Ni prenosivost zaraze ni stopa smrtnosti virusa koji trenutno potresa svijet nije velika, ali najistaknutija žarišta pokazuju da je njegova opasnost u spoju visoke gustoće broja stanovnika, udjela starog stanovništva i (ne)dostatnosti medicinskih resursa.
To je ocijenila za Hinu povjesničarka znanosti Tatjana Buklijaš, Zagrepčanka zaposlena na Sveučilištu Auckland u Novom Zelandu, uspoređujući opasnosti aktualnog koronavirusa (Covid-19) s epidemijama koje su se bolno utisnule u ljudsku povijest.
Koronavirus, od kojeg će jedna zaražena osoba zaraziti dvije do tri druge, čini se zarazniji od influence i ebole, no manje zarazan od npr. ospica. Istodobno, po patogenosti i stopi smrtnosti uvelike zaostaje za kugom, kolerom ili ebolom, ističe ona.
Stopa smrtnosti koronavirusa procjenjuje se na tri posto, a pretpostavlja se da je ustvari niža, dok je smrtnost povijesnih epidemija bila daleko viša. „Crna smrt“ u obliku bubonske kuge usmrćivala je oko 60 posto oboljelih, a u slučaju plućnog prijenosa i više, objašnjava Buklijaš i napominje da se neki povjesničari ne slažu da opisi Crne smrti odgovaraju kliničkim opisima bubonske kuge kakve nalazimo od 19. stoljeća.
Ona ističe da je sada jako važno što planet nikada u povijesti nije imao toliki broj stanovnika i bio toliko gusto naseljen. Također, Covid-19 osobito pogađa starije stanovništvo, iz razloga koji nisu jasni, a nikada u povijesti kao danas nismo imali toliki udio starijeg stanovništva kao ni stanovništva s kroničnim bolestima. Te dvije skupine također koriste medicinske resurse mnogo više no mlađe i zdravije stanovništvo.
Primjeri Italije i kineske provincije Hubei pokazuju što se može dogoditi kada se spoji visoki udio starog stanovništva, visoka gustoća stanovništva, i medicinski resursi kojih ima dovoljno u normalnim uvjetima ali ne kriznim situacijama, ističe Tatjana Buklijaš.
Važnost imuniteta
Uzročnici zaraznih bolesti imaju dvije osnovne značajke: kontagioznost, tj. sposobnost prijenosa, i patogenost, odnosno sposobnost da izazovu bolest. Evolucijski gledano, oni nastoje postići ravnotežu između te dvije značajke, jer ako su izrazito patogeni i uzrokuju visoku stopu smrtnosti, mogu smanjiti šansu prijenosa. Osim destruktivnih osobina samog uzročnika, patogenost ovisi i o imunološkom odgovoru organizma, objašnjava znanstvenica koja je Medicinski fakultet završila u Zagrebu, doktorski studij na Sveučilištu Cambridge, gdje je i započela sveučilišnu karijeru, koju je nastavila na Sveučilištu Auckland.
Ona naglašava da su zarazne bolesti najveće učinke postizale u populaciji koja nije bila imuna na njih. Tzv. dječje zarazne bolesti poput ospica, hripavca ili difterije, imale su snažan trajan učinak i visoke stope smrtnosti jer su napadale djecu koja nemaju imunitet. No, među preživjelima su ostavljale trajnu imunost te stoga nisu predstavljale opasnost po odrasle, kaže.
S druge strane, dječje bolesti u populacijama koje se nikada nisu susrele s njima imale su učinak koji je bio jednak ili teži od učinka kuge. Primjerice, ospice su, uz gripu i tuberkulozu, bile jedna od bolesti koja je izazvala tešku demografsku krizu među Maorima na Novom Zelandu nakon dolaska Europljana. Još teži gubitak stanovništva ospice su nanijele na Havajima nakon dolaska britanske flote.
Ospice danas ne bi trebale predstavljati veći problem, no epidemije te virusne bolesti bilježe se nakon dugog razdoblja zbog otpora cijepljenju koji se proširio po svijetu. Tako je na Samoi između rujna 2019. i siječnja 2020. zabilježeno 5700 slučajeva zaraze od kojih su 83 završile smrtno, uglavnom male djece. To je veliki broj zaraza u otočnoj državi koja broji svega nešto više od 200 tisuća ljudi, kaže i dodaje da se epidemija objašnjava padom stope cijepljenja na svega 33-34 posto u 2018. godini.
Najteže: kuga, kolera i „španjolica“
Ljudska povijest najviše pamti epidemije kuge, kolere i tzv. španjolske gripe, i te su epidemije ostavile najdublji demografski trag.
