrojnije naseljenog mjesta s više od 1200 stanovnika, Omiš bi izgubio status grada! Ulažite u Tugare – poručuje mladić, jedan od onih na kojima Tugare ostaju! Da bude puno veselja i mladosti, a što manje "i tuge, i buge"...