Pekar, l(j)ekar, apotekar, kolar, stolar, zidar, vidar, mogao sam biti ja, bilo šta... – pjevao je svojedobno Bora, dok je još bio Čorba, dok nije umjesto onog "bilo šta", postao – koješta. Za razliku od njega, Blagodar Perkov stvarno je postao kolar i dogurao do toga da je trenutno jedini u svom zvanju i zanimanju ne samo u svom Tribunju i Šibensko-kninskoj županiji, nego vjerojatno i u Dalmaciji. Koja se još diči Oliverovon pismom "Karoca gre". A kako će gret ako joj nema ko ni kola popravit!
– Ma, ko je vidija išta popravljat. Kupiš nova, kineska, a stara baciš ća. Ili ih mekneš za ukras, vako ka ja vode! – veli nam Perkov, kome niko ne bi da njegove osamdeset i četiri godine.
– Je, ne bi da, a ne bi ih niko ni uzeja! – kao da čujem odgovor s druge strane, od uvijek na šalu spremnog Blagodara, koji se, hvala Bogu, na zdravlje ne može pretjerano potužiti.
Drži ga i služi, pa kucamo u drvo tri puta, da ga ne ureknemo. A drva barem u njegovoj kolarskoj radionici ima na sve strane.
– Kad san završija za kolara? Ne mogu se sad sitit je li to bilo četrdeset sedme ili osme, odma poslin onoga rata, san iša na zanat u Vodice. Tamo su oni osnovali zanatski kombinat, i svi su zanati išli u tu zadrugu. I tamo san ja učija i izučija nakon tri godine za kolara.
I koliko ste imali teoretske, a koliko praktične nastave?
– Svaki dan san bija na praktičnoj nastavi! I to do podne! A poslinpodne je bila škola! – veli Blagodar.
A meni došlo da zavapin: "Spavate li mirno, ministri prosvjete i školstva, svi koliko vas dosad ima u RH, sadašnji, bivši i budući. Svaki dan praktična nastava! Priporučit ćemo im da svrate u Tribunj. Da od Blagodara čuje kako je to bilo 'blagoradno' školovanje..."
– E, svaki dan u radioni. A u školi smo isto učili o drvenariji, o tehnologiji obrade...
A nije bilo ništa o Titu, o Partiji?
– Ma kakvi, matematiku smo učili, kemiju, fiziku... – nabraja dalje šjor kolar, a ja opet upadan:
A niste učili sociologiju, marksizam...
– Ma, kakvi, to nije bilo za nas nepismene! – smije se Blagodar i odmahuje rukom:
– Mi smo učili konkretne stvari. Od kojeg se drveta konkretno koji komad radi. Rećemo, mi smo većinu stvari na karu radili od jasena, ovaj gornji dio od jelovine, a jedino se glava na kolu radila, odnosno tokarila, od brista – objašnjava nam meštar.
– Brist je otporan na drugo drvo, koje u njega ulazi. Dade se sabiti. A jasen se ne da sabiti, on puca!
I uči kako se kolo sastoji od glave, središnjeg okruglog dijela, koja se tokari na stroju. U nju se utaknu palci, kojih ima dvanaest – oni su od jasenovine – a nakon toga se izrađuju gobelji, kojih ima pet komada, na malom kolu, koje dođe sprida, odnosno šest gobelja na zadnjem većem kolu. Nakon toga, drvena kola ide kovaču koji ih "obučije" u željezni obruč. I inače je ne samo kolo, nego i cijeli kar, odnosno đandinjera, ili karoca, zajednički proizvod kolara i kovača. Kovač ne samo što izrađuje sve metalne dijelove, nego kuje i osovine, a to je najteži dio posla na karu, to se radi u dva-tri čovika, kovača. To je ne samo meštarski, nego i zahtjevan fizički rad, na način kako se to nekad, u stare zemane, radilo.
I u vojsci u Mariboru Perkov je radio u kolariji. Bio je najprije u Ptuju, u "artileriji", a nakon toga je popravljao kola za topove.
– I oni su bili na drvenjacima, samo su glave umisto od drveta, brista, bile od željeza. Ali su se isto u njih umetali drveni palci – sjeća se.
