Što je to u ljudskom biću što ga vodi prema oružju i nasilju?
Na ovo pitanje pokušat ćemo odgovoriti u svjetlu ili tami nedavnih masovnih ubojstava u Srbiji, gdje je prvo trinaestogodišnji K. K. ubio osam učenika i zaštitara svoje osnovne škole, ozlijedivši njih još nekoliko, od kojih je dvoje i dalje kritično, da bi samo dva dana poslije Uroš B. (21) u Mladenovcu ubio osam osoba, ozlijedivši još njih 14.
Kakav to um može napraviti onakav masakr u školi, upitali smo prof. dr. sc. Ivana Urlića, poznatog splitskog neuropsihijatra.
Rodi li se netko "takav" ili ga društvo oblikuje?
- Talijani imaju jednu izreku koja je meni jako draga, a koja u velikoj mjeri daje odgovor na sve one upitnike koje svi imamo nakon ovih nemilih događaja u Srbiji. Izreka je "Netko se ne rađa, netko se postaje". I to me podsjeća na jednu vječnu dilemu u psihologiji - odnos između prirodnih datosti i utjecaja okolinskih faktora. To je pitanje koje se dugo i detaljno proučava i sada razumijemo da postoje određene sklonosti ili osjetljivosti na koje genetsko nasljeđe ima značajan utjecaj.
No, budući da je ljudsko biće najnezreliji oblik u prirodi novonastalog života koje zahtijeva veliku i adekvatnu skrb, taj način komunikacije s okolnim i obrnuto bitno utječe na sveukupan razvoj mladog čovjeka i formiranje karaktera i sustava vrijednosti. Čovjek s jedne strane ima svoje potrebe za ljubavlju, toplinom, osjećajem sigurnosti, a s druge strane imamo te agresivne porive koji su druga bitna komponenta naše naravi, da se izborimo za ono za što se borimo od samog dolaska na svijet. Dva temeljna principa kojim se priroda rukovodi u svojoj preobrazbi ka što većoj kvaliteti jesu preživjeti i razmnožavati se, da bi svaka vrsta opstala u općoj konkurenciji za ono što održava život.
Eliminiranje konkurencije
Može li se za masovnog ubojicu K. K. reći da je psihopat?
- Ja se osobno bojim takvih kvalifikacija, jer one u sebi nose osudu. Ono što se u njegovu ponašanju može prepoznati jest odvojenost razmišljanja i doživljavanja od osjećanja. Tako se kod čovjeka ne može razviti za kompletan razvoj nešto vrlo bitno: empatija, osjećaj za druge. Očigledno nije imao empatiju, a prema podacima koji polako "cure" u javnost vidim i veliki, razorni utjecaj roditelja.
Je li moguće da je jednostavno riječ o djetetu koje traži pozornost i popularnost, kako neki tumače, što je zapravo i dobio svojim činom?
- Mislim da je u korijenu svega bila odluka da mora bespoštedno eliminirati konkurenciju, budući da su, prema šturim informacijama koje imamo, na njegovu popisu za likvidaciju bili sve najbolji učenici. Oni koji su njemu, kao vrlo inteligentnom dječaku i marljivom učeniku s odličnim ocjenama, u školi bili konkurencija. Svoj intelekt i svoje sposobnosti, prvenstveno mislim na baratanje oružjem i ultimativnu efikasnost, iskoristio je na jedan vrlo bolestan način. Bolesno je iskoristio svoje sposobnosti.
Veliku odgovornost snose i roditelji, odnosno otac koji je svog sina vodio na vježbanje pucanja i koji je u kući imao arsenal oružja.
- Njemu su roditelji bili primjer. I ako se želite umiliti svojim roditeljima, postati isti kao i oni, i ako želite da vas oni uzmu kao svoj produžetak, onda će se razviti nešto odakle smo svi mi krenuli - imitativni identitet. Dijete tim identitetom imitira okolinu i polako, u doba puberteta i adolescencije, dolazi do preokreta. Privrženost roditeljima, u cilju osamostaljivanja pretvara se u privrženost kulturi vršnjaka, pa su onda najbolji prijatelji važniji od odnosa s roditeljima i tada se još više pokazuje važnost utjecaja roditelja na mlado biće, u procesu sazrijevanja ličnosti.
