- Ne mogu vjerovati! Ne mogu vjerovati da sam konačno otkrio počinitelja! I to nakon deset godina, baš na desetu godišnjicu... – zadovoljno se nagnuo na stol policajac i pogledao prema Robertu. On je još uvijek sjedio udobno zavaljen u široku sjedalicu i bez treptanja zurio ispred sebe u bijeli zid. Okrenuo se prema policajcu tek kad je ponovio "ne mogu vjerovati da sam konačno otkrio počinitelja..."
- Da, da... – izustio je Robert stidljivo okrećući glavu prema njemu. Ravnodušno je pogledao u monitor na kojem su poskakivale plave, zelene, ljubičaste i crvene krivulje.
- Uređaj mi govori da ste vi odgovorni – hladno mu odvrati policajac, bez imalo trijumfalizma u glasu.
Robert više nije gledao u monitor, opet se nijemo okrenuo prema zidu. Ona početna nervoza, koja je prisutna kod svakog kad na početku dođe za poligraf, i koja ga je pratila od početka ispitivanja, jednostavno je iščezla.
- Da, ja sam to napravio. Ja. - tiho je kazao Robert priznajući svoju odgovornost, pa krenuo detaljno opisivati događaj koji je u sebi nosio čitavo jedno desetljeće...
Možda je ovako nekako izgledao taj razgovor između policajca Vitomira Čakaruna i osumnjičenika Roberta Žaje koji je tijekom poligrafskog ispitivanja, točno na desetu godišnjicu događaja, priznao svoju odgovornost za smrt 22-godišnje Višnje i 18-godišnje Gordane Filipović koje su te večeri, 15. prosinca 2006., zajedno s prijateljima krenule svojom Toyotom Yaris autocestom iz Rijeke prema Zagrebu na koncert. U jednom trenutku, na dijelu autoceste A6 iznad Rijeke, iz smjera Kikovice prema Orehovici, na njih je iz suprotnog, zabranjenog smjera, naletio plavi Clio. Da bi izbjegla frontalni sudar, Višnja je naglo skrenula udesno i izgubila kontrolu nad vozilom. Automobil se prevrnuo u nekoliko navrata na krov, a nepoznati vozač je bez zaustavljanja napustio mjesto nesreće. Višnja je na mjestu poginula, a četiri godine mlađa Gordana preminula je u bolnici od zadobivenih ozljeda...
Deset godina čekala se istina, čekalo se da se odgovorni za taj strašan događaj privede pravdi. Nakon godina istrage i tisuća radnih sati policiji je na koncu to pošlo za rukom zahvaljujući, prije svih, zadarskom policajcu Vitomiru Čakarunu kojeg šefovi, bez ikakve sumnje, smatraju najboljim poligrafskim ispitivačem u Hrvatskoj. Ne samo da je na njegovom testiranju pao 45-godišnji Robert Žaja, koji mu je potom i priznao svoju odgovornost potanko opisujući stravičnu prometnu nesreću. Njegova vještina ispitivača otkrila je i počinitelja u nedavnoj krađi zlata i deviza iz zgrade MUP-a u Heinzelovoj u Zagrebu. Pokazalo se da je iza nesvakidašnje pljačke, u kojoj je nestalo 280.000 eura, pola milijuna kuna i dva kilograma zlata, stajao njegov kolega, bivši načelnik zagrebačke službe za organizirani kriminal, Željko Dolački.
Tako je, zamišljam, mogao nekako izgledati taj trenutak priznanja u prostorijama riječke policije koji svojom filmskom dramatikom zaslužuje uprizorenje u maniri najboljih trenutaka kriminalističke serije inspektorice Jane Tennison. Kako je to zapravo izgledalo uistinu zna samo Vitomir jer mu ni kliještima takve stvari ne možete izvući iz usta.
Taj 53-godišnji policajac rodom iz Galovca, u službi je proveo cijelu svoju profesionalnu karijeru, ravno 33 godine. Nakon gotovo dvadeset godina rada u kriminalističkoj policiji i studija kriminalistike, specijalizirao se za poligrafska ispitivanja na kojima radi zadnjih petnaest godina. U tom je razdoblju, zahvaljujući svojoj visokoj profesionalnosti, stručnosti i iskustvu, riješio na stotine slučajeva, pomažući svojim kolegama istražiteljima i inspektorima diljem Hrvatske da pronađu odgovorne za raznorazna ubojstva, pljačke, krađe, ratne zločine, silovanja...
