Cetin – saborni grad Hrvata, današnje mjesto Cetingrad i cijeli cetingradski kraj izuzetna su vrijednost hrvatske i srednjoeuropske povijesti, navodi se na web stranicama toga grada.
Povijest cetingradskog kraja usko je vezana uz srednjovjekovnu hrvatsku državu, no povijesni izvori upućuju na kontinuitet naseljenosti još iz ilirskog i rimskog vremena. Prema narodnoj predaji Hrvate je iza "visokih gora Karpata" na jadransku obalu (područje drevne Ilirije) početkom sedmog stoljeća dovelo petero braće (Hrvat, Klukas, Lobel, Muhlo i Kosjenc) te dvije sestre (Tuga i Buga).
Cetingrad je nastao na temeljima srednjovjekovnog naselja Vrčkovići koje je već 1082. godine dobilo crkvu "Marijina uznesenja". Za turskih vremena naselje se je zvalo Kekić selo, da bi nakon oslobođenja od Turaka dobilo naziv Vališ selo po austrijskom generalu Wallischu. Tek u posljednjih stotinjak godina ustalilo se ime Cetingrad po obližnjim ostatcima staroga grada Cetina.
Vrhunac svog političkog i kulturno-povijesnog značaja stari grad Cetin dosiže za vrijeme srednjovjekovne Kraljevine Hrvatske (lat. Regnum Croatiae) kada je u vlasništvu hrvatskih plemenitih kuća Nelipića, Frankopana i Zrinskih te je često služio kao saborni grad hrvatskih velmoža i cijelog naroda. Jedan se ogranak Frankopana tako po starom hrvatskom običaju prozvao Frankopani knezovi Cetinski, da bi kasnije Cetin potpao pod vlast Frankopana knezova Slunjskih. Kroz cetinski kraj u to vrijeme prolaze brojne važne srednjovjekovne prometnice, od kojih su se neke koristile još i u rimsko doba. Cesta koja je s istočne strane Petrove gore povezivala sjeverne hrvatske krajeve s južnom Hrvatskom bila je poznata kao "glavna", "velika", ili "vojna" cesta (lat. via magna, via exercitualis, via regalis).
Stari je Cetin pripadao posavskoj Hrvatskoj i Zagrebačkoj biskupiji dok su susjedna mjesta Slunj, Rakovica i ostali krajevi pripadali primorskoj Hrvatskoj i Krbavskoj biskupiji. U srednjovjekovno vrijeme, cetinski je kraj, kao i cijela Lika i područje današnjeg Korduna, bio bogat i gusto naseljen kraj s izuzetnom političkom i geostrateškom vrijednošću.
Sam grad Cetin bio je nekada jako utvrđenje opasano dvostrukim osamnaest metara visokim obrambenim bedemima, kulama i osmatračnicama. Čvrste su zidine preživjele propast rimske države da bi zatim još kroz brojna stoljeća odolijevale zubu vremena i ratnim vihorima, posebice za višestoljetnih hrvatsko-turskih ratova kada je Cetin bio važna vojno-strateška točka i obrambena utvrda.
Povijesno i političko najznačajniji događaj koji se zbio u Cetinu je znameniti Cetinski sabor 31. prosinca 1526. i 1. siječnja 1527. godine. Taj veliki zbor hrvatskog plemstva održan po starim hrvatskim običajima saborovanja odredio je budućnost Kraljevine Hrvatske za sljedeća stoljeća čime je Cetin ušao ne samo u hrvatsku, već i u širu europsku povijest. Naime, 29. kolovoza 1526. godine hrvatsko-ugarske snage su poražene od strane Turaka Osmanlija na Mohačkom polju u Baranji kraj Drave, a kralj Ljudevit (Ludovik) II. Jagelović je poginuo. Hrvatskom državom zavladaše tada nove okolnosti te je bilo potrebno izabrati novog kralja i posvetiti se obrani domovine od nadiruće turske opasnosti.
Stoga se na velikom plemićkom saboru u tvrdome gradu Cetinu sastaše hrvatski velikani i 1. siječnja 1527. godine samostalno izabraše austrijskog nadvojvodu Ferdinanda I. Habsburškog za svoga kralja, a njegovu ženu Anu proglasiše hrvatskom kraljicom. Novi kralj je obećao da će braniti sve povlastice, prava i drevne pravice te slobode Kraljevine Hrvatske i njenih žitelja te ih materijalno i vojno pomagati u borbi protiv Turaka.