Kuga je uzrokovala epidemije svakih nekoliko desetljeća počevši od vremena tzv. Crne smrti 1347-1350. pa do 18. stoljeća. Krenula je iz centralne Azije prema Indiji i Kini: 1330-tih i 1340-tih teška epidemija pogodila je Kinu, gdje je stradalo do 75 posto stanovništva. Godine 1346. je bila na Krimu, 1347. u današnjoj južnoj Italiji, a početkom siječnja na Šipanu kod Dubrovnika. Do 1349. se proširila po cijeloj Europi, od koje je umrlo između jedne i dvije trećine stanovništva. Zadnja kuga na hrvatskom tlu zabilježena je u Dubrovačkom primorju, u Čepikućama na granici s Otomanskim carstvom, 1815-1816. godine.
Razloge širenja kuge Tatjana Buklijaš objašnjava procvatom europskog društva u razvijenom srednjem vijeku. Pitanje je bi li se kuga bez toga proširila s područja oko Kaspijskog jezera, gdje je bila endemska bolest. Prije toga širenje nije bilo moguće jer je stanovništvo u Europi bilo malobrojno i rijetko naseljeno. U 12. i 13. stoljeću stanovništvo raste, stvaraju se veći gradovi, a epidemije gladi iz 1315. i 1317. ukazuju na povećani broj stanovnika, ali i na činjenicu da je lošija prehrana oslabila njegov imunitet.
Kolera se vjerojatno ne bi proširila iz Indije, gdje je bila od pradavnih vremena endemska bolest, da Indija nije bila postala dijelom britanskog kolonijalnog imperija. Prva pandemija je započela 1817. ali se iscrpila prije dolaska u Europu. No, zato je u sljedećih stotinjak godina pet valova kolere preplavilo Europu. Širenju su pogodovale novoizgrađene željezničke pruge, brodske linije, te urbanizacija i uvjeti loše higijene, manjkave kanalizacije i opskrbe pitkom vodom u industrijskim centrima, ističe.
Tzv. španjolska gripa na kraju Prvog svjetskog rata, posebice je pogađala mlađe odraslo stanovništvo, starosti između 15 i 40 godina. Utjecaj španjolske gripe je teško razlučiti od utjecaja Prvog svjetskog rata, no ona je pokosila barem dvostruko više žrtava od rata, prema konzervativnoj procjeni 20 milijuna stanovnika!
Kako su epidemije mijenjale svijet?
Velike povijesne epidemije mijenjale su svijet i to na različite načine, kaže Buklijaš i navodi da je zbog demografskog gubitka čovjek postao najvažniji resurs države u srednjovjekovnom društvu.
U Dubrovniku se npr. vide mjere za poticanje imigracije već i prije završetka epidemije. Također, od tada se pojavljuju ideje da su vladari i vlasti odgovorni za zdravlje građana, što možemo smatrati nekom vrstom “proto-javnog zdravstva”. Poznato je da je Dubrovnik 1377. uveo odredbu da pridošlice iz „kužnih područja“ imaju provesti mjesec dana na određenim lokacijama prije ulaska u grad: time je štitio zdravlje građana a da nije prekidao trgovinu.
Manjak radne snage nakon Crne smrti vjerojatno je potaknuo tehnološku inovaciju i raspad feudalnog društva. Depopulacija je imala utjecaja i na klimu: iako utjecaj ljudi na klimu nije bio izražen kao danas, razdoblja depopulacije se poklapaju s razdobljima sniženja prosječnih temperatura, kaže Tatjana Buklijaš.
Kolera se, pak, može smatrati „bolešću revolucija“. Sve velike epidemije kolere su izbile u politički turbulentnim godinama: 1848., revolucija “Proljeće naroda”, 1866. u vrijeme raspada njemačke konfederacije, te 1892. u Hamburgu, epidemija koja je bila povezana s velikim brojem ruskih Židova koji su odande emigrirali za SAD, bježeći od pogroma u Ruskom Carstvu.
To nije puka koincidencija! Socijalni prevrati obično su popraćeni pokretom stanovništva, a rat i izbjeglištvo povećavaju prilike širenja bolesti. S druge strane, uvođenje restriktivnih mjera poput karantene i prisilne hospitalizacije, kojima je nerazmjerno bilo pogođeno siromašno stanovništvo, bile su doživljavane kao nepravedno izdvajanje potlačenih slojeva društva, objašnjava ona.
