- Na to pitanje nemam što odgovoriti! Sve što o toj temi mogu reći sadržano je u tekstu Hirošimskog apela – vidno iziritiran odbrusio je gospodin Kazumi Matsui, ustao se i odjurio iz dvorane na idući sastanak.
Bile su to posljednje službene riječi gradonačelnika Hirošime i predsjednika međunarodne asocijacije Gradonačelnici mira izgovorene pred novinarima na završetku 10. generalne konferencije Gradonačelnika mira, održane u Hirošimi u povodu 40. obljetnice osnivanja te nevladine organizacije koja se bori za svijet bez nuklearnog oružja.
Gradonačelnik Matsui mirno je slušao simultani prijevod na japanski, a onda je odrješito uklonio svaku mogućnost da konkretno odgovori na pitanje novinara iz Hrvatske. Kontekst je sljedeći: nakon tri dana radnih sastanaka, panela i susreta s delegacijama iz cijelog svijeta, završni dokument, zajednička izjava, The Hiroshima Appeal, trebao je okruniti atmosferu koja je obilježila naglaske sa skupa, na kojem nije nedostajalo otvorenih zahtjeva da organizacija koja okuplja 8230 gradova iz 166 država i regija svijeta izravno prozove Putina zbog agresije na Ukrajinu i najstrože osudi njegovu prijetnju nuklearnim oružjem.
Kompleks Kenza Tangea
Jednu od konferencijskih dvorana u kompleksu Memorijalnog parka mira u Hirošimi genijalnog Kenza Tangea, novinari su ispunili do posljednjeg mjesta, a ispred njih su za govornicom bili svi ključni sudionici sastanka, članovi Izvršnog odbora Gradonačelnika mira, gradonačelnici Hirošime i Nagasakija, predstavnici francuskog Malakoffa, katalonskoga Granollersa, kanadskog Montreala, portugalske Evore i gospođa Jasminka Bajlo iz hrvatskog Biograda na Moru. Svi članovi Izvršnog odbora jednoglasno su usvojili tekst završnog dokumenta i pred nekoliko desetaka japanskih novinara iz vodećih nacionalnih medija odgovarali na pitanja koja su se mahom ticala refleksija Apela na unutarnju nacionalnu politiku. Kao jedini novinar izvan Japana, odnosno jedini nejapanski novinar u dvorani, strpljivo sam čekao red i onda kao posljednji postavio pitanje predsjedniku Matsuiju: Nije li 40. obljetnica organizacije i 10. generalna konferencija u Hirošimi pravo mjesto i pravo vrijeme da se pošalje izravna poruka Vladimiru Putinu zbog otvorenih prijetnji svjetskom miru upotrebom nuklearnog oružja? Dobio sam odgovor s početka teksta.
– Niste se tome nadali? Pa ni ja, mislila sam da će biti malo konkretniji. Ali od Japanaca, pogotovo u politici, izravne odgovore nikad ne treba očekivati jer ih nećete dobiti – komentirala je poslije dogradonačelnica Malakoffa Alaudat Fathia, zadužena za kulturu, prava žena i borbu protiv diskriminacije.
Nikad nije kasno za naučiti nešto novo. Gradonačelnici mira zasigurno jesu najveća nevladina organizacija koja zagovara zabranu nuklearnog naoružanja, ali svoju NGO strategiju temelje na prilično konvencionalnom, da ne kažemo zastarjelom, političkom modelu. Da je te večeri u Hirošimi gospodin Matsui na novinarsko pitanje odgovorio kako najveće udruženje gradova na svijetu poručuje predsjedniku Putinu da nuklearni rat ni u kojem slučaju nije rješenje, nego kardinalna pogreška, nakon koje nema povratka, da je možda rekao kako je prijetnja nuklearnim oružjem siguran put k uništenju svijeta kakav poznajemo, predsjednik Matsui i njegova organizacija možda bi se dobacili do naslovnih stranica uglednih japanskih i svjetskih novina ili bi završili u prvim minutama globalnih vijesti. Ovakav gotovo birokratski pristup prema svjetskoj top-temi, kilometrima daleko od bilo kakvog aktivističkog angažmana, veliki je jubilej i značajnu konferenciju ostavio na marginama dnevnih događaja i u samoj Hirošimi, a na nacionalnim televizijskim mrežama zauzeo je cijelih 30 sekundi izvješća u zadnjoj trećini informativnog programa.
