„Momak za poželjeti, uzor mladima, ali i svima ostalima, uzor čovjeka i prijatelja, da možeš, u kuću bi ga doveo i za svoj stol ga sjeo, kao brata bi ga poželio, veliki vjernik, nema loše riječi o njemu“, samo su neki od načina na koje igrači i čelni ljudi NK Junaka iz Sinja opisuju jednog od svojih suigrača.
Ima 28 godina, u Hrvatskoj je već puno desetljeće, voli domaću glazbu, hranu i ljude, a da zatvorite oči i samo ga slušate kako priča hrvatski, pomislili bi možda da se radi o nekom fetivom Dalmatincu, a ne Patriceu Zoungrani, nogometašu iz Burkine Faso.
Bio je prvak Afrike s Burkinom Faso u mlađim uzrastima, mnogi klubovi su na taj turnir poslali svoje predstavnike, ipak je Afrika poznata u nogometnom svijetu po svojim talentima. Među ostalima tu su bili i predstavnici Hajduka kojima se Patrice jako svidio i tako je s 18 godina završio u Splitu.
Nije mu bilo lako samom u stranoj zemlji, ali na samom početku spas je pronašao u jednoj osobi koja je vrlo dobro poznata hajdučkom puku.
- Taj period mi je bio najgori u otkad sam u Hrvatskoj, tada mi je bilo baš teško, nisam pričao hrvatski, nisam pričao engleski. Moj materinji jezik je francuski, ovdje malo tko priča francuski, bilo mi je jako teško. Ali na svu sreću imao sam prijatelja u Hajduku, Jeana-Evrarda Kouassija, on je znao engleski i francuski. Kada sam htio bilo što napraviti, primjerice otići u dućan, trebao bih zvati njega da mi kaže što da kažem blagajnici.
No, nije to Patriceu bilo prvi put da je iskusio težinu života. Počeo je igrati nogomet kao i većina djece u Burkini Faso, na ulici s prijateljima, ali vrlo brzo se našao u mlađim uzrastima reprezentacije.
- Već s 13 godina sam uključen u mladu reprezentaciju pa nisam bio s obitelji, nego bih po mjesec-dva bio u kampu, i tada mi je bilo teško. Svaki tjedan je obitelj morala dolaziti k meni na kamp da bi se vidjeli.
Ideš li često natrag u Burkinu Faso? Koliko si povezan s obitelji?
- Obitelj mi je jako važna. Uglavnom idem jednom godišnje, nekada i dvaput godišnje, ali svaki mjesec šaljem novac. Teško je otputovati do tamo iz Dalmacije, nema direktnog leta, moram ići Zagreb - Istanbul pa Istanbul - Burkina Faso ili Zagreb - Pariz pa Pariz – Burkina Faso
Pomogao si i organizirati turnir u svojoj zemlji prošle godine uz pomoć nekih splitskih tvrtki?
- Napravili smo turnir tamo, baš je bilo lijepo. Kupili smo mnogo hrvatskih dresova koje smo podijelili, preko 30. Za mjesec dana planiramo opet, moramo vidjeti što ćemo napraviti ove godine, jer za to treba izdvojiti dosta financijskih sredstava za pomoć ljudima, ja svake godine kad idem nazad u Burkinu Faso ponesem i do 50 pari kopački, pitam suigrače da mi daju svoje, i nosim ih ljudima tamo i mislim da ćemo svake godine raditi taj turnir.
Pričaš hrvatski jezik tečno, kako si ga naučio? Imaš li kakvo formalno obrazovanje?
- Hrvatski sam naučio, ovako na treninzima, od suigrača, i od prijatelja. Nemam nikakvo formalno obrazovanje. Kada sam tek došao u Hajduk. prvih nekoliko mjeseci mi je menadžer bio kao prijatelj, meni je on bio kao otac tamo u Splitu. Ivo Vrdoljak, on me je svaki dan vozio na trening, pa bi me u automobilu učio brojati do deset: jedan, dva, tri... Mi smo tako učili svaki dan, pa me učio dane u tjednu: Ponedjeljak, utorak, srijeda, i tako sam počeo učiti malo po malo...
Već sada priča hrvatski nevjerojatno dobro, i gdje god ide iznenadi ljude, no ipak je skroman glede svog znanja.