- O tim stvarima nikada ni sa kim ne razgovaram izvan službe. Ni kući sa ženom i djecom, pa neću ni s vama – odmah na početku našeg razgovora podvukao je Vitomir jasnu crtu do koje kani ići. Razlozi su više nego jasni. S jedne strane, zbog profesionalnih obveza, a s druge, što se u nekim nama zanimljivim slučajevima, poput smrti sestara Filipović ili slučaja Dolački, mora uskoro pojaviti na sudu kao svjedok. Ipak, inspektor Antonio Gerovac, koji je bio na čelu posebno formiranog tima za istragu slučaja Filipović, javno je otkrio da je Robert Žaja pao na poligrafu, i nakon toga sve priznao istražiteljima.
- Četiri puta po tjedan dana boravio sam u Rijeci. Bio sam dio posebnog tima formiranog s ciljem rješavanja tog teškog slučaja. Iskreno, kada su me zvali da se pridružim timu, nisam imao puno vjere da ćemo uspjeti. Prošlo je dosta godina od događaja, izjave svjedoka nisu bile bog zna kakve, a naše kolege su od tada napravile na stotine raznih provjera koje nisu puno otkrile. Ipak, krenuli smo iz početka, počeli smo provjeravati sve vlasnike plavih Clija na području Primorsko-goranske i Ličko-senjske županije. Na popisu ih je bilo nekoliko tisuća. Imali smo sreću da se naš krivac našao među prvih 50 ljudi koje smo pozvali na razgovor. Kao što znate, poligrafski nalaz nije dokaz na sudu, ali nakon poligrafskog testiranja počinitelj je priznao da je on odgovoran za smrt sestara Filipović – priča nam Vitomir, skromno i samozatajno, bez velikih riječi, ne želeći ulaziti u detalje tog "hladnog slučaja" čije je rješavanje snažno odjeknulo u javnosti i donijelo brojne komplimente na rad policije.
Zanimljivo, Robert Žaja je, kao uostalom i svi drugi koji su na taj način otkriveni, poligrafskom ispitivanju pristupio svojom voljom. Možda je znao da je to jedini način da se konačno riješi bremena kojeg je deset godina duboko potiskivao u sebi, a možda samo nije htio probuditi sumnje svoje okoline da je on mogući počinitelj. Jer nitko, baš nitko, nije znao što je napravio. Odazvao se na poziv bez ikakve policijske sumnje u njega. Clio kojeg je te kobne večeri vozio, i kojeg je ubrzo nakon nesreće prodao, nije nikada glasio na njegovo ime. Kupio mu ga je otac, bivši gastarbajter, i od prvog dana registrirao na svoje ime, tako da policija nikada nije posumnjala da bi te prosinačke noći netko drugi mogao biti za upravljačem plavog Clija. Samo Robert zna zašto je samovoljno došao na poligraf i na njemu otkrio svoju jezivu, mračnu tajnu...
- Ako govoriš istinu, nikad nećeš morati razmišljati što si rekao – kaže nam Vitomir citirajući Marka Twaina, velikog američkog književnika koji je za život zarađivao kao novinar. Pomalo ironično, najbolji hrvatski poligrafist citira jednog novinara da bi ukazao na važnost govorenja istine, premda baš novinare kod nas bije glas da su vječno posvađani s istinom. Nije nam stoga bilo druge nego dati se u ruke Vitomiru da konačno preispitamo taj mit o novinarima kao "profesionalnim lažovima". Naravno, na testiranje smo pristali drage volje, svjesni da je novinarska istina čudna životinja. I da je istina sama po sebi neuhvatljiva, pogotovo kad naše laži postaju tuđe istine, a u tuđe istine malo tko vjeruje.
Vitomir nas dovodi u sobu za poligrafsko ispitivanje u zadarskoj policijskoj upravi. Na ulazu je natpis "ne ulazi". Kad svijetli, to znači da Vitomir nekoga testira. Izolirana prostorija, dva puta tri metra, klaustrofobična, nije ni nalik onima u filmovima. Nema tu nikakvog glamura: obični bijeli zidovi, spužvom presvučena vrata, neonska rasvjeta na stropu, jedan stol, monitor, tipkovnica i jedna malo veća stolica.
