Dok bjesni rat u Ukrajini je li moguć razgovor o miru i svijetu bez nuklearnog oružja?
Razgovor je definitivno moguć i potreban, ali njegov doseg je ograničen političkim odnosima novog svjetskog poretka u nastajanju. Putinova invazija na Ukrajinu galopirajuće je promijenila svjetski politički pejzaž, a jedno od mjesta na kojem su se nacrti tog “novog svijeta” mogli kristalno vidjeti bila je međunarodna konferencija država potpisnica ugovora o zabrani nuklearnog oružja (TPNW), održana u sjedištu Ujedinjenih naroda u Beču od 18. do 23 lipnja, u sklopu “Nuclear Ban Week Vienna”.
Prvi povijesni sastanak država potpisnica TPNW-a (Treaty on the Prohibition of Nuclear Weapons) završio je usvajanjem zajedničke deklaracije koja, nažalost, potvrđuje nepomirljive političke i interesne razlike kad je u pitanju izgradnja svjetskog mira i njegova dugoročna održivost. Da nije došlo do ruske invazije na Ukrajinu, TPNW bi možda imao šansu postati povijesni presedan, no dok je Putin u Kremlju priča o svijetu bez nuklearnog oružja ostaje više-manje kao i dosad, aktivistička utopija, bez stvarne političke težine i oslonca preko kojeg bi bila provedena u djelo.
A nije tako trebalo biti, naprotiv. Još u siječnju prošle godine kad je TPNW službeno stupio na snagu imao je potencijal promijeniti svijet u iskrenoj namjeri da planet zauvijek oslobodi najopasnijeg oružja masovnog uništenja. Na krilima Međunarodne kampanja za ukidanje nuklearnog oružja (ICAN – The International Campaign to Abolish Nuclear Weapons) 2017. godine je usvojen TPNW, a ICAN je iste godine za taj uspjeh nagrađen Nobelovom nagradom za mir.
Stanje beskonačnog rata
ICAN-ova inicijativa okupila je konzorcij od 634 nevladine organizacije iz cijelog svijeta čiji je utjecaj bio ključan na politike lokalnih vlada. Sporazum je stupio na snagu u siječnju 2021. i krenulo je njegov ratificiranje, ali onda je na globalnu scenu stupio Vladimir Putin, a zveckanje nuklearnim arsenalom zemlje s najviše bojevih glava nije se moglo ignorirati.
Zato nije bilo realno očekivati da će prvi sastanak zemalja potpisnica TPNW-a u Beču puno toga promijeniti, iako su sudionici duboko svjesni da se svjetski mir ne može graditi nuklearnim oružjem. Odnosno da politika “nuklearnog odvraćanja” koja je praktički zamijenila hladnoratovsku agendu, nije ništa drugo nego stanje beskonačnog rata bez rata sa sve izglednijom mogućnošću da se već sutra negdje ponovi neka nova Hirošima ili Nagasaki. Tko bi nakon toga uopće preživio, nitko ne želi ni hipotetski odgovoriti, jer prvi ispaljeni projektil s nuklearnom glavom brzo bi doveo do potpunog uništenja svijeta kakvog danas poznajemo.
Da je tome uistinu tako, potvrdio je na otvaranju bečkog samita glavni tajnik Ujedinjenih naroda Antonio Guterres, koji je u videoporuci rekao kako je “nekoć nezamisliva mogućnost nuklearnog sukoba sada ponovno u domeni mogućnosti”. Više od 13.000 komada nuklearnog oružja drži se u arsenalima diljem svijeta, kazao je poantirajući: “U svijetu prepunom geopolitičkih napetosti i nepovjerenja, ovo je recept za uništenje.”
Tijekom sastanka mnoge su države potpisnice TPNW-a osudile postupke Rusije, izražavajući svoju odlučnost da nastave s provedbom ugovora i eliminacijom nuklearnog oružja, podsjećajući svjetsku javnost na katastrofalne humanitarne posljedice njegove uporabe i rastućih rizika da bi takva uporaba mogla nastupiti.
