Napravili smo ljetni reporterski đir daleko od mora i našli sva blaga ovog svita: Mještani ovog sela u Promini konačno su dobili i cestu zvanu čežnja duga 50 godina

Tih 50-ih godina prošlog stoljeća općina Promina bila je po zaposlenosti i prihodima među vodećima u Dalmaciji, neki tvrde čak na trećemu mjestu. Gradilo se, radilo i živjelo od plodnih polja, oranica, vinograda i stoke. Kolone rudara ranom bi zorom odlazile u rudnike. Sama hidroelektrana Miljacka ili, kraće, Centrala, zapošljavala je stotinu ljudi. U Oklaju je bilo osam kovača, šest lugara, a i otac mi je bio među njima. Imali su svog bricu, dućane, šest-sedam gostiona, deset privatnih mesnica, dom zdravlja sa rendgenom i laboratorijem. Radio je liječnik, dvije medicinske sestre i bolničar Mate Bagić iz našeg sela. A imali smo i ljekarnu, svako selo svoju školu... Ova cesta poviše sela je 60-ih godina proširivana sa tri na sadašnjih sedam metara. I svi su mislili - evo, sad će pod asfalt. Sad će, tad će, samo šta nije... Jer šta bi se širila da nije tako... Al onda ode Promina pod Drniš i sve je nekako usporilo i stalo. Struja je u Bogatiće stigla tek 68., a mi smo otišli 62. ne mogavši iščekati ni tu struju iako su sagradili trafostanicu, a pale postavili nama u dvorištu i na kolarištu. Osam godina je čekala ta trafostanica. I to nije ništa prema ovoj cesti kroz naš kraj od Čitluka, preko Mratova do Bogatića, odnosno kako Prominjani kažu - ćesti. Za nju je trebalo proći više od 50 godina!

Ispričao nam je to s dozom nostalgije Marinko Bagić, zagrebački Bogaćanin iz plemena Baštanovih kad smo onako, iz vedra neba, banuli u nadaleko najglasnije dvorište u Prominskim Bogatićima, zanimajući se što žitelji toga kraja kažu sada kad su konačno dočekali i službeno otvorenje "ceste zvane čežnja". Baš tako su je nazvali u dirljivom pismu zahvale Tihomiru Budanku, općinskom načelniku, i svima koji su pomogli da do toga dođe.

Raj na zemlji

Za stolićem u hladovini guste penjačice pred prekrasnom kamenom prizemnicom Marinkova pašanca Josipa Mudrinića i sestre Dinke, pionira turizma u prominskom kraju, skupila se raspoložena družina, sve rod i prijatelji, baka Desa Mudrinić, Josipova majka i Dinkina svekrva, Zdenka i Stipe Aralica Ćićo, Dinkina sestra i svak, Jasna i Dinko Bagić, brat i nevista, Marija i Ivan Zrile, rođaci i prijatelji. Valja uračunati i brojnu unučad. U neko doba stigla je i Ana, Josipova i Dinkina kći, a Desina unuka. Da smo svijećom tražili bolje sugovornike na zadanu temu, a i općenito na bilo koju temu o Promini, ne bi ih našli, makar većina bračnih parova po nekoliko mjeseci do pola godine živi u Zagrebu, a onu drugu polovicu u prominskom kraju. Odnedavni umirovljenici uložili su ušteđevinu i uredili naslijeđene kuće i okućnice za ugodniji vlastiti i život svog potomstva, ali i za iznajmljivanje sve većem broju turista koji Prominu doživljavaju kao raj na zemlji. Očistili su zapuštena maslinike, posadili vinograde, smilje, lavandu...

- Zato nam ta cesta puno znači. I ne samo nama koji se bavimo turizmom, nego svima. Divota je njome proći. A sigurni smo da neće na tome stati jer jedno drugo vuče. Malo-pomalo, pozabavit ćemo se redovitijim odvozom smeća, pa će na red doći i opleminjavanje okoliša. Ipak, među glavnim zahvatima koje priželjkujemo jest bolja premreženost područja Nacionalnog parka Krka u ovoj rubnoj zoni hodnicama i putevima kojima se stiže do ostataka drevne utvrde Bogočin i dolje do prekrasnih livada uz Krku gdje imamo svoje posjede. Hoće turisti sve pregledati. Njima je ovo zemlja iz snova i bijeg iz vreve napučenih metropola koje su izgubile doticaj s netaknutom prirodom. Nekako mi se čini kao da nam je, nakon sve ove patnje i rata, Bog konačno dao drugu priliku. Dica nam kažu da im je ovdje ljepše i opuštenije, unučad se vezala uz Prominu. Dovode i svoje prijatelje... - podijelila je s mnogoljudnim auditorijem svoja razmišljanja Manda Mira Bagić, Marinkova supruga, a inače dugogodišnja medicinarka.

Prvo radno mjesto bio joj je zagrebački Institut za tumore u kojemu je stekla 16 godina staža, pa bolnica Sveti Duh, gdje je provela dodatnih šest. Za vrijeme rata i poraća bila je devet godina glavna sestra bolnice Dubrava, da bi posljednjih 11 godina, od 2000., bila zaposlena u jednoj velikoj bolnici u Zürichu.

Gospođa s maćom

- Muž je 51 godinu proveo u hotelu i dočekao mirovinu, a sad nas evo u Bogatićima - rezimirala je Manda taman kad je baka Desa stavila pred goste veliku zdjelu punu ukusnih vrućih prominskih uštipaka posutih krupnim cukrom. Razvila se žustra polemika oko toga kojim bi povlasticama valjalo motivirati ugostitelje na otvaranje makar jednog ugostiteljskog objekta u Oklaju da putnik namjernik ili gost može pojesti kuhani obrok. Ne treba biti ništa komplicirano. Jednostavna domaća jela, predložiše neki, bila bi dovoljna - pijat leše janjetine s bižima, tripice, džigarica na lovački s purom, crni kupus sa slaninom... Drugi se, pak, staviše na stranu potencijalnih ugostitelja koji su, zaključiše, oprezni s razlogom. Jer, tko će plaćati poreze i daće izvan sezone kad zadnji turist spakira kufer i ode. Slično vjerojatno razmišljaju i mesari kojih se ne može pronaći ni pod razno, pa zato pate i rijetki lokalni trgovci. Jer, ako se meso kupi u Kninu ili Drnišu, onda će se tamo kupiti i ostatak namirnica. Povela se priča i o novim mladim vinogradima u prominskom kraju. Zaredaše komplimenti Mariji Zrile i suprugu joj Ivanu čiji je vinograd kao po špagu, bez zrna travke.

- A znate kako zovemo našu Mariju? Gospođa s maćom, ili književno - mrljom. Došla žena u Prominu iz grada, fakultetski obrazovana i upustila se u poljoprivredu. I još potakla druge da se povedu njenim primjerom. Pa šta drugo pretpostaviti, nego da ima neku maću. Nije to bez nike - zafrkantski je Manda podbadala Mariju, a ova se samo nasmijala.

- Oni koji su odavde potekli teže se vraćaju i prihvaćaju seoski način života. A za nas mlađe umirovljenike ovo je idealno okruženje - rezimirala je Marija.

Dok su stariji raspredali u hladovini i častili se, za početak uštipcima, a kasnije juhom, lešom i pečenom janjetinom, pa kavom i sladoledom, djeca su guštala u bazenu. Baš toj novoj generaciji, suglasili su se Dinka i Josip, valja predano i marno usaditi u srca ljubav prema Promini jer jednog će dana biti na njima nastaviti tamo gdje su stariji stali.

Nema grbave ceste

Oprostivši se od divnih domaćina, odlučili smo udovoljiti pozivu Marinka i Mande Bagić da svrnemo do njihova zaseoka i osvjedočimo se kako je "cesta zvana čežnja" pridonijela razvoju Baštanovih. Za početak bilo je više nego uočljivo da je svugdje suha trava uredno pokošena, i unutar okućnica i izvan njih, uz cestu. To je, doznadosmo, rezultat zajedničke akcije mještana koji su među sobom skupili novac i angažirali mlađariju za košenje. Dobro njima, a još bolje djeci. Postavljene su i branke za mali nogomet, postoji i zog za balote, a za djecu koja su se upravo tada praćakala u velikom bazenu pred kućom Bagićevih, u obližnjem je dvorištu uređeno i dječje igralište i prekrasna drvena vrtna kućica s dograđenom nadstrešnicom i betoniranim podestom.

Naši su domaćini pred kućom uredili maslinik i posadili stabla stara 30 godina. Imaju i veći nad kanjonom Krke, da se nastavi tradicija. Još je Marinkov dida s rođakom posadio dva drvoreda, i sad su to najstarije masline u Promini.

Na izlazu iz sela, pred tradicionalnom prominskom kućom s urednim dvorištem, sretosmo i Mariju Bagić, bogaćansku nevistu rodom iz Livna. Mužev kraj, i ona i djeca joj i unučad, vole iznad svega.

- Kažu mi unučad: baka, više nema grbave ceste. Meni je to drago, da vam ne mogu opisati - reče nam.
Kako smo došli, tako i otišli cestom zvanom čežnja. A da ćemo se vratiti, u to nema sumnje. Jer toliko toga je ostalo nenapisano!