Akcija "Miljevci", koju vojni stratezi opisuju briljantnim pothvatom i jedinstvenom oslobodilačkom akcijom u Domovinskom ratu, dogodila se na današnji dan prije 26 godina. U njoj je oslobođeno 108 četvornih kilometara miljevačke kamen-ravnice sa svojih sedam sela. "Miljevačka oluja" počela je 21. lipnja 1992. godine u 5 i trajala do 20 sati, kada je u Ključu slomljen i zadnji neprijateljski otpor.
U njoj je sudjelovala 4. bojna 113. brigade, vod kaštelanskih dragovoljaca, dio 3. bojne 142. brigade, diverzantski vod i vojna policija 113. brigade, izvidnički i diverzantski vod 142. brigade te dio redovnih snaga policije. Unatoč tomu što je dva dana od teškog poraza, u kojemu je izgubio trećinu svojih snaga, neprijatelj s osam tenkova i četiri oklopna transportera te 200 vojnika pokušao vratiti oslobođeno područje, agresorske su snage razbijene i odbačene.
U miljevačka sela nikada više nije kročila neprijateljska čizma. Sve su to dobro poznate povijesne činjenice na koje će i danas biti ukazano na središnjoj svečanosti obilježavanja akcije. Prisustvovat će joj, u skrušenoj molitvi za sve poginule hrvatske branitelje, a napose za sedmoricu svojih suboraca koji su položili živote upravo na miljevačkoj grudi, znani i neznani heroji Domovinskog rata.
Izbatinali su mi dida
Želeći zabilježiti njihove, nikad obznanjene ratne uspomene iz legendarne akcije, ali i doznati gdje su sada, što rade i kako žive, potražili smo ih tamo gdje su poniknuli i odakle nikakvim životnim okolnostima ne daju da ih otjera – na Miljevcima. Nekadašnje tihe i samozatajne ratnike – dragovoljce Željka Stojanovića i Milana Karla – nije bilo lako privoljeti na to. Pomogla je uvelike logistička potpora i lijepa riječ pukovnika Krunoslava Mazalina, njihova ratnog zapovjednika i jednog od ključnih ljudi akcije "Miljevci".
Nađosmo se pred seoskim dućanom u Širitovcima, a onda produžismo do restorana Frane Širinića na Roškom slapu, istog onoga kojega su "martićevci" i njihova četnička bratija iz Srbije opljačkali i zapalili čim su krajem prosinca 1991. godine okupirali miljevačka sela. A taman ga je Širinić uredio i otvorio... Uzalud im je bilo. Evo ga, nazdravlje, danas opet.
Prisjetiše se Željko i Milan tih dana kada su okupaciji miljevačkog područja prethodile svakodnevne okupatorske ophodnje. Slutilo se zlo iako prostodušni narod toga kraja nije, vele, vjerovao da će njihova etnički čista hrvatska sela potpasti pod takozvanu Krajinu.
– I onda kada su neprijatelji zauzeli Miljevce, bilo je starijeg svita kojega ni'ko nije moga uvjerit da ode iz sela na sigurno. Teško je reć koliko ih je ostalo, al' kažimo tristotinjak. Nisu tili napuštat blago, ono zeru sirotinje šta su stvorili. Računali su – ko će me dirat ako nikome ništa nisam napravija. Kasnije su bili izloženi svakodnevnim maltretiranjima, pljački, batinanju i proganjanju. Svaka smjena značila je novu pljačku i smrtni stra', a ostali su i bez hrane i lijekova. Mili je u kući ostala mater, meni did. Koristili bi često slobodne dane da ih obađemo i donesemo nešto šta im triba. Jedanput sam tako zateka dida izbatinanog kundakom. Sav se modrija ka sukno. Neki ga je Cigo primlatija na pravdi Boga, ni krivog ni dužnog. E, sad zamislite kako sam se osjeća... Spašavali smo te civile kako smo znali. Znam da sam jedanput obnoć, takoreći na ramenima, nosija teško bolesnog starijeg čovika Marka Skelina, pa jednog Paška... – prisjetio se Željko turobnih ratnih dana za miljevačku starčad.
