Dragišići, maleno selo u vodičkom zaleđu, u vrtlogu rata 1991. našlo se "između dvije vatre". Po okupaciji u selu su se utvrdile neprijateljske snage koje unatoč tome nisu uspjele u naumu da Hrvatsku presjeku na tom dijelu bojišta, gdje je bila doista "tanka". Štoviše na Badnju večer 1991. u noćnim satima hrvatske su snage oslobodile kotu Gradina koja dominira tim krajem i ubrzo preuzele kontrolu nad selom Dragišići. Toga se prisjetio Ante Šunjerga, tada dozapovjednik bojne u 113. šibenskoj brigadi.
"U 22 sata naša diverzantska grupa je javila da je stigla u Beč. Takva je bila šifra. Gore nisu našli nikoga i ustvari Gradina je zauzeta bez ikakve borbe, samo uz topničku pripremu. U zoru smo počeli tući sa zoljama po Dragišićima u kojima su oni imali 11 tenkova. Oni su iz dubine okupiranog teritorija uzvratili s haubicama no akcija je uspješno izvršena i mi smo na Božić oslobodili Dragišiće."
Ubrzo je na snagu stupilo "Sarajevsko primirje" i crta bojišnice se stabilizirala između Dragišića i Čiste Male. Ta se crta nije pomicala sve do veljače 1993. godine. Nakon što su srpske snage doživjele niz poraza u zadarskom zaleđu tijekom napadne, ali i obrambene faze operacije "Maslenica" svoj su bijes usmjerile prema šibenskom zaleđu. U selu Dragišići u kojem je položaje držala 15. domobranska pukovnija Hrvatske vojske. U ranim jutarnjim satima 24. veljače 1993. napali su kuću u kojoj se nalazilo 12 pripadnika te postrojbe. Istovremeno napadnuta je i kota Gradina koja dominira tim krajem i koja je ključ obrane Dragišića na kojoj je tada poginuo branitelj Ivan Pešić iz Čiste Velike. Gradina je brzo zauzeta, no otpor branitelja u Dragišićima bio je žestok i dugotrajan. Dvanaestorica vojnika zabarikadirana u prvoj kući u selu odbijali su se predati sve dok im nije nestalo streljiva, a u četiri sada žestoke bitke čak su uništili neprijateljski oklop koji je izgorio. Ante Šunjerga bio je zapovjednik bojne 15. domobranske pukovnije koja je bila napadnuta:
"Moji vojnici su se malo opustili, neprijatelj im je prišao i dogodilo se to što se dogodilo. To je bilo nakon godinu dana neratovanja i razumljivo je da nisu bili ‘atento‘. Nitko nije mogao misliti da bi se takvo što moglo dogoditi. Gradina i ta kuća u kojoj su oni bili imali su vezu. Napadnuti vojnici tražili su potporu s Gradine gdje smo imali jedan protuavionski top no ondje je već bio neprijatelj koji je opalio po njima. Mi domobrani smo praktički bili bespomoćni, imali smo od topništva samo jedan top T-12 i nešto minobacača, tražili smo zato 113. šibensku brigadu za pomoć, ali ona nažalost nije stizala.
Koliko je stanje bilo teško dovoljno govori činjenica da ja svojim minobacačima javljam da gađaju i dajem im šifrirane koordinate. Zapovjednik minobacača bio je moj bliski rođak i pita me jesam li poludio i da je taj cilj prostor gdje su naši dečki, prostor te kuće. Unatoč mojim opetovanim zapovijedima on nije htio tuči blizu nego je tukao po komunikaciji između Dragišića i Čiste Male. Bio je uvjeren da ja griješim. Mi smo to sve gledali dvogledom na udaljenosti od oko kilometar i pol. Oko 10 sati dečki su se predali, gledali smo nemoćni kako ih svlače do pasa i odvode prema Čistoj Maloj."
Ovaj tragičan događaj izazvao je nemir i strah među pripadnicima 15. domobranske pukovnije. Prijetila je katastrofa, noć s 24. na 25. veljače bila ne teška i neizvjesna, a dramatičnost je pojačavalo iskrenje dalekovoda koji je bio oštećen u borbama dan ranije. Za to vrijeme spremaju se snage za protuudar kojim je koordinirao Damir Krstičević, tada zapovjednik 113. šibenske brigade. Udarna snaga koja je protuudar izvela bila je skupina vojnika specijalnih postrojbi Glavnog stožera Hrvatske vojske koje je vodio Bruno Zorica Zulu. Te noći spominje se Ante Šunjerga:
"Meni je Krstičević rekao – ‘Bojniče Šunjerga tvoja zadaća je da uvedeš Zulua u Gaćeleze odakle će on ujutro krenuti prema Gradini i Dragišićima i obavezan si mu dati dva vodiča koji će voditi njegovu ekipu.‘ U Gaćeleze smo ušli polako, u koloni, oko 3 ujutro. U jednoj kući sjedili smo na podu i čekali zoru. Zulu mi se nije obraćao po pitanju dvojice vodiča koje mi je spominjao Krstičević.