Cetingradska povelja, koju su tom prilikom potpisali najznamenitiji hrvatski velikaši i predstavnici Ferdinanda Habsburškog (Pavao Oberstain, Nikola Jurišić, Ivan Katzianer i Ivan Pichler) jedan je od najvažnijih dokumenata hrvatske državotvornosti i pohranjena je u Austrijskom državnom arhivu u Beču. Povelju su sa svojim pečatima potvrdili: Andrija Tuškanić, Ivan Karlović, Nikola Zrinski, otac Nikole Šubića Zrinskog "Sigetskog", Juraj Frankopan, Vuk Frankopan i Stjepan Blagajski. Na sredini se nalazi pečat Kraljevine Hrvatske sa 64 crveno-bijela polja što predstavlja prvi prikaz hrvatskog grba upotrijebljenog u diplomatske svrhe.
Ubrzo nakon tog povijesnog događaja, nad Cetin i cetingradski kraj nadvili su se sivi oblaci rata i pustošenja koji će potrajati nekoliko sljedećih stoljeća.
U stalnim borbama protiv turskih pljačkaša Cetin postaje toliko oštećen da ga Hrvati bivaju primorani napustiti. 1584. godine zauzeše ga i popraviše Turci te od tada Cetin poče često mijenjati vlasnike koji ga naizmjenično popravljaju, ruše i pale. Cetin je tako dijelio zlu sudbinu svih susjednih hrvatskih gradova Furjana, Drežnika, Lađevca, Slunja i ostalih koji su se našli na udaru turskih vojni. Turci za svoje potrebe obnavljaju cetinske utvrde o čemu svjedoči nekoliko ploča te značajni ostatci turske arhitekture. Za vrijeme turske okupacije Cetin postaje jedno od najvažnijih i građevinski najvrjednijih djela turskog utvrdnog graditeljstva u hrvatskim zemljama uopće.
No, 1790. godine hrvatska vojska pod vodstvom generala Wallischa konačno uspijeva nakon teških borbi osloboditi grad Cetin. 1809. godine, na poticaj Francuza, Turci ponovo zauzimaju Cetin, ali su ga već 1810. morali napustiti pod prijetnjom maršala Augustea Marmonta, upravitelja Ilirskih provincija. U povijesnim zapisima iz tog vremena umjesto imena Cetin upotrebljava se naziv Czettin. Osmanlije su neuspješno opsjele grad 1813. i 1814. godine, a Hrvati su se konačno učvrstili u Cetinu tek 1834. godine. Grad je tada bio potpuno razoren, nije više popravljan i počeo je padati u zaborav.
Za vrijeme višestoljetnih protuturskih ratova koji su Hrvatima donijeli častan, ali i tragičan naslov Predziđa kršćanstva (lat. Antemurale Christianitatis), nekada bogat i gusto naseljen cetinski je kraj, kao i ostali hrvatski krajevi, bio sustavno uništavan, pljačkan i spaljivan. Neprijatelj je uništavao hrvatske spomenike i znamenitosti, a narod je ginuo u borbama ili je hvatan i odvođen u tursko ropstvo.
Malobrojni su Hrvati ovih krajeva preživjeli raselivši se po ostalim dijelovima Hrvatske, Austrije i Slovačke te se mnogima gubi svaki trag. Već krajem 16. stoljeća okolica je Cetina opustjela, a u 17. stoljeću ostala je potpuno bez svog hrvatskog stanovništva koje je stoljećima tu živjelo. U susjedne krajeve Slunja i Rakovice stanovništvo se je započelo vraćati tek po sklopljenom miru s Turcima 1699. godine u Srijemskim Karlovcima, a u cetinski kraj tek po Svištovskom miru sklopljenom 1791. godine.
Krajem 19. stoljeća razvija se novo naselje četiri kilometra istočno od Cetina, najprije pod nazivom Vališ selo, a sagrađena je i nova crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, već po treći puta na istim temeljima. U Vališ selo krajem 19. stoljeća preseliše iz Cetina svu administrativnu i upravnu vlast i tako Cetin ostade potpuno napušten, a od nekadašnjeg slavnog Cetina – sabornog grada Hrvata ostaše samo hrpe ruševina kao nijemi svjedoci burne povijesti. Godine 1910. Vališ selo dobiva ime Cetingrad.