Tako su npr. nakon epidemijskog vala kolere visoke smrtnosti u Mađarskoj 1831. mase opljačkale dvorce i masakrirale plemiće. Drugdje su se napadi okretali protiv gradskih i državnih vlasti i u strahu od nemira gradovi i države su popuštali mjere protuepidemijske zaštite. Ovakvi nemiri su, prije nekoliko dana, zabilježeni u Italiji, napominje.
Smatra se da koronavirus nema utjecaja na ljudski razvoj, osim indirektno, opterećenjem respiratornog sustava majke.
Teorije zavjere su normalne
Mjere koje je poduzela Kina u suzbijanju bolesti Covid-19, u ovom se trenutku čine uspješnima. Međutim ne zna se što će se dogoditi kada se ponovno otvari Hubei provincija. Izolacije dulje od mjesec ili dva se povijesno nisu provodile – originalna karantena je trajala trideset dana – i zbog utjecaja na trgovinu i ekonomiju, a i šansa pridržavanja propisima karantene na dulje razdoblje je bila niska, pa i po cijenu teške kazne.
Znanstvenica smatra da su reakcije javnosti na epidemiju, koje se kreću u rasponu između katastrofičnih ocjena, koje smatraju da se stvarno stanje krije, i onih koje smatraju da je bolest paravan zavjereničkih politika - uobičajene.
Teorije zavjere su normalan način nošenja s neobičnom situacijom. Objašnjenje da iza neke nove pojave ili događaja stoji namjera relativno je lako i jednostavno prihvatiti, što uostalom pokazuje i kulturna povijest i povijest religija, kaže.
Znanost pak opisuje svijet na probabilistički način: svi prirodni fenomeni imaju neku mogućnost razvoja, koja pak ovisi o nizu drugih faktora. Nove zarazne bolesti su normalna prirodna pojava i oduvijek su se pojavljivale, no mi za većinu vjerojatno niti ne znamo jer se ranije za njezinu pojavu nisu stvorili uvjeti. Kao što smo vidjeli kod kuge i kolere, visoka zaraznost i patogenost nije bila sama dovoljna, nego se tražila gustoća stanovništva i drugo.
Što se povjerenja i prihvaćanja mjera tiče, one ovise o vrsti političkog sustava, podršci koju stanovništvo daje političkoj vlasti, edukaciji stanovništva, dobrim komunikacijama itd.
Dosta komentatora smatra da mjere izolacije koje je provela Kina, te mjere nadzora stanovništva koje provodi Singapur - koji je usprkos blizini i povezanosti s Kinom te visokoj gustoći stanovništva zasad uspio zadržati broj zaraženih i oboljelih na relativno niskoj razini te nema smrtnih slučajeva - ne bi bilo moguće provesti u zemljama zapadne demokracije, ali niti u autoritarnim zemljama na nižem stupnju ekonomskog razvoja ili gdje pak nema kulture kolektivne dobrobiti.
Dodatni aspekt je spremnost današnjih društava da kazne nepridržavanje propisima. Povijesno su kazne za kršenje karantenskih propisa bile stroge: u Dubrovniku su uključivale visoke novčane kazne, tamnicu ili teške tjelesne kazne. Kakve kazne su primjerene u slučajevima kršenja samoizolacije osoba koje ne pokazuju simptome? Kako ih uopće nadzirati? To su pitanja na koja demokratska društva nemaju odgovor, ocjenjuje Buklijaš.
Hoće li Covid-19 promijeniti svijet?
Kakve će promjene izazvati koronavirus? Mogli bismo zamisliti medicinske inovacija, npr. jeftinije i šire rasprostranjene termo-senzore kojima se može detektirati povišena temperatura. Jedan pozitivan ishod bi mogla biti snažnija suradnja između kineskih i zapadnih istraživača. Tzv. antivax pokret – protiv cijepljenja – bi mogao biti ozbiljno potkopan, što bi imalo pozitivan utjecaj na prekid ponovnih javljanja bolesti za koje imamo uspješna i dobro testirana cjepiva, smatra povjesničarka znanosti.
Također, Covid-19 se odvija u svijetu gdje se veliki dio komunikacije već odvija digitalnim putem no istodobno su i putovanja na velike razdaljine, zračnim putem, češća no ikada, usprkos negativnog utjecaja na klimatske promjene. Hoće li ova godina promijeniti trend porasta avio-prometa? Hoće li utjecati na organizaciju rada s puno većim udjelom tele-konferencija?
Slični poremećaji svjetskog prometa bili su vidljivi 2001 nakon 11. rujna ili u vrijeme globalne financijske krize 2008-2009. No vidljive klimatske promjene u posljednjem desetljeću, snažnija svijest o potrebi brže akcije, u kombinaciji s pristupačnim alternativama, mogla bi dovesti do trajne promjene.