- Svi kažu: „Svaka čast, nije lagan jezik za naučiti“, svima bude drago. Hvala Bogu sada ga razumijem kompletno, ali moram još učiti govoriti. Isključivo su ugodne reakcije, svi su sretni kad čuju kako pričam, kažu mi da ima puno ljudi koji žive dugo u Hrvatskoj a još ne znaju pričati.
No, što se tiče karijere, nije mu baš slavno prošla epizoda u Hajduku, potpisao je ugovor na tri godine, ali je došao na pripreme prekasno, pa je poslan na posudbu u Primorac iz Stobreča.
- U Primorcu sam bio godinu dana, iza toga sam se vratio trenirati s prvom momčadi, ali sam uočio da trener Igor Tudor ne računa na mene, pa sam pitao menadžera da raskinem ugovor i tako je to završilo.
Planirao je ostati u Hrvatskoj najviše godinu dana, plan mu je bio otići u Francusku i tamo igrati ali kako to inače biva, planiraš jedno, a život ti pripremi nešto sasvim drugo i eto nam Patricea u Hrvatskoj i deset godina nakon dolaska.
Igrao je osim za Hajduk i Primorac, i za Neretvanac iz Opuzena, Solin, Rudeš, Hrvatski Dragovoljac, a zadnjih godinu dana se skrasio u Sinju.
- Super mi je ovdje, došao sam tu prije godinu dana, znam nekoliko igrača otprije, igrali smo skupa u drugim klubovima. Otkad sam tek došao ovdje u klub, direktor, predsjednik, trener, ma baš svi mi pomažu i sve je dobro.
Kada ga se pita smatra li se Dalmatincem, u njemu nema dvojbe.
- Ma ja sam Dalmatinac, i dok sam igrao u Zagrebu zvali su me Dalmatinac.
Za Hrvatsku ima samo riječi hvale, ali puno mu je draži način života u Dalmaciji nego u Zagrebu.
- Meni je hrvatska drugi dom, već sam navikao ovdje. Kultura mi je baš super, ali dalmatinska, jer bio sam u Zagrebu tri godine. Dalmacija i Zagreb su sasvim različiti. A ljudi u Dalmaciji su isti kao i meni u Burkini Faso. Druže se, pričaju, zezaju. U Dalmaciji ljudi žive kao jedna velika obitelj, dok u Zagrebu svatko gleda samo sebe, svatko ima svoj put, to mi se baš ne sviđa, zato mi je Dalmacija puno draža.
Sviđa mu se i naša hrana, pa i glazba. Nije puno prošlo otkad je na jednom videu snimljen kako pjeva Thompsonovu „Lijepa li si“, što je i na svome Facebooku objavio i sam gradonačelnik Sinja Miro Bulj.
Planiraš li onda ostati živjeti ovdje za stalno?
- Za sada planiram ostati ovdje. Ja i klub radimo na tome da dobijem državljanstvo, sve uvjete sam ispunio. Ako dobijem državljanstvo ja ću ostati. Za sada planiram ostati, ali što me čeka sutra to ne znam. Bog ima plan za sve.
Daj reci nam malo više o tom državljanstvu, kako to da ga još nemaš?
- Junaku moram zahvaliti na svemu. Bio sam u par klubova, obećavali su mi: „Mi ćemo to napraviti, mi ćemo sve srediti“, pa nije bilo ništa. Sada sam tu u Sinju, ljudi u klubu se baš bore za to, a kada sam bio recimo u Zagrebu klubovi mi nisu pomagali u tome, držim da klub treba pomoći svom igraču. Tu u Sinju moram zahvaliti i predsjedniku i kapetanu momčadi, svi zovu i traže, na dobrome smo putu za sada i sada moramo čekati, ali sve smo napravili, položio sam sve ispite, i nadamo se.
Inače iz obitelji velikih vjernika, Patrice je poznat po tome da i do pet puta tjedno ide u crkvu, a ako uhvati malo više slobodnog vremena, potegne i do Međugorja.
Na pitanje o tome ima li curu, zaručnicu ili ženu nije htio odgovoriti, to je zadržao za sebe. Ali odgovorio je gdje bi se najradije htio skrasiti u Hrvatskoj dobije li državljanstvo.
- Sinj ili Solin. Kada sam došao u Solin bilo mi je super. U cijeloj Hrvatskoj baš Solin mi je bio najbolji za živjeti.