Tili mi ubit mater
– Mojoj materi – pridodao je Milan – otrali su konja. Drugi se dan konj vratija, pa ga je mater jedva otrala u gaj da ga ne nađu. Kad su pljačkaši opet došli, tili su je ubit. Svi su oni koji su ostali živili u strašnim uvjetima, a i mi smo strahovali za njih.
U to vrijeme Željko je maskirnu odoru nosio gotovo godinu i pol dana. S nepune 22 godine obukao ju je u kolovozu 1990., dok se Milan, kao 21-godišnjak, Hrvatskoj vojsci pridružio godinu poslije. Domaći momci, Miljevčani, odlazili bi na okupirano područje u obilazak rodbine i uvijek bi se vraćali s informacijama koje su brigadi bile od koristi.
– Brigadiru Ivanu Bačiću, tadašnjem zapovjedniku 113. brigade, tajnica je bila Neda Skelin koja je išla sa mnom u školu. Znala je da idem u selo, pa se raspitivala i za svoju mater. Bačić, inače i sam Miljevčanin, čuja je razgovor. Pala mu je na pamet ideja da formiram jednu grupu izvidnika koja će otić na Miljevce i izvidit kompletnu situaciju, a brigada će nam biti logistička potpora. Tako je i bilo. Nas šestorica smo otišli na "Jurovdan", 23. travnja, i ostali na Miljevcima 29 dana – precizirao je Željko.
– Bili smo cilo vrime u teškom kršu jer je to kraj koji poznajemo, a da nas je bilo dronovima vatat, ne bi nas mogli naći – nadopunio ga je Milan.
U tih 29 dana, odabrana šestorka prikupila je podatke koji će se u kasnijoj akciji "Miljevci" pokazati dragocjenima. Pomno su, kazuju, proučili svaki metar okupiranih sela, znali gdje su stacionirane neprijateljske snage, kad im stiže ručak i večera, gdje spavaju, na kojim je pozicijama razmješteno topništvo.
Za raspored minskih polja doznali su na teži način. Usred jednog su i sami uletjeli i samo zahvaljujući ludoj sreći i Božjoj pomoći izvukli se bez posljedica. Tog osjećaja nemoći još se, priznaju, živo sjećaju.
Izvlačenje između 'pašteta'
– Ta je nemoć bila strašna. Ne znaš di ćeš ni kako ćeš. Stali smo neko vrime na mistu, a onda smo lagano krenili nekim puteljkom pazeći da ne nagazimo na "paštetu", da ne aktiviramo poteznu... Tako smo izašli. Zato kasnije ni jedan naš vojnik koji je sudjelova u akciji nije prilazija ni jedan suhozid, niti je uletija u minsko polje – ponosan je Stojanović.
Samo po sjećanju šestorice izvidnika iz miljevačkoga krša mogao bi se snimiti napeti ratni film. Na terenu su, zapravo, bili prepušteni sami sebi. Brigadi su se javljali samo povremeno, šifrirano i vrlo kratko. Korištenje motorole bilo je, naglašavaju, strogo ograničeno manje zbog baterija, a više jakih neprijateljskih lokatora na Promini koji su ih, u slučaju duljeg razgovora, mogli otkriti.
– Sad zamislite, mi smo spavali u jednoj pećini u šumi koja je bila leglo poskoka. Nismo zato ni znali dok nam jedan Marko nije reka: "A, koliko sam tu poskoka ubija, nisam ih moga naubijat koliko ih je bilo!" I kad to znaš, neće san na oči, pa nikako. Vidite, najveći su nam problem bili zmijski ugriz i minska polja. Iz toga se teško živ izvuć. I sad se ježim kad se toga sitim – stresao se Karlo.
Uvučeni kao čagljevi u svoju pećinu, a zapravo zmijsko leglo obraslo gustom grabovinom, izvidnici su se često spuštali do Roškog slapa u ribolov. Samo je riba, i to pečena na tavi u kukuruznom brašnu na suhom drvlju, kako ne bi bilo dima, bila zamjena suhim obrocima koje su, vele, ponijeli sa sobom. Govore kako im je cilj bio izdržati što dulje i poslati u zapovjedništvo što više informacija. Svjedočili su svemu i svačemu, od paljenja kuće po kuće 10. svibnja 1992. u Širitovcima do neprijateljskih pljačkaških pohoda.
