Evo što kažu naši vodeći chefovi koji plove i rade na brodovima luksuza

Onog trena kada uđeš u svijet bogataša, tada se i tvoj život mijenja preko noći - kažu za Slobodnu Dalmaciju hrvatski chefovi zaposleni u kuhinjama jahti bjelosvjetskih bogataša, tajkuna, VIP-ovaca... Ploveći na brodovima luksuza, s poslodavcima koji imaju tolika bogatstva da više ni sami ne znaju što sve imaju, žive životom kakav većina njihovih kolega, ali bogme ni svi ostali, teško da će ikada okusiti. Do mjesta chefa kužine u više desetaka metara dugim plovećim kućama prebogatih ljudi dolazi se samo preko preporuka, i CV-a punog najboljih ocjena dotadašnjih poslodavaca.

Njihov kruh sa sedam kora nije lagan, višemjesečna odvojenost od obitelji teško im pada, plutanja po svjetskim morima znaju biti naporna. Ali s duge strane, ono što oni vide svojim očima mnogi će gledati tek na National Geographicu i sličnim kanalima. Plus u život svakako im donosi i mjesečna plaća, koja kod najbogatijih poslodavaca skače i do nekoliko nula. U dolarskoj ili eurskoj vrijednosti, naravno.

- Nema nas puno, možda nas desetak Hrvata koji rade na ovakvim mjestima. Selekcija je iznimno stroga. Mnogi bi željeli doći na jahtu, ali tek najbolji uspiju i potraju. Puno njih mi kažu: “A što ti je dobro, uživaš!” Je, uživam. Neki od mojih poslodavaca su ultrabogati ljudi. Uživam u Capriju, Monte Carlu, Portofinu, Santoriniju... I dobro sam plaćen. U ovom poslu ima jedno generalno pravilo: ako je brod dug 60 metara, tvoja je plaća šest tisuća eura. Na onom od 40 metara, četiri tisuće. S druge strane, moj posao traje 24 sata. I kada oni nešto zažele, ja moram skočiti. A učiti moram svakodnevno – kaže Tomislav Veseljak, 44-godišnji zagrebački chef.

Budžet neograničen

Veseljaka smo uhvatili u Barceloni, u njegovu stanu, taman u pauzi pakiranja kovčega za Oman, za odlazak na novu radnu adresu. Prošlo je ljeto radio na jahti u vlasništvu jednog od vodećih vozača Formule 1. Ono prije mu je poslodavac bio - za naše pojmove - prebogati saudijski šeik, kojem je sestra udana u kraljevsku obitelj.

Sljedećih mjeseci bit će chef kuhinje na jahti jednog ruskog ultratajkuna, prilično dobro poznatog javnosti, s kojim će ekskluzivno odlaziti i na njegova uobičajene luksuzne mini izlete. Recimo, šef mu se ujutro u toplom mediteranskom okružju poželi skijanja. Za nekoliko minuta palit će se motori privatnog helikoptera, jedne od igračaka s jahte, i krenut će se na snježne obronke. A u pratnji će ići i Tomislav kojem je jedino zaduženje za svojeg poslodavca kuhati najbolje na svijetu.

- Kuhati na šeikovoj jahti bilo mi je nevjerojatno iskustvo, to je bio ulazak u skroz drukčiji svijet. Razumjet ćete me što ne govorim imena, to je jedna od klauzula ugovora. Tajnost se čuva, a posebice kada kuhaš za goste iz svijeta politike, gospodarstva, sporta, estrade... koji su svakodnevno šeiku dolazili na večeru. Ili kada se najavi dolazak njegove sestre iz kraljevske obitelji. Rad za takvog poslodavca iziskuje i stroga pravila ponašanja, od toga da, recimo, tijekom razgovora s njim izbjegavaš kontakt očima. Ne pružaš ruku na rukovanje, prije nego što to oni prvi naprave. I ne sjedaš pokraj njih ako te oni prije ne pozovu. A ako te pozovu, time ti ukazuju ogromnu čast – kaže Veseljak.

Njegov radni dan počinje jako rano, starta s kupovinom namirnica kako bi već u sedam i pol krenuo s pripravom doručka. I tu slijedi novo pravilo, sve namirnice moraju biti to jutro kupljene. A onda još jedno, u kuhinju jahte ulaze isključivo najbolje, počesto i najskuplje namirnice. Stoga Tomislav s vozačem i čovjekom zaduženim za plaćanje računa svakodnevno s jutrom odlazi u traženje onog nafinijeg što mjesto u koje su došli pruža.