Nakon gotovo 15 godina novinarskog praćenja Gradonačelnika mira, smatrao sam da je 40. obljetnica osnutka organizacije, u okolnostima nuklearnih prijetnji iz Kremlja, savršena prilika da međunarodna zajednica s Mayors for Peace napokon dobije lice istinskog borca protiv nuklearnog oružja. O tome se, ruku na srce, razgovaralo of the record i prije susreta u Hirošimi, ali od Kubanske krize svijet nije bio tako blizu nuklearnom obračunu kao danas i uistinu treba biti iznimno politički netalentiran da kao predsjednik međunarodne organizacije i, prije svega, političar ne iskoristite jedan takav “volej”.
Da, i kao političar, jer svi gradonačelnici u Gradonačelnicima mira političari su s različitim ideološkim predznakom koji ipak čine nevladinu organizaciju. Njihovi proklamirani ciljevi su navodno univerzalni, iznad dnevnih politika i stranačkih blokova, a to je mir u svijetu bez prijetnje od nuklearnog oružja. Jedini problem je taj što je ideja oko koje su Gradonačelnici okupljeni postala globalno vruća politička tema koja je u posljednjih godinu dana podijelila ne samo nuklearne sile, nego i zemlje članice pokreta nesvrstanih.
I suzdržan i druželjubiv
Gradonačelnik Hirošime, gospodin Matsui, po obrazovanju pravnik, ugledni je član vladajuće Liberalno-demokratske partije, konzervativac od formata koji mrko odgovara na novinarska pitanja, iako je privatno druželjubiv i srdačan, zadivljujuće lijepo pjeva, što je kao domaćin, uz japansku citru i flautu, i demonstrirao izvodeći repertoar tradicionalnih pjesama na prijemnoj večeri u Rihga Royal Hotelu, jednom od najstarijih i najvećih hotela u Hirošimi. Ali poslovična japanska suzdržanost očito nadilazi imperative novinara iz Europe, koji od svojih političara, u stilu Zorana Milanovića, na dnevnoj bazi traže izjašnjavanje o svemu i svačemu. U Japanu je općenito javni život puno diskretniji, što za politički život znači da je dodatno kodificiran kulturnim slojevima koje nije uvijek lako primijetiti, a kamoli ih još iščitati. Naime, u cijelom tekstu “Hirošimskog apela” samo na jednom mjestu spominje se Rusija.
”Od ruskog napada na Ukrajinu, ovaj oružani sukob je doveo do pogoršanja međunarodnog mira i sigurnosti, ugrožavajući zajedničke vrijednosti međunarodne zajednice. Svijet je svjedočio novim prijetnjama uporabe nuklearnog oružja, povećavajući rizik od nuklearnog rata do najviše razine. Osim toga, opasna teorija nuklearnog odvraćanja, koja pokušava opravdati postojanje nuklearnog oružja, dobila je dodatni zamah. Štoviše, države koje posjeduju nuklearno oružje nastavile su modernizirati svoje nuklearne snage, odvraćajući svoje goleme ekonomske i tehničke resurse od zadovoljenja hitnih potreba politika održivog razvoja.”
Uloga Gradonačelnika mira tako je i dalje ostala striktno deklaratorna, nisu uspjeli kao Međunarodna kampanja za zabranu nuklearnog oružja (ICAN) ući u aktivni prostor međunarodne politike, štoviše, unatoč kontingentu gradova žrtava koji nose Hirošima i Nagasaki, nisu se uspjeli nametnuti kao moralni autoritet u globalnoj raspravi o budućnosti nuklearnog oružja.
Naprotiv, nakon sastanka u Hirošimi ponosno su konstatirali kako će i dalje poticati UN i nacionalne vlade, posebno nuklearno naoružane države i njihove saveznike, na poduzimanje hitnih akcija u cilju promjene politika prema ukidanju nuklearnog oružja.
Do tog cilja i dalje se želi doći isključivo zagovaračkim metodama djelovanja, poput promicanja kulture mira u civilnom društvu i uključivanjem mladih za buduće mirovne aktivnosti, što u danšnjem digitalno umreženom svijetu, zvuči kao šezdesetosmaška utopija.
”Kao odgovor na razvoj međunarodne situacije, ovim putem snažno apeliramo na UN i sve ostale nacionalne vlade da trenutačno poduzmu sljedeće radnje kako bi smanjile rastuće međunarodne napetosti i smanjile rizik od uporabe nuklearnog oružja”, pišu Gradonačelnici i traže globalno ukidanje i uklanjanje svog nuklearnog oružja. Posebno apeliraju na države s nuklearnim oružjem da poduzmu hitne korake kako bi ispunile i dovršile svoj NPT obveze, odustanu od teorije nuklearnog odvraćanja i ratificiraju TPNW.
