Posebna je u nedjelju, 5. ožujka bila sveta misa u oklajskoj župnoj crkvi sv. Mihovila. Uz koncelebraciju fra Petra Pletikose, prominskog župnika, predvodio ju je fra Ivan Maletić. Povod okupljanja obitelji, rodbine i prijatelja Maletićevih oko oltara za kojim je fra Ivan prije 18 godina služio mladu misu, bila je, uz kršćansku dužnost, i 50. obljetnica braka njegovih roditelja, Anke i Josipa.
Euharistija je bila najbolji uvod u proslavu velikog jubileja dvoje Prominaca koje život nije mazio, ali su zajedno odoljeli svim kušnjama i nevoljama zahvaljujući čvrstoj vjeri, ljubavi i razumijevanju.
Posvećeni tradicionalnim vrijednostima, u tom su ozračju podigli na noge i uputili u svijet i svoja dva sina, starijeg Branka, odnosno Branu, i mlađeg Ivana. Uloženo im se, vele, stostruko vratilo.
Prvo čitanje im je na misi pročitala nevjesta Ivana, inače hrvatska predstavnica u Europskom parlamentu, a potom im je uz oltar u službi riječi zapjevala i unuka. Gdje ćeš veće sreće i zadovoljstva?!
Kasnije su mi povjerili kako je Josip, na zdravlje, ušao u 84-u, a Anka će ove godine napuniti 69 godina. Razlika u godinama, međutim, nikad ih nije smetala. Više se njome bavilo selo, nego nekadašnji mladenci.
Kazali su mi i to kako Ankinom udajom njezini roditelji Kaja i Ivan nisu bili oduševljeni. Imala je u to vrijeme 18,5 godina, ali to nije bio razlog negodovanja Dujićevih. Nepunih šest mjeseci prije udala im se starija kći, pa se za opremiti mlađu nije smoglo poštenog miraza. Zato je mladenka za svog Josipa odlučila poći "na ružne", drugim riječima – bez roditeljskog blagoslova.
– Utekla sam za njega. Na 4. 3. doveja me od kuće moj rođak, a prigrlija pokojni svekar. Bija je duša od čovika, baš kao i svekrva. Došla sam u jednu veliku, kršćansku obitelj. Našla sam tri divera i dvi zaove, a kako su svekar i njegov brat oženili dvi sestre, uvik kažem kako sam imala dva svekra i dvi svekrve. Živili smo u zajednici, a osamostalili smo se nakon sedam godina.
Napravili smo kuću u centru Oklaja. Josip je našao posao u školi kao kućni majstor, a ja sam se bavila dicom. Kasnije sam se i ja zaposlila u školi – kaže Anka.
U braku je, dodaje, uz ljubav, najbitnije poštovanje, razumijevanje i tolerancija. Nema inzistiranja na utvrđivanju grešaka. Gura se uvijek naprijed, u novo sutra. Slaže se i Josip sa svojom Ankom. Jedino smatra da je ona udaja "na ružne" zapravo pogrešan izraz. Za njega je od prvog dana kad ju je ugledao na seoskom putu, Anka bila i ostala – lipa. Tako je i ženidba, što se njega tiče, bila "na lipe".
A što se nas tiče, zlatni pir Maletićevih bio je jedan od najidiličnijih na kojem smo se našli. Uz zagovor sv. Mihovila, dabogda dočekali i dijamantni!