Budžet mu nije ograničen i u nekim danima kada su se na jahti očekivala velika društva, samim tim pripremala uobičajeno velika gozba, račun je znao iznositi i više od dvije tisuće eura. A kako bi i bio manji kada su u njega ulazili najveći, najbolji jastozi, najsočniji škampi, oborita riba, kavijar…

- Šeikov glavni objed je bio večera, i bio on ili ne bio na jahti, hrana se svakodnevno priprema za 30-ak ljudi. Pa ako dođu, fina trpeza će ih svakako čekati. A ako se šeik, uglavnom praćen svitom najpoznatijih ljudi iz svih svjetskih društvenih i inih sfera, ne pojavi, ili dođe tek s pizzom pod rukom nekog od ljudi iz pratnje, tada se bakanalijama časti njegova svita od 20 ljudi i posada – kaže.

Šeik i njegova obitelj imaju svoj dio broda u koji zaposlenici, naravno, nemaju prilaza. Žene im, kaže, u skladu sa svojom vjerom na brod dolaze pokrivene maramama, feredžama. Bez toga ih mogu vidjeti samo najbliže članice njihove pratnje, ili pomno birane brodske stjuardese. Osim što ih se ne smije gledati u oči, približavati im se, rukovati se s njima ili im se obraćati, potrebna konverzacija na engleskom jeziku obavlja se preko posrednika.

Kužinavali uz kitove

- Jako su strogi i precizni po tom pitanju, no taj angažman ću pamtiti po vrhunskoj poslovnosti. Šeik mi je ostao u najboljem sjećanju. Često me pitaju bih li volio živjeti takvim životom. Ekstremno su bogati, mogu ispuniti sve želje na ovom svijetu. Na jahti imaju takvo obilje igračaka, od skutera, nekih sprava za koje nemam pojam čemu služe, najmodernijih pomagala za uživanje na moru. Bih li volio? Ne bih. Kao poslodavci su savršeni. Ali mislim da vode dosadan život uza sve to obilje. Kada imaš sve, postaje ti dosadno – kaže Veseljak.

Ima jedna kategorija kuhara koja posebno nervira splitskog chefa Orlanda Orlandinija, profesionalca koji već 14 godina radi na jahtama vlasnika tvornica, hotelskih korporacija, brokerskih kuća... Naziva ih google kuharima koji, u nepoznavanju struke, recepte i znanja traže na ovoj tražilici. Rad za vlasnike ili klijentelu s jahte iziskuje iznimno dobro poznavanje svjetskih kužina. Samim tim takvima je, kaže Orlando, google joker u rukavu zapravo prilično zgodna pripomoć. No, ne zadugo, laž uvijek iziđe na površinu, a na ovakvim plovilima još i prije.

- Naši su kuhari tražena roba, a mlađe generacije to znaju, i u potrazi za brzom zaradom jure na jahte. Ali ne kuha se preko recepata s mobitela. Kada dođeš na jahtu, to sve moraš znati iz glave. Ovo je krvavi posao, u kužini si po cijeli dan, stalno moraš nešto novo učiti, dugo si odvojen od obitelji, često te prati nemirno more. Ta je klijentela jako zahtjevna, oni stalno traže nešto drukčije i najbolje. Kuhao sam im i mediteransku spizu, ribu u soli, poparu i brujete. Ali i jela iz nacionalnih kužina. Za sve moraš biti spreman – kaže Orlando, kuhar s fotografije u čijoj se pozadini vide ledeni bregovi.

I ne, nije fotomontaža. Izišao je iz svoje tople brodske kužine kako bi za uspomenu sačuvao bjelinu Grenlanda. Obitelj u čijem se vlasništvu nalazi jahta na kojoj radi, ove godine je željela posjetiti sjever. To je i Orlanda dovelo u ledeni kraj, u pravcu neopisivog iskustva. I još jedne zastavice zabodene na svjetskoj karti kontinenata i zemalja koje je pohodio.

Praline dolaze avionom

- Znalo mi se događati da mi dobro jutro u luksuznoj marini Monte Carla poželi Magic Johnson ili Leonardo di Caprio. To ovaj posao omogućuje. Radio sam i za poslodavca koji je ušao u skupinu sto najbogatijih svjetskih biznismena s “Forbesove” liste multimilijardera. Jedan šef mi je bio vlasnik lanca od 694 hotela, od toga 500 u Americi. Nakon njega došla je Libanonka koja ima milijarde dolara težak čokoladni biznis. No, tko god bio da bio, uvijek imamo zlatno pravilo, a ono kaže da ono što se na brodu dogodi, na njemu i ostaje – kaže Orlando, tvrdeći kako je ovo posao u koji se teško ulazi, i gdje te svaka greška njega može i stajati.