Radišni i marljivi Cetingrađani su brzo prionuli na rad te se cetingradski kraj počinje ubrzano razvijati. Međutim, nova vremena donose i nove nevolje. Već poslije 1930. godine počinje se stanovništvo osipati. Po popisu stanovništva iz 1930. godine Cetingrad je imao oko 6000 Hrvata, a 1991. godine samo 2500.
Hrvati Cetingrada su strahovito stradali u bratoubilačkom Drugom svjetskom ratu koji je na hrvatskim prostorima ostavio nesretne duboke podjele, ali još i više na Križnom putu 1945. godine te u krvavim odmazdama ratnih pobjednika u poraću. Mnogi su Cetingrađani spas od političkih progona i gospodarske neimaštine potražili iseljavanjem i radom u brojnim europskim i prekooceanskim zemljama, dijeleći iseljeničku sudbinu s mnogobrojnim Hrvatima iz svih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
CETINGRAD U DOMOVINSKOM RATU – PROGONSTVO – POBJEDA – POVRATAK
Zadnje desetljeće 20.-og stoljeća donosi obnovu hrvatske države na tradicijama hrvatske državnosti još od srednjovjekovne Kraljevine Hrvatske za koju je Cetin uvijek bio posebno vezan. Vođeni plemenitom idejom općehrvatske pomirbe i zajedništva svih Hrvata domovinske i iseljene Hrvatske, hrvatski su sinovi i kćeri odlučili prekinuti nesretnu hrvatsku šutnju i stvoriti slobodnu i suverenu državu Hrvatsku za sve njene državljane.
Nažalost, za preostale Cetingrađane tada započinje još jedna kalvarija. Okupatorske snage odlučuju svim sredstvima držati Hrvate u pokornosti te Hrvati uviđaju da stvaranje samostalne hrvatske države ne će proći bez otpora. Hrvatski narod shvaća da se za plemenitu ideju hrvatske državnosti treba oružano izboriti baš kao što su se i stari Hrvati Cetina borili za svoju slobodu kroz minula stoljeća.
U najtežim danima napada na mladu hrvatsku državu Cetingrad je bio posljednje uporište obrane Slunja, a odupirao se napadima okupatora čak jedanaest dana nakon pada Slunja. Zadnji napad na Cetingrad je poveden 25. studenog 1991. godine iz više smjerova. Hrvatski branitelji su žestoki napad zadržavali sve do drugog dana kada su bili primorani povući se u Bosnu. Ubrzo nakon ulaska u mjesto okupatori su minirali i srušili cetingradsku katoličku crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije koju su već prije oštetili granatiranjem.
Hrvati Cetingrada su istjerani iz svojih domova, a Cetingrad je uništen i opustošen. Kroz sljedećih nekoliko godina Cetingrađani su živjeli u progonstvu, ponajviše u Karlovcu i Zagrebu, sanjajući dan kada će se vratiti na svoja porušena ognjišta. Na trenutak je izgledalo kao da su se vratila ona davna, pomalo već zaboravljena vremena turskog zuluma, samo što je ovaj puta dušmanin bio netko drugi.
No, uzdajući se u vlastitu snagu i sigurnu pobjedu, odlučni stvoriti sretnu budućnost za svoju djecu, Hrvati se ni ovaj puta nisu predali. Konačni udarac neprijatelju zadaje Hrvatska vojska u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja te 7. kolovoza 1995. godine hrvatski vojnici oslobađaju Cetingrad i omogućuju povratak raseljenih Cetingrađana na pradjedovska ognjišta. Odmah po povratku Cetingrađani započinju s obnovom i izgradnjom svojih porušenih i opljačkanih domova. Četrdeset i sedmero Cetingrađana je položilo svoje živote na žrtveniku domovine u Domovinskom ratu.
Nakon toliko stoljeća borbi i stradanja, Cetingrad danas konačno opet uživa mir u samostalnoj hrvatskoj državi te ima priliku iskoristiti svoje brojne potencijale i ponovno postati ono što je nekada bio, bogato, razvijeno i kulturno mjesto sretnih i zadovoljnih ljudi, topli i sigurni dom za svakog dobronamjernika.
Korištena literatura i izvori:
Milan Kruhek (1997.): Cetin, grad izbornog sabora Kraljevine Hrvatske 1527., Karlovačka županija, Karlovac
Milan Kruhek, Zorislav Horvat (2010.): Cetin: studija povijesnih lokaliteta i konzervatorski plan upravljanja, Općina Cetingrad, Cetin – Zagreb
Radoslav Lopašić (1895.): Oko Kupe i Korane, Matica Hrvatska, Zagreb