Panel-rasprave vođene u Centru Austrija bile su potkrijepljene potresnim svjedočanstvima preživjelih žrtava nuklearnog oružja iz Hirošime i Nagasakija (takozvanih hibakusha) te predstavnika zajednica stradalih testiranjem nuklearnog oružja u Pacifiku, Kazahstanu i drugdje. Prosječna starost hibakusha danas je 84 godine pa svijetom sve češće putuju njihovi nasljednici, djeca i unuci, koji živom riječi svjedoče o dugoročno katastrofalnim posljedicama koje ionizirajuće zračenje ima na ljude, okoliš i budućnost zajednica, ostavljajući usput znanosti da odgovori na pitanja zašto zračenje više oštećuje djecu nego odrasle, zašto gotovo tri puta više od zračenja stradavaju žene nego muškarci te koliko se dugo prenose degenerativne i maligne bolesti uzrokovane njegovom razornim izlaganjem.
Djelomične zabrane
Tijekom trodnevnog skupa sporazum je ratificiralo pet novih zemalja (ukupno 66), uglavnom otočnih država s Pacifika dok su velike europske države, članice NATO-a (osim Austrije) i EU-a (osim Norveške), ostale u ulozi promatrača s jasnim stavom da u ovom trenutku ne mogu podržati sporazum koji remeti politiku "nuklearnog odvraćanja", bolje reći proporcionalnog zastrašivanja.
Jedna od glavnih zvijezda skupa, Beatrice Fihn, koja je kao izvršna direktorica ICAN-a u Oslu prije pet godina primila Nobelovu nagradu, na kraju je samita konstatirala kako je “ovaj sastanak stvarno bio odraz ideala samog TPNW-a: odlučna akcija za uklanjanje nuklearnog oružja na temelju njegovih katastrofalnih humanitarnih posljedica i neprihvatljivih rizika njihove uporabe”. “Ovo je način na koji gradimo snažnu normu protiv nuklearnog oružja: ne uzvišenim izjavama ili praznim obećanjima, već praktičnim, fokusiranim djelovanjem koje uključuje istinski globalnu zajednicu vlada i civilnog društva”, naglasila je ova ambiciozna 40-godišnja Šveđanka.
Ugovor o zabrani nuklearnog oružja (TPNW) prvi je pravno obvezujući međunarodni sporazum koji sveobuhvatno zabranjuje nuklearno oružje s konačnim ciljem njegove potpune eliminacije. Usvojen je na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda u New Yorku 7. srpnja 2017., otvoren je za potpisivanje 20. rujna 2017., a stupio je na snagu 22. siječnja 2021. kao obvezujući međunarodni pravni dokument.
Sporazum je usvojen sa 122 glasa “za”, jednim “protiv” (Nizozemska) i jednim “službeno suzdržan” (Singapur). Šezdeset i devet nacija nije glasalo, među njima sve države s nuklearnim oružjem i sve članice NATO-a osim Nizozemske.
Za one nacije koje su ga potpisale, ugovor zabranjuje razvoj, testiranje, proizvodnju, skladištenje, stacioniranje, prijenos, korištenje i prijetnju upotrebom nuklearnog oružja, kao i pomoć i poticanje zabranjenih aktivnosti. Za nuklearno naoružane države koje se pridružuju sporazumu, on predviđa vremenski određen okvir za pregovore koji vode do provjerenog i nepovratnog ukidanja njihova programa nuklearnog oružja.
Zagovornici sporazuma o zabrani nuklearnog oružja vjeruju da će on pomoći u “stigmatizaciji” nuklearnog oružja i poslužiti kao “katalizator” za eliminaciju. Otprilike dvije trećine svjetskih nacija obvezalo se na zajednički rad “na popunjavanju pravne praznine” u postojećem međunarodnom režimu koji upravlja nuklearnim oružjem, i na sporazum o zabrani nuklearnog oružja gleda kao na jednu opciju za postizanje tog cilja.
Nuklearno oružje – za razliku od kemijskog oružja, biološkog oružja, protupješačkih nagaznih mina i kasetnog streljiva – nije zabranjeno na sveobuhvatan i univerzalan način, iako je protivan svim međunarodnim konvencijama, praktički nezakonito i nedvojbeno najnehumanije oružje u potencijalnoj primjeni. Ugovor o neširenju nuklearnog oružja iz 1986. poznat kao NPT na koji se TPNW izravno nadovezuje, sadrži samo djelomične zabrane, a sporazumi o zonama bez nuklearnog oružja zabranjuju nuklearno oružje samo u određenim geografskim regijama.