Biti kuhar na jahti znači postati i odličan organizator, posebice kada se ide na duža putovanja, ona što traže pomno planiranje ostave. Mjesta za domaće specijalitete svakako ima, pa Orlando svakog dana kada je u urbanom kraju šeta po lokalnim pazarima i ribarnicama. Zadnji vijađ ga je odveo do Labradora, gdje je iskušao njihovu repu, ciklu, razne gomoljice... Na brodski jelovnik su stigle i njihove ribe, halibut, po našem atlantski iverak, i bakalar kojeg ima jako puno.

- Brod ti daje mogućnost kretanja, upoznavanja, susret s nevjerojatnom prirodom, recimo na Grenlandu s grbavim kitovima koje sam gledao iz neposredne blizine. Sve to ne bih nikada doživio da nije bilo ovog angažmana. To je ljepša strana posla, i ljudi misle da je i jedina. No, iza svega toga stoji veliki, veliki rad, i još veća odricanja – kaže Orlando.

Ali i zanimljivi susreti, recimo s NBA superzvijezdom Magicom koji je s Michaelom Jordanom bio gost na jahti “Amadeus” u Monte Carlu usidrenoj taman pokraj njegove. Orlando tvrdi kako ih je doživio kao vrlo pristupačne ljude, koji bez problema sa susjedima započinju laki jutarnji dobrosusjedski razgovor. Ovaj je bio vođen u šest sati ujutro. Tvrdi i da su njegovi poslodavci, bez obzira na milijune koji stoje iza njih, u suštini vrlo jednostavni ljudi.

- Čitamo o tim poznatim ljudima, gledamo ih na televiziji, imamo čitav niz predrasuda. A zapravo su jednostavni, Magic Johnson mi se to jutro obratio s pitanjem što danas kuham. Isto to me pitao i Leonardo di Caprio. Uvijek kažem kako arogantnih, prepotentnih, uobraženih ima više kod nekih naših novih tajkuna. A upoznao sam i razne sultane, šeike, tajvanske princeze, poznate estradnjake, sportaše... Jednom omanskom sultanu sam u Dubrovniku svakodnevno pripremao kolače. A kako nije mogao bez belgijskih pralina, i one su mu svakodnevno avionom sa sjevera pristizale na jahtu – kaže, navodeći kako ga s prosincem čeka novo odredište, Kalifornija, a nakon nje Aljaska, Pacifik, a onda i Tahiti i Bora Bora.

U trogirskoj marini posljednjih tjedana uživa i splitski kuhar Duje Milić, koji je cijelo ljeto na charter jahti obilazio grčke lokalitete. Nakon niza dalmatinskih restorana mladi chef je otišao u pečalbu, a rezultat je odličan angažman na pozamašnom brodu punom bogate klijentele. Što se na njemu kuha? Sve i svašta. I što je zanimljivo, Duje brodsku spremicu voli puniti domaćim namirnicama. Kaže kako takvih nema nigdje u svitu.

- I u Grčkoj ima ribe, naravno, ali to je nešto nevjerojatno, koju god da uzmeš, sva je istog okusa. Kod nas uzimam sve što mogu, lignje, hobotnice, oboritu ribu, snalazim se kako znam i umijem. I znam da je tako teže, ali jednostavno želim ostaviti dojam na goste pripremajući im najukusnije. Ima Atena ogromnu peškariju, sve to stoji, ali njihova hobotnica nema veze s našom. A ja stvarno želim baš najbolje. Odavde nosim i vlasulje, kako ne, to je otkriće za goste, vrhunska delikatesa. Kupujem doma i motar, po 20 tegli znan sa sobom nosit na brod – kaže Duje.

Brod će na trogirskom vezu biti još neko vrijeme, u remontu je, treba ga dotjerati za nove đite. A prva je uskoro, cilj joj je veliki sajam nautike u Monte Carlu. No, do tada Duje ne miruje, u kužini, pa makar ona stajala i na jednom mjestu, uvijek se kužinaje. Za vrijeme našeg posjeta u loncima se krčkala sarma.

- To su svjetski gosti, prebogati ljudi, ima ih sa svih strana, puno su se toga nauživali. Ali isto, kad kušaju našu spizu, uživaju. Svaka čast svima, ali naše je najbolje! - kazat će na kraju za Slobodnu Dalmaciju.