Može li se kod djeteta i u kojoj dobi primijetiti da nešto nije u redu? Da je sklono nasilju i da bi moglo postati ubojica?
- To se može vidjeti u najranijoj dobi. Psihijatri i psiholozi koji se bave djecom mogu primijetiti da se racionalni i emocionalni aspekti ličnosti nedovoljno prožimaju, odnosno da ostanu odijeljeni u prevelikom stupnju. Razvija se dijete koje nazivamo samoživim, ne razvija se u skladu s osjećajima prema drugima, a hoće li postati ubojica to nitko ne može znati.
Na koje simptome roditelji moraju paziti?
- U prvom redu razmišljati o kapacitetu osjećaja, osjećaja prema sebi i okolini. To je ono što zovemo empatija, odnosno da se dijete može staviti "u cipele" nekog drugog i da može razvijati taj osjećaj ljubavi i razumijevanja za druge.
Trebaju li roditelji razgovarati sa svojom djecom o ovome što se dogodilo u Srbiji?
- To je dvosjekli mač. S jedne strane roditelji i djeca trebaju razgovarati puno više nego što se to radi u užurbanim urbanim sredinama i to mora biti omogućeno unutar obiteljskih okvira. S druge strane, djeci i mladeži kojoj nije omogućen cjelovitiji ni intelektualni ni emocionalni razvoj mogu ovakvi primjeri agresivnih ponašanja poslužiti kao okidač za vlastita destruktivna razmišljanja i potrebe za iskazivanjem agresivnosti.
Koja bi, prema vašem mišljenju, bila najprimjerenija kazna za K.K.?
- On je sam sebe kaznio za cijeli život i udario na taj svoj život strašan pečat antisocijalne osobe, hladnokrvnog ubojice s pečatom društvene osude, odnosno dobio je pečat "moralne nakaze". No, takav pečat neće samo nositi on kao počinitelj pokolja nego i članovi njegove obitelji. Njegova sestra. Kakva je njezina sudbina sa saznanjem da ima brata koji je masovni ubojica?
Snaga nad razumom i osjećajima
Kako komentirate brojne grupe koje mu daju podršku na društvenim mrežama, ali i grupe poput "Kecmanoviću ubit ćemo te" te onu djecu koja se smiju i snimaju dok policija uhićuje ubojicu?
- Pitanje opće uloge društvenih mreža i same njihove konzumacije ispunjene i pretrpane agresijom, naravno, u destruktivnom smislu, služe kao model trijumfa, snage nad razumom i osjećajima. Istražujući zbog čega je u medijskom prostoru toliko vidljivo zlo - a ljudi su između sebe prožeti dobrim, solidarnošću i željom da pomognu - i pitajući se gdje nestaje ta ljudska dobrota pod senzacijom zla, mladi nizozemski pisac i povjesničar Rutger Bregman zaključio je da je zlo jače od dobroga, ali da dobroga ima više.
Na društvenim mrežama nažalost ima onih koji mladog ubojicu podržavaju, a ima i onih koji mu prijete. No, to je bilo i očekivati. Što se tiče snimanja samog ubojice, takav način "foto komunikacije" među mladima postoji od kada postoje mobiteli s kamerama, od kada društvene mreže sve dopuštaju, od kada ništa nije zabranjeno. Danas je najvažniji senzacionalizam i tko će prvi nešto snimiti i pustiti na društvene mreže. Danas su važni klikovi, a nije važan sadržaj, i taj senzacionalistički ton je prevladavajući u životu svakog pojedinca.
Smatrate li da gledanje i igranje igrica u kojima ima nasilja može izazvati ovakav čin? Treba li djeci braniti igranje takvih igrica?
- Igrice postoje, one su ponuđene i one su dio okoline u kojoj nova generacija odrasta. Igranje nasilnih igrica bez daljnjega utječe na mlade jer oni bez većeg životnog iskustva apsorbiraju otvoreno nasilje kao dio svakodnevnih igara, a ne kao nešto loše, odnosno kriminalni čin, u odnosu na drugoga. A što se tiče zabrane takvih igrica, to se ne može uraditi, ali se može ograničiti gledanje takvih sadržaja.
Što odgojno-obrazovne ustanove trebaju učiniti da se mentalno stanje djece poboljša?