Nadao sam se da će on i njegovi dečki moći sami i da neću morati slati nikog od svojih jer nisam znao koga bi odabrao u tako složenoj situaciji kada nam je svima pao moral. Ipak kada je došlo vrijeme pokreta Zulu mi je prišao i pitao me gdje su dvojica vodiča. Tada sam prišao pokojnom Marijanu Bilaću i Mili Ledenku i rekao im koja im je zadaća. Na moju sreću obojica su pristala i pao mi je kamen sa srca."
Nakon što je Damir Krstičević odlučno zapovjedio početak oslobađanja Dragišića otvorena je kanonada od strane topništva 113. brigade prema Gradini koju su ubrzo oslobodile hrvatske snage. Grupa Bojne Matija Vlačić predvođena Zvonkom Lukićem javila je ostatku snaga da je Gradina u hrvatskim rukama nakon čega je pokrenut napad na Dragišiće. Jedan od vojnika koji je sudjelovao u toj akciji Tomica Bajsić ističe:
"Zulu i Krešo Stanko, koji je s njim u Frankopane došao iz Legija stranaca, na početku su akcije izveli jedan psihološki trik. Oni su komunicirali međusobno sredstvima veze, ‘motorolama‘, porukama koje su slane na francuskom i hrvatskom. Time je kod
neprijatelja unesena zbunjenost i dojam da se radi o velikom i sveobuhvatnom napadu iako nas je uistinu bilo malo. Iako zasuti minobacačkom paljbom dobro smo se rasporedili i ubrzo zauzeli selo."
Tonči Perišić, poznatiji pod ratnim nadimkom Krpa, kao pripadnik Specijalne postrojbe Glavnog stožera Bojna Matija Vlačić bio je sa skupinom vojnika koja je trebala presjeći komunikaciju Čista Mala – Dragišići i time onemogućiti dolazak srpskih snaga u selo. Ovim riječima prisjetio se tog događaja:
"Nakon operacije Maslenica odnosno bitke za Novigrad otišli smo na odmor kućama. Pokazalo se da je on vrlo kratko trajao. Već nakon par dana u Podstranu gdje sam živio dolazi mi obavijest da se hitno javim u Vodice. Tijekom noći s 24. na 25. veljače stigao sam u Vodice odakle sam na noge stigao u Gaćeleze odakle smo krenuli u akciju. Zulu je vodio grupu na selo, a ja sam išao s grupom presjeći komunikaciju prema Čistoj Maloj kako Srbima ne bi odande moglo doći pojačanje. No oni su se vrlo brzo razbježali pa im pojačanje nije niti trebalo."
Iako su hrvatske snage u akciji zarobile tenk koji je ubrzo pridodan 113. šibenskoj brigadi akciju je obilježila pogibija Krešimira Katavića iz Gabele kraj Čapljine. Tonči Perišić prisjetio se okolnosti tragedije:
"On je inače bio vozač u postrojbi i ovo mu je bila prva prava akcija u koju je išao s nama. Srbi su kada su se povlačili ostavili na stolu u jednoj kući 3-4 zolje. Kada je Katavić ondje ušao zolja se aktivirala i usmrtila ga."
Nedavno preminuli Bruno Zorica Zulu svojedobno se prisjetio ove uspješne akcije istaknuvši da je odmah po izvršenju obavijestio nadređenog, zapovjednika Zbornog područja Split, Antu Gotovinu:
"Gotovina mi je rekao: ‘U podne da mi javiš da si povratio Dragišiće i Gradinu‘. I ja njega zovem u podne i 10 i kažem na francuskom: ‘Šefe, zadaća obavljena! Ima loma, ali sve je pod kontrolom‘. A on će na to: ‘Zulu, kasniš 15 minuta!‘"
Što se dogodilo sa zarobljenim vojnicima 15. domobranske pukovnije saznalo se tek kada su šestorica njih 25. svibnja 1993. razmijenjeni kod Otočca. Kada su stigli u Čistu Malu postrojeni su, a iz tog stroja u bijeg se dao Boris Kartelo. Nažalost pobjeći nije uspio. Za njim je otvorena puščana paljba te je ubijen. Borisa Troskota i Borislava Perišu izdvajaju iz skupine i njima se gubi svaki trag do dana današnjeg. Sedmoricu preostalih zarobljenika odvode prema Kninu, a u kamionu od posljedica batinjanja preminuo je Jakov Crvelin.