Bik i martićevci
Jedan se slučaj Željku posebno urezao u sjećanje.
– Nas četvorica smo pridvečer, oko 7 sati, išli po vodu na jednu gusternu jer u to vrime martićevci i njihovi jataci baš i nisu tuda prolazili. Kadli, eto ti, takoreć, prid nas, njih dvojice na traktoru s prikolicom. Skočila nas četvorica na brzinu iza zida. Sađe jedan brko sa traktora i ostavi automat na zid, skoro kraj nas. Uđe on u jaru pokojnog Marka Skelina, a iz nje izađe bik od nekih 700 kila. I sad, mirova je bik neke dvi minute, al' odjedanput bik poludi i trk za njima. Digne rogom onu prikolicu u zrak, a ona dvojica se razbižaše. Mi samo što se ne nasmijasmo. Jedva smo se suzdržali. Posli uđoše opet u jaru, ubaciše tele u prikolicu i ispališe dva rafala u zrak. A mogli smo ih uvatit za uvo, šta god smo tili, ali odali bi se. Tribalo je pritrpit – slikovit je bio Željko.
Kad su se nakon izviđanja vratili u bazu, svaki je od izvidnika smršavio između 15 i 25 kilograma, izobličio se, zabradatio... Nitko na uniformi, odnosno dronjcima koji su ostali od uniformi, prisjetiše se, nije imao ni jednog džepa.
– Najjače mi je kad mi je jedan momak iz Pirovca reka: "Lako je vama ić po terenu kad imate minoistraživače. A meni u ruci puška s prigušivačem..." Eto, toliko su neki u to vrime znali o oružju... – poluironično će Željko.
Poslije su i on i Milan bili neposredni sudionici akcije "Miljevci" i drugih vojnoredarstvenih akcija do kraja rata. A onda je svaki ostao u vojnom sustavu do umirovljenja "po dekretu". Nije im bilo do mirovine, ali izbora baš i nisu imali. Bilo je, složiše se, ili tako, ili – nikako. Željko je sa suprugom i troje djece, kako kaže, igrom slučaja ostao živjeti u Kninu. Supruga mu se zaposlila u školi, pa je bilo teško stalno putovati iz Miljevaca, posebno u kontra smjenama. Ipak, bez rodnog sela ne može.
– Na Miljevcima sam često. Dica već idu na fakultet, pa ću se za koju godinu vjerojatno i ja vratiti za stalno vamo. Jer ništa mene ne vuče u Knin – odredio se Željko.
Ratnik u trapericama
Milan je, pak, sa suprugom i troje djece ostao živjeti na Miljevcima.
– Srića šta se žena nedavno zaposlila, pa uz moju mižernu mirovinu nekako kuburimo, ali sve je to "na hladni pogon", preživljavanje... Mi ne možemo ubacit u četvrtu. Jesam mlađi, 48 mi je godina punih, al' za Njemačku ne mislim dicu pakirat. Jedino ako oni oće ić, nek idu, a ja se ne vidim u tome. Vidim se tu. Imam nešto vinograda, pomognem i materi. Bez obzira šta je žena priko 80 godina, ima i kokoš, i kravu, i vinograd, vrtal, i to je to. To je sve šta nas je i onda, prije 26 godina, pokrenilo. Ni'ko me nije moga, i ni danas me ne može, uvjerit da sam braneći svoje napravija nešto loše. Bila je to borba za svaku kuću i za svoju zemlju od pamtivijeka – ocijenio je Milan.
Sreća nam se kad smo priveli kraju razgovor s našim sugovornicima dvaput osmjehnula. Najprije smo u vožnji od Roškog slapa do Miljevaca susreli Živka Galića, Mazalinova zamjenika u akciji "Miljevci", i dogovorili susret za uru vremena, a onda smo upoznali i Antu Vatavuka, još jednog miljevačkog dragovoljca iz 1990. godine, trećega od šestorice izvidnika te ratne 1992. godine. Taman je predahnuo od polijevanja vinograda.