- Mislim da je prva odgojna ustanova obitelj i da ulogu obitelji ne možemo tek tako delegirati raznim ustanovama, odnosno ne smijemo se povoditi onom "muko moja prijeđi na drugoga". Ako obitelj nije prva odgojno-obrazovna ustanova, tada dobijemo mladu osobu koja ne doživljava taj empatijski odnos, jer mu to roditelji nisu usadili.
Policija je nedavno u Splitu u dva navrata zaustavila potencijalni napad na Filozofski fakultet, nakon što ih je FBI upozorio da jedan student u grupi najavljuje masakr. Mislite li da se ovako nešto kao u Srbiji može dogoditi u Hrvatskoj?
- Može se dogoditi svugdje. Svijet je toliko globaliziran, da ono što se nedavno dogodilo u Srbiji, sutra se može dogoditi u Australiji, Hrvatskoj, Brazilu...
Imitativni kapacitet
Mnogi srbijanski mediji za cjelokupnu situaciju optužuju reality showove poput ‘Zadruge‘ i njih okrivljuju za loše mentalno stanje djece, showove u udarnim terminima na TV-u, u kojima već godinama sudjeluju ubojice, nasilnici, preljubnici… Koliko nešto takvo utječe na psihu djeteta?
- Oni loše utječu na djecu jer imaju imitativni kapacitet, budući da djeca imitiraju te svoje nove "idole".
Što je potrebno uraditi za dobar razvoj djece?
- Roditelji trebaju razgovarati s djecom, moraju ih motriti. Djeca se razvijaju, a pitam se razvijaju li se i roditelji paralelno s djecom.
Smatrate li da ovakva ubojstva i njihovo javno i detaljno praćenje mogu biti okidač za nove zločine?
- Mediji trebaju odgovornije izvještavati, svjesno žrtvujući financijski efekt. Ne treba biti najbitnije tko će dobiti najviše klikova, tko će biti najviše prodavan. Trebaju poštivati moralni kodeks da se smanji senzacionalizam. To je ekonomija duha i briga za naš zajednički dom.
Savjet mladima koji se bore s mentalnim problemima i onima koji nisu dobro prihvaćeni u društvu?
- Neka se jave liječniku, da se konzultiraju i neka surađuju s osobama koje se brinu o mentalnom zdravlju. Neka ih netko uputi u to kako mentalno zdravlje očuvati ili unaprijediti. Ne treba se sramiti potražiti pomoć, jer je u pitanju diskrecija u psihijatrijskoj ambulanti. Pacijent je zaštićen liječničkom tajnom, kao i ispovjednom tajnom.
Je li odlazak psihijatru i dalje bauk ili na neki način dio zdravstvene higijene?
- Psihijatri nose stigmu. Ljudi se boje psihijatara i psihologa, jer će dolaskom kod nas doći na glas kako ne vladaju sami sobom, a ljude je strahovito strah da ne izgube kontrolu nad sobom. Zbog toga kažemo da smo u određenim situacijama bili "izvan sebe" i da trebamo "doći k sebi". Na svu sreću, ljudi danas puno lakše dolaze kod psihijatara, negoli je to bio slučaj prije trideset ili četrdeset godina. Ima jako puno mladih ljudi koji traže pomoć i treba im svima pokušati pomoći. Treba razumjeti koji su simptomi prolaznih psihičkih kriza, specifičnih za fazu razvoja, a koji simptomi najavljuju možda razvoj duševne bolesti. Danas mladi ljudi najviše pate od krize identiteta, ispunjeni su strahovima, a ponekad i ne znaju čega se boje. Ima puno tjeskobe, nesigurnosti, osjećaja praznine i besperspektivnosti.
Hrvatskoj nedostaje psihijatara, posebno dječjih psihologa. Kakva nas budućnost čeka, s obzirom na tu činjenicu?
- Liječit će ih obitelj, ne treba tek tako svoje dijete delegirati drugima. Sve započinje u obitelji. Kada je jedan član u krizi nastojimo saznati sve o ostalim članovima obitelji. S njima treba i raditi, kako bi pomogli onome članu koji je u krizi i kako bi mogli uočiti elemente nesklada, agresivnosti ili nasilja među članovima obitelji.
