Snijeg je već odavno stegao Dinaru. Pod klisurom ispod jedne ćuke stisla se vojska oko vatre ne bi li se barem malo ugrijala po ovoj prokletoj hladnoći. Noćas je najmanje deset ispod nule, čak se i na malom okićenom boru uz vatru počelo hvatati inje.
- Nama se ovdje smrzavaju jaja, a Šušak i Gotovina doma za stolom sa ženama tuku po bakalaru – procijedi jedan s jakim splitskim naglaskom. Drugi samo šute i kimaju glavom, kad najmlađi među njima odjednom zagrmi: "Po-zdrav!". Skočiše svi na noge kao opareni, a među njih u krug do vatre glavom i bradom uđe general...
Ovako bi nekako trebala izgledati scena u filmu "General" koja se u utorak navečer snimala na sniježnim padinama vrha Ćelavac na nepreglednom Velebitu. Scena opisuje događaj na Badnju večer 1994. godine, zadnjeg dana vojne akcije "Zima 94" kojom je oslobođen veći dio Livanjskog polja, teritorij od oko 200 četvornih kilometara, i koja je strateški i taktički omogućila uspjeh Oluje u kolovozu 1995. godine. Obronci 1601 metra visokog Ćelavca "glume" vrhove Dinare po kojima Ante Gotovina te večeri obilazi svoje vojnike na isturenoj straži znajući koliko je u tom trenutku, nakon završenih i uoči predstojećih bitka odlučujućih za osobođenje zemlje, važno sačuvati njihov borbeni moral.
- Božić 1994.! To je ključna scena Domovinskog rata – kaže Antun Vrdoljak, redatelj ove velike produkcije o životu Ante Gotovine i Domovinskom ratu.
- Gotovina je došao na tu ideju da se Knin oslobađa s Dinare. Kad su Amerikanci došli na Dinaru, nisu mogli vjerovati da su do gore uspjeli dovesti tenkove! Gotovina je bio vizionar. Bobetko mi je za njega rekao, veći general od bana Jelačića – priča Vrdoljak, nakon što je u društvu zeta, Gorana Višnjića i Andrije Jarka, završio javljanje uživo u dnevnik Nove TV.
Početak snimanja filma i serije "General" u produkciji HRT-a i Kiklop filma ne prestaje intrigirati javnost. Snimanje je službeno počelo u ponedjeljak na padinama Velebita iznad Sv. Roka, a u utorak je filmska ekipa preseljena na Ćelavac. Oko 70 članova filmske ekipe plus 80 pripadnika Hrvatske vojske tu je podiglo pravi mali filmski grad. Počeo je nicati oko podneva i do večeri, kada je trebalo početi snimanje noćnih scena, sve je bilo na svom mjestu. Kao dio scenografije tu su i tri tenka M 84 s tri posade Gardijske oklopne mehanizirane brigade iz Đakova. Poručnik Lukač nam kaže da ne može davati izjave, ali i on i njegovi vojnici spremno poziraju ispred tenka.
- Ajde mali, ovo je za Playboy - dobacuju nam.
Oko nas je preko četrdeset raznoraznih vozila, kamp-kućica, šatora, brojna tehnika, kablovi, digitalne kamere, vojnici, statisti, novinari... Svi su se sjatili pod Ćelavcem pa u snijegu, kaljuži i s nulom u zraku čekaju prvu klapu. Premda sve to izgleda pomalo kaotično, organizator snimanja Krešimir Petrić doima se nevjerojatno smiren.
- Došli smo oko podne, a snimanje će početi kad padne mrak. Snimamo noćne scene i snimat ćemo cijelu noć. Do dva, tri ujutro...
Na setu prepoznajemo Vrdoljakove sinove, glavnog snimatelja Vjekoslava Vrdoljaka, prvog asistenta redatelja Andriju Vrdoljaka i Marka Vrdoljaka koji u stopu prati oca. Anton Vrdoljak će u lipnju napuniti osamdeset i šestu, ali nitko mu ne bi dao ni sedamdeset. U dugoj zimskoj jakni s oznakama Međunarodnog olimpijskog odbora obilazi suradnike, razgovara s glumcima, pregledava snimljeni materijal. Hladnoća, sniježna bljuzgavica, snimanje tijekom cijele noći, kao da ga nimalo ne smetaju. Svi ga pozorno slušaju, on sa svakim strpljivo razgovara, nema ni trunka nervoze. Moraju ga slušati, kaže, ipak je on brigadir Hrvatske vojske.
- Kako je raditi sa sinovima? Pitajte ribara kako je njemu kad sa djecom otplovi na more. Star sam ja za ovo...
Nevjerojatno je kako u svom tom metežu sve zapravo besprijekorno funkcionira. Među brojnim licima na setu prepoznajemo Kristijana Milića, autora hvaljenog i nagrađivanog, kažu najboljeg filma o Domovinskom ratu, Broj 55. Kristijan šeće setom i otpuhuje iz debele cigare, ali ne želi davati izjave.
- Nemojte se ljutiti, ali ovo je film gospodina Vroljaka. Ja mu samo pomažem – kaže skromno, premda ga je Vrdoljak angažirao kao pomoćnika redatelja baš za borbene scene.
Veliki i važan kotač u ovom filmskom pogonu ima i kostimografkinja Vedrana Rapić, Splićanka sa zagrebačkom adresom, koju zatičemo kako "pudra" vojnike. Vedrani je ovo prva suradnja s Vrdoljakom i treći ratni film. S Kristijanom Milićem je radila Žive i mrtve i Broj 55 za koji je u Puli 2014. dobila i Zlatnu arenu za kostimografiju. Pripremajući se za film morala je otići do Marselliesa proučiti uniforme Legije stranaca, u Vranju je dala izraditi tkaninu za uniforme vojske Republike srpske, u Beogradu je tražila originalne uniforme VRSK-a, MORH joj je na raspolaganje stavio svoje zalihe, a američka vojska poslala komandosice... Za potrebe filma izrađeno je preko 1200 kostima, pripadnika HV-a, srpske paravojske, JNA, Belih orlova, Arkanovih Tigrova, prognanika, izbjeglica...
- Pripreme za snimanje počele su prije tri mjeseca. Osim same pripreme i istraživačkog rada naš je zadatak bio da vjerno prenesemo vizualne činjenice iz tog vremena, kako bi sve izgledalo vjerodostojno – govori nam Vedrana, inače stalna kostimografkinja u zagrebačkom Kerempuhu.
Konačno, počinje i snimanje. Sve se umiri, samo se čuje Andrija Vrdoljak kada kaže: "Akcija!" Iz mraka krene džip kojeg skliskim putem vozi general Gotovina. Dolazi do prvog tenka, kucne ga onako za sreću, pa krene prema vojnicima stisnutim uz vatru.
I tako jedno pet-šest puta...