– Sve šta smo vam rekli, to je i on proša – kratko je i jasno kazao Milan, koji je upravo od Ante posudio prvi komad maskirne uniforme. Bio je to prsluk. Ostala Karlova "ratna" odora sastojala se od jednog hrvatskog grba, obične majice, traperica i adidaski. Od Ante doznasmo da živi u Splitu i da ga je umirovilo u isto vrijeme kad i Željka i Milana. I da se još bori s administracijom oko mirovine... Jer, nekim je ljudima danas, reče, teško dokazat kako se ratovalo i koje su posljedice.
Vikendom je na Miljevcima.
– Ovo je didovina i teško je napustit. Ćaća i ja smo ovaj vinograd sadili 2000. godine. Ostavija mi je ćaća rađu umisto imovine. Ima i maslina. Ovdje je do rata bila zadnja crta za masline, a kako se minja klima, tako se i ta crta pomiče. I sve se minja, a nešto i zaboravlja, a ne bi tribalo – zaključio je Ante i ispričao se zbog posla. Spremala se kiša.
Vinograd, masline...
Milan se pozdravio s nama i priskočio pomaknuti traktor, a Željko nas je odveo u svoj vinograd i vrtlić u kojemu je zasadio nešto krumpira i kapule za svoju službu.
– Ima i kukumara i pamidora, pa kad ugrije, iščupat pamidoru i uzet domaće pancete – diš bolje od toga – nasmijao se.
U kući obitelji Galić u Miljevačkim Bogatićima, pak, srdačno nas dočekaše Živko i supruga mu Anka. Uz čašicu predobre Ankine orahovice, naš se domaćin prisjetio akcije "Miljevci", koja je, ocjenjuje, bila u vojnom i svakom drugom smislu vrhunski izvedena operacija. U to je vrijeme Živko bio zapovjednik 3. bojne 142. brigade i, kao što rekosmo, zamjenik Krunoslava Mazalina. Njegova je satnija i kaštelanski vod osiguravala Nos Kalik, a kasnije su, po vojničkoj terminologiji, nastupili u pravcu Drinovaca i Širitovaca.
– Teško je riječima opisati taj osjećaj kad smo ušli na Miljevce. Miješalo se ushićenje i tuga. Beskrajno smo bili radosni što smo oslobodili svoja sela, a istodobno tužni za našim poginulima. Četvorica su bila pripadnici moje postrojbe. To su dirljivi trenuci u kojima čovjeka preplavljuju emocije i vraćaju se na svaku obljetnicu.
Živko je nakon akcije pristupio Domobranskoj bojni Drniš, koja je držala područje Čavoglava, Umljanovića i Kljaka, da bi 1. ožujka 1994. godine postao pomoćnik zapovjednika 113. brigade i na toj dužnosti ostao sve do njezina "gašenja" 2000. godine. Vojnu službu nastavlja kao načelnik struka i u jednom razdoblju pomoćnik zapovjednika Zbornog područja u Kninu, da bi u mirovinu otišao 2007. godine. Ponosan na svojih 1867 ratnih dana, u mirovini, zapravo najmanje – miruje.
Živko se na svojim Miljevcima bavi vinogradom i maslinama, a vrijedna mu supruga Anka svime čime Dalmatinska zagora izdašno rađa. Kad bi počeli nabrajati blagodati njezina podruma, od slatkog i kiselog do suhomesnatog, mesnatog i pernatog, vjerojatno bismo štogod preskočili. Zato nećemo ni pokušavati. Ipak, najvećim bogatstvom Galići drže nešto što nema veze s plodovima zemlje i rada. Ljubav je to koju su Hrvoju i Mati, svojim sinovima, uspjeli usaditi prema Miljevcima. Ista je to ljubav koja je njihove vršnjake ratne 1992. godine povela preko Krke i Čikole u "Miljevačku oluju".