Gradonačelnici u prvi plan žele gurnuti svoju staru inicijativu “Razoružavanje gradova” te je predlažu kao temu za raspravu na Općoj skupštini UN-a, budući da 60 posto svjetske populacije živi u gradovima, a njihovi građani nikada više ne smiju biti mete nuklearnog oružja, kao što su to bili Hirošima i Nagasaki. Svjesni kompleksne povezanosti današnjeg svijeta, ukazuju na potrebu rješavanja raznolikog spektra pitanja koja prijete mirnom suživotu cijelog čovječanstva, kako bi osigurali mir naših sugrađana, od iskorjenjivanja siromaštva i migracijske politike do uključenja većeg broja žena u javni život i politiku.
Uloga Ivana Kneza
Lijepe želje, ali rezultati su poprilično rudimentarni. Istina, od 1982., kada je tadašnji gradonačelnik Hirošime Takeshi Araki, i sam jedna od preživjelih žrtava nuklearnog napada, na sjednici UN-a u New Yorku pozvao gradove svijeta da se uključe u inicijativu protiv nuklearnog oružja, organizacija je značajno okrupnjela, svakim danom prima nove članove, ali upravljačka politika, koju dominantno kreiraju Hirošima i Nagasaki, gradovi s ulogom stalnog predsjednika i potpredsjednika organizacije, nije se, nažalost, bitno promijenila.
U tih 40 godina Gradonačelnika mira, Biograd je uključen posljednjih petnaest godina, točnije od 2008., kada je Ivan Knez kao novi gradonačelnik iz redova HDZ-a, i ne znajući u što se upušta, prihvatio članstvo, pa je ovo ujedno prilika i da rezimiramo učinak malog Biograda u toj globalnoj organizaciji.
Sudjelovanje Kneza u Gradonačelnicima dovelo je do fascinantnih rezultata o kojima sam kao novinar više puta pisao. Zadnji put u studenome 2020., nakon što je Knez u svojstvu potpredsjednika te međunarodne organizacije bio primljen na audijenciju kod pape Franje u Vatikanu. Bila je to “točka na i” njegova osvajanja najvećih političkih i diplomatskih vrhova svijeta. Zapravo mu fali samo poziv kod Dalaj-Lame, a kakve je sreće, ne bih se čudio da Knez uskoro krene put McLeod Ganja, sela na sjeveru Indije, gdje je sjedište tibetanske vlade u izbjeglištvu. Zato i dalje stoji ironično pitanje je li gradonačelnik Biograda politički Forrest Gump ili međunarodno najuspješniji hrvatski političar.
Naime, nedugo nakon što je stupio na dužnost, američki predsjednik Barack Obama pozvao ga je u Washington (dospio je do State Departmenta, Senata i Kongresa), bio je gost dvojice glavnih tajnika Ujedinjenih naroda u New Yorku (Ban Ki-moon i Antonio Guterres), norveška kraljevska obitelj i Švedska akademija pozvali su ga na dodjelu Nobelove nagrade za mir u Oslu 2017., i jedan je od samo trojice Hrvata (uz Tončija Tadića i Davorina Mlakara) dobitnika ordena japanskog cara, a dodijelila mu ga je vlada bivšeg japanskog premijera Shinzo Abea 2018. Orden izlazećeg sunca sa zlatnim zrakama i rozetom, koji je ustanovio japanski car Meiji 1875., Knez je dobio iste godine kada i Clint Eastwood za svoj film “Pisma s Iwo Jime”. Naravno, svemu je prethodilo gotovo desetogodišnje praćenje Kneza od strane japanskih dužnosnika, samog ambasadora u Hrvatskoj, ali i ministra vanjskih poslova Japana, koji su inkognito dolazili u Biograd, sve dok se nisu uvjerili da po svom profesionalnom radu i privatnom životu zaslužuje biti nositelj jedne takve počasti.
Diplomirani inženjer agronomije iz Medviđe tako je izravno postao kreator međunarodne nevladine politike, predstavljajući Biograd u Gradonačelnicima mira otvorio je vrata prijateljstva od Kurdistana do Japana, od Ypresa do Ciudad de Mexica, a da se praktički nije makao iz Biograda. Priču o tom izvanserijskom uspjehu pokušat će objasniti naša nagrađivana redateljica Irena Škorić u dokumentarnom filmu koji snima o Knezu. Zadnju klapu trebala bi pasti ove godine, kad se obilježavau 78. obljetnica bacanja bombi na Hirošimu i Nagasaki.