- Izvolite sjesti – ponudi mi Vitomir. Zavalim se u udobnu stolicu, a Vitomir me priključuje na poligraf, pravokutnu metalnu "kutiju" veličine šteke cigareta. Iz nje izlaze četiri kabela koja završavaju na tijelu ispitanika: preko prsiju i trbuha postavljaju se rastezljive gumene cijevi koje mjere intenzitet prsnog i trbušnog disanja. Oko lijeve nadlaktice zavezuje se manžeta koja prati promjene krvnog tlaka i rad srca, a na prste desne ruke, kažiprstu i srednjaku, postavljaju elektrode koje registriraju elektrodermalne reakcije kože, poput razine znojenja, kao i električnu provodljivost kože na živčanim završecima. Spojen sam na poligraf i, priznajem, osjećam se budalasto, ali nije neugodno. Na kratko sam polu-čovjek, polu-stroj. Svaka žica s moga tijela na ekranu ima svoj grafikon u posebnoj boji. Disanje – plavu, znojenje kože – zelenu i ljubičastu, krvni tlak i rad srca – crvenu. Prije početka Vitomir hoda po sobi s rukama na leđima i daje posljednje instrukcije:
- Za vrijeme ispitivanja ne smijete se micati. Morate sjediti mirno, bez kašljanja, treskanja nogom, šmrcanja ili štucanja. Gledajte ravno ispred sebe. Postavit ću vam sedam pitanja. Na svako pitanje odgovorit ćete s "ne". Na kraju ću vam reći na kojem ste pitanju lagali. Jeste spremni? - pita me, a tijelom mi odjednom prostruju užasna nelagoda. Mislim se, ako je meni ovako, kako je tek onima što su stvarno nešto gadno skrivili? Nitko, tješim se, nije bez grijeha, ali u ovoj situaciji, nije jednostavno ostati hladnokrvan. Makar stoput bio nevin.
Vitomir priča kako su mu neki smutljivci dolazili na testiranje "načvakani" normabelima, neprirodno smireni, kao, ajde, uhvati me ako možeš. Ali svaku fiziološku reakciju tijela, kojom svjesno ne možemo upravljati, poligraf vjerno bilježi. U rukama iskusnog ispitivača, jednostavno nema šanse da se izvučeš, kamoli da ga prevariš.
- Jeste li spremni? - ponovi Vitomir. Smrznem se, a on krene...
- Jeste li...
Svakih dvadeset sekundi novo pitanje. Mirnim, staloženim glasom, u istom ritmu, bez ikakve emocije, Vitomir je čitao sedam pitanja, a ja sam svaki put odgovarao s "ne". Nakon drugog, osjećam se komfornije, i sada čekam kad će mi postaviti pitanje na kojem ću morati lagati. Jer pitanja su tako strukturirana da jednom moraš izreći laž. I evo ga, izgovorio ga je. Stojim hladan, miran, ukopan. Očekivano, savršeno ležerno, bez ikakve vidne reakcije, iz mog uma kreće odgovor i stiže do jezika. Otvaram usta i izgovaram "ne", siguran da sam cool, dovoljno neutralan da sam garant preveslao stroj. Da sam napokon, eto, "dokazao" da novinari (nužno) ne lažu, da je laž, kao i istina, obična konstrukcija. Ali ne. Pao sam...
- Točka u kojoj svi mjereni fiziološki parametri pokazuju nepravilnost – to je laž. Kada se promjeni ritam pulsa i tlaka, kad disanje postane nepravilno, a znojenje pojačano, poligraf bilježi laž – tumači Vitomir pokazujući mi na monitoru razotkrivajuću krivulju moje sitne bijedne laži. Nešto tako nematerijalno, kao što je laž, dobilo je svoje konkretne fizičke obrise. Fascinantno...
- Možda mene možete, ali poligraf ne možete prevariti. On uvijek govori istinu.
Baš. Uvijek?! Ma to je obična laž!
STOTINE ISPITANIKA, MALO KRIVACA
Vitomir Čakarun godišnje obavi između 180 i 200 poligrafskih ispitivanja. Većina tih ispitivanja, kaže, provodi se da se s nekoga skine sumnja, a ne da se nekoga za nešto optuži. To mu, veli, predstavlja posebno zadovoljstvo, kad može s nevinih ljudi otkloniti sumnju. Zato je i službena statistika samo naizgled nepovoljna, jer u njoj je postotak otkrivenih počinitelja razmjerno mali, ali zato i više nego značajan. Vitomir nam je pokazao svoju arhivu obrađenih slučajeva, nekoliko stotina dosjea uredno pohranjenih i popisanih u velikim registratorima.
- Evo, riješeno ubojstvo starice u Brinju, pa svećenika u Generalskom stolu, ovdje je ubojstvo u Medaku kod Gospića, ovdje je priznanje ubojice u Lapcu. Tu sam pomogao da se pronađe zakopanih tri milijuna kuna u Gospiću... - nabraja Vitomir crvenom kemijskom ispisane slučajeve pod rubrikom "Riješeno" ili "Priznanje". Među njima su i neki ratni zločini, počinjeni s hrvatske strane kod Obrovca, iznude, lažne optužbe za silovanja...
- Poligrafska testiranja radim svudgje gdje me pozovu, po cijeloj Hrvatskoj. U zemlji ima osam poligrafskih laboratorija: u Puli, Rijeci, Zadru, Splitu, Zagrebu, Varaždinu, Osijeku i Slavonskom brodu. I svi imamo dovoljno posla – kaže.
NAJBOLJI POLIGRAFIST BEZ NAGRADE
Premda je Vitomirov posao težak, složen i odgovoran, i zahtijeva visoku stručnost i profesionalni perfekcionizam, poligrafski ispitivači nemaju beneficirani radni staž. Prije nekoliko godina, beneficirani staž je ukinut svima koji nisu u operativi, pa je tako Vitomir, koji je prirodom posla vezan uz sobu za ispitivanje, ostao bez povlastica. Nije to jedini razlog zašto je teško pronaći nasljednika. Naime, zadarska policija ima jednog mladog kolegu sa završenom akademijom i tečajem za poligrafistu, ali još uvijek dvoji da preuzme Čakarunov posao. Kad, naime, zaračuna dežurstva i prekovremene sate u odjelu gdje radi, unatoč malo radnog staža, zarađuje puno bolje od jednog vrhunskog poligrafista. Osim toga, kad jednom postanete poligrafist, praktički nemate više mogućnost napredovanja. Sve su to razlozi zašto se malo policajaca odlučuje za poligrafiste, ali i zašto Vitomir planira još najviše godinu-dvije ostati u policiji, pa onda u zasluženu mirovinu.
Iako je u karijeri razotkrio više kriminalaca nego James Bond, Sherlock Holmes i Jack Reacher zajedno, apsurdno je da je samo jednom u karijeri dobio profesionalnu nagradu. Bilo je to prije tridesetak godina, dok je kao mladi policajac radio na Malom Lošinju. Uz simboličnu novčanu nagradu Vitomir je tada dobio i knjigu "Špijuni, diverzanti i teroristi". Toliko o nagrađivanju najboljih u državnim službama.
TOČNOST TESTIRANJA 98,6 POSTO
Poligrafsko testiranje je točno u 98,6 posto slučajeva, kaže Vitomir. Međutim, tih 1,04 posto dovoljno je "veliko" da zakonodavci rezultate poligrafskog testiranja ne uzimaju kao dokaz na sudu. Vitomir objašnjava da je razlog tome leži u puno faktora koji mogu utjecati na rezultate ispitivanja, poput temperature u prostoriji za ispitivanje koja mora biti između 22 i 24 stupnja, ili koncentriranost samog ispitivača, ili psiho-fizičkog stanja ispitivane osobe... Iako neki znanstvenici tvrde da su lažima skloniji inteligentniji ljudi, jer laži zahtijevaju veći angažman sive kore mozga, Vitomiru iskustvo govori da je laž na poligrafu najteže utvrditi kod ljudi nižeg obrazovanja i inteligencije jer su im razlike u reakcijama na postavljena pitanja jako male.
KAKO SMO TESTIRANI
Ispitanici prije samog testiranja prolaze tzv. stimulativni test na bazi brojeva, koji pomaže ispitivaču da se upozna s reakcijama ispitanika. Takav test smo prošli i mi. Vitomir nam je dao papirić sa sedam brojeva i zadatak da jedan od njih zaokružimo i zapamtimo, bez njegova znanja. Potom je na testiranju Vitomir čitao brojeve redom, a odgovor na sve glasio je "ne", uključujući i na odabrani broj. Nakon provedenog ispitivanja, prema rezultatima reakcija koje je zabilježio poligraf, Vitomir je iz prve prepoznao zaokruženi broj.
Prije pravog poligrafskog testiranja, ispitivač se mora dobro upoznati sa svim detaljima istrage, kako bi ispitivanoj osobi mogao postaviti vrlo precizna pitanja, na koja samo on može znati odgovore. Pitanja se postavljaju u tri kruga, a sastavlja ih sam poligrafist.