Među zemljama koje su glasale za usvajanje sporazuma bile su Južna Afrika i Kazahstan, koje su obje prethodno posjedovale nuklearno oružje i dobrovoljno od njega odustale. Iran i Saudijska Arabija također su glasali za sporazum, iako postoje indicije da je Saudijska Arabija financijski pridonijela pakistanskim projektima atomske bombe. Zauzvrat ima opciju kupnje malog nuklearnog arsenala, opciju koja bi se realizirala u slučaju da Iran dobije nuklearne bojeve glave.
Prema Međunarodnoj kampanji za ukidanje nuklearnog oružja (ICAN), koaliciji nevladinih organizacija, vodeći zagovornici sporazuma o zabrani nuklearnog oružja uključuju Irsku, Austriju, Brazil, Indoneziju, Meksiko, Nigeriju, Južnu Afriku i Tajland. Svih 54 naroda Afrike i svih 33 nacije Latinske Amerike i Kariba pristalo je na zajedničkim regionalnim stavovima koji podržavaju sporazum o zabrani. U pregovorima je sudjelovalo deset zemalja Udruge država jugoistočne Azije (ASEAN), koja je zaključila Ugovor o zoni bez nuklearnog oružja u jugoistočnoj Aziji, ali se Singapur suzdržao od glasanja. Mnoge pacifičke otočne države također pružaju podršku.
Niti jedna od devet nuklearno naoružanih nacija (SAD, Rusija, Kina, Indija, Pakistan, Francuska, Velika Britanija, Izrael, Sjeverna Koreja) nije izrazila podršku sporazumu o zabrani. Određeni broj tih zemalja, uključujući Sjedinjene Države i Rusiju, izrazili su izričito protivljenje. Sjeverna Koreja je bila jedina nuklearna država koja je glasala za pokretanje pregovora o zabrani, a TPNW ne podržavaju ni države koje imaju američki nuklearni arsenal, kao što su Njemačka, Nizozemska, Belgija, Italija i Turska.
Mnoge nenuklearno naoružane članice (NATO-a), zajedno s Australijom i Japanom, također pružaju otpor sporazumu o zabrani jer vjeruju da američko nuklearno oružje povećava njihovu sigurnost. Nekoliko članica NATO-a (ne uključujući Francusku, Sjedinjene Države i Veliku Britaniju) izjavilo je da će sporazum biti “neučinkovit u eliminaciji nuklearnog oružja”.
Pismo tisuća znanstvenika
Nakon usvajanja sporazuma, stalne misije Sjedinjenih Država, Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske u UN-u izdale su zajedničku izjavu u kojoj su navele da ne namjeravaju “potpisati, ratificirati ili ikada postati strankama ugovora” jer “zanemaruje realnost međunarodnog sigurnosnog okruženja”, a pristupanje njemu je “nespojivo s politikom nuklearnog odvraćanja, koja je ključna za održavanje mira u Europi i sjevernoj Aziji već više od 70 godina”.
ICAN je bio glavni akter civilnog društva koji je zajedno s vladama radio na postizanju snažnog i učinkovitog sporazuma o zabrani, a značajan doprinos postizanju sporazuma dao je Međunarodni pokret Crvenog križa i Crvenog polumjeseca.
Tisuće znanstvenika iz cijelog svijeta potpisali su otvoreno pismo u znak podrške sporazumu koji je podržalo više od 40 budističkih, kršćanskih, židovskih i muslimanskih vođa i grupa. “Vjerničke zajednice zabrinute za nuklearno oružje” pozvale su na univerzalno usvajanje sporazuma, a na visokoj vatikanskoj konferenciji u studenom 2017., prvom velikom međunarodnom skupu o razoružanju nakon usvajanja sporazuma u srpnju, papa Frane je zauzeo stav dalje od svojih papinskih prethodnika kako bi osudio posjedovanje nuklearnog oružja i upozorio da politike nuklearnog odvraćanja nude “lažni osjećaj sigurnosti.”