Uoči zadnjih lokalnih izbora 2021. Knez je najavio kako mu je ovo posljednji mandat. Znači li to da će nakon njega Biograd odustati od Gradonačelnika mira, vidjet ćemo. Ali jedno je neosporno, ono što je Knez postigao malo tko će ponoviti, ne samo u Biogradu.
Posebno mjesto u ulozi Biograda u svjetskoj politici ipak ima gospođa Jasminka Bajlo, koja kao predstavnica Biograda aktivno sudjeluje u radu Izvršnog odbora Gradonačelnika mira. Gospođa Bajlo profesionalna je prevoditeljica s bogatim poslovnim i životnim iskustvom, odličnim poznavanjem međunarodne politike i prirodnim talentom za diplomaciju. Gospođa Bajlo se u Gradonačelnicima mira snašla kao riba u vodi. Svojim stavovima i poduzetnim prijedlozima ubrzo je zadobila povjerenje ključnih ljudi organizacije koji su joj povjerili brojne odgovorne zadatke. Takav je bio i prijedlog novog ustroja organizacije otvaranjem europske divizije zbog lakše komunikacije među mnogobrojnim članicama na čak pet kontinenata. Prijedlog je brzo prihvaćen i Biograd je postao jedan od ključnih nositelja organizacije na razini Europe, zadržavši već dulje od deset godina i funkciju grada potpredsjednika svjetske organizacije. Bio je to i razlog zašto je gradonačelnik Nagasakija Tomihisa Taue, inače sušta suprotnost gradonačelniku Matsuiju, posjetio Biograd i osobno položio cvijeće ispod velike skulpture ždrala na biogradskoj rivi, izrađenog u tehnici origami, ali od inoksa.
Lažna skromnost
Vrhunac Gradonačelnika mira ipak je bio 2010., kada su pokrenuli globalna kampanju zabrane nuklearnog oružja do 2020. U godinama nakon velike gospodarske krize ideje stabilnosti i uspostave svjetskog mira bile su ultimativni hit na aktivističkoj sceni, a kulminacija se dogodila u New Yorku, na 7. konferenciji potpisnica ugovora o nuklearnom razoružanju (NPT), kada je održan i jedan od najvećih prosvjednih skupova u tom gradu nakon američkog rata u Vijetnamu. Nekoliko desetaka tisuća članova organizacije, mirovnih aktivista i građana New Yorka marširalo je 42. ulicom do zgrade Ujedinjenih naroda na East Riveru uzvikujući parole protiv nuklearnog oružja, uz pratnju medija iz cijelog svijeta.
Iduće godine Gradonačelnici mira su prvi put bili predloženi za Nobelovu nagradu za mir, ali nisu je dobili. Nagradu će zato 2017. za iste ciljeve i ideje pokupiti ICAN, predvođen ambicioznom švedskom odvjetnicom Beatrice Fihn. Ona je na vrijeme shvatila utjecaj društvenih mreža na prezentaciju aktivističkih pokreta i tako uspjela formirati klaster od nekoliko stotina nevladinih udruga iz cijelog svijeta te standardnim markentinškim metodama dovesti do potpisivanja prvog TPNW-a. Međutim, nakon neuspješnog prve TPNW konferencije u Beču u lipnju i propasti sastanka u New Yorku u kolovozu prošle godine, Beatrice se ohladila od zagovaranja svijeta bez nuklearnog oružja. U studenome je obavijestila svoje prijatelje iz Gradonačelnika mira da se povlači iz ICAN-a, ali da će “ostati privržena zajedničkim ciljevima”. Odlazak zvijezde kratkog sjaja, ali neupitno velikih rezultata, nekima je dao povod da Gradonačelnicima predlože drukčiju komunikacijsku strategiju za svoje globalne ciljeve, u skladu s digitalnim pravilima današnjeg vremena. Ali ništa od toga, oni se i dalje ponašaju kao da im vidljivost nije važna, iako bi mnogi pukli od ponosa kad bi u Oslu mogli primiti Nobela.
Ta potisnuta lažna skromnost koju nameće vodstvo organizacije iz Japana ujedno je i prilika i kočnica za veći globalni utjecaj same organizacije. Hoće li prevladati “istočnjački” ugled i čast ili “zapadnjački” pragmatični aktivizam, nije samo stvar kulturne različitosti. Koliko će dugo tako ostati, nije zahvalno prognozirati, nadamo se dovoljno dugo da se nuklearne bombe više nikada neće aktivirati.