Nakon vojske je jedno vrijeme u Šibeniku radio u "Lavčevića" kao tesar, a onda su ga zvali u Vodice, u kolariji u kojoj je ostao sve do penzije, sve do prid ovi rat.
Zar je toliko dugo postojala kolarija?
– Ma ne, kolarija i stolarija su se rasformirale, nije više bilo karova, došli su traktori i onda smo se mi, ka i svi drugi, preorijenitirali na aute. Mećali smo podove, stranice, kašune na teretnjake, autobuse. Tako je od zanatskog kombinata nastao nekad poznati vodički "Autoremont"... – kazuje Perkov, a ja nastavljam:
A sad je tamo, na mistu di je bija "Autoremont" koji je otišao u stečaj, bija najprije "Jolly", pa "Konzum"...
– I vrag zna što će još tamo biti kroz koju godinu, hoteli, apartmani, parkinzi. Vrime nosi svoje, karovi sigurno neće – smije se.
Oni su svoje dali još tamo krajen sedamdesetih, kada su još ljudi iz okolice, iz Tisnog znali Perkovu u Tribunj dovoziti svoje zaprege na remont i koji sitniji popravak, pa bi on zna zaraditi koji dinar. Poslije, kad su došli traktori umisto konja, karovi su još neko vrime služili za prikolicu, samo su im umisto drvenih, okovanih kola, stavljali gume. A onda je osamdesetih to sve skupa otišlo u muzej. I sjećanja!
Što je najteže izraditi na karu?
– Kad znaš, onda je sve lako. Sve se to da izraditi i sve se to ručno radilo.
I jel se dalo dobro živit od toga zanata? To je bilo ka danas bit, otprilike, automehaničar?
– A tako, to ti je sve bilo krparenje. Naučija si to radit, pa k vragu, radiš. Šta bi se reklo: di si pasu vezan, tu laj. A opet, radilo se, iz(g)radija san od tog posla i kuću, dalo se, bilo je novaca u svakom žepu. Danas neman u nijednon! – smije se.
– I moga si donit iz poduzeća šta si god tija, za raditi sebi, neku sitnariju, uzesti, ne bi ti niko reka ništa. A danas je sve to siromašno i nikakvo. Samo šta ne moraš iz kuće nosit u poduzeće! Ako ga još imaš, ako di radiš!
Perkov danas, kao i većina u Tribunju, ima u kući u kojoj živi četiri apartmana, ali i četvero djece – dvije kćeri, Zoricu i Seku, i dva sina, Nevenka i Stipana. Svi su poudani i poženjeni, a kod potonjeg, najmlađeg, i živi.
I uživa, radeći tri mala kara, skoro pa igračke. Može to biti i potvrda one izreke da se čovik u starosti vraća u ditinjstvo.
– Ako mi se niko ne javi da će ih kupiti, eto darovat ću ih dici i za svaku ćer ima po jedan, da unuci vide čime se dida bavija i šta je radija – priča nam.
Tu je etiketa sa svin podacima, na njima je sve funkcionalno, i isto, kao na pravima. Čak i kočnica, zvana vinta, koja se vida, funkcionira. Koči drvena kola, kao da je "Brembo" u pitanju. Ispod strije u dvorištu, pored svoje radionice i konobe ima još jedan mali kar, koji je obnovljen prije nekoliko godina, na staroj kovačkoj šasiji iz 1927. godine.
– Uzmu ga svake godine ovih iz naših Tovarećih trka, upregnu u njega tovare i vozaju kroz Tribunj, od Zamalina do na rivu. I njega ću prodati, ako kome triba... za cijenu me nemoj pitati, ljudi smo, dogovorit ćemo se lako, je li tako. I tu iman pustog alata, pune zidove i ormare, to će sve ionako otići kad ja oden kod Karavaja. Kome to više triba? Kad ja umren, ostaće samo tiketa na karu – profesionalni kolar – pokazuje nam Perkov.
Ali onda nas iz te elegije sve skupa prekida jedna fina gospoja Zagrepčanka, u najboljim godinama:
– Jeste vi tata od gospona Stipe?
– Jesan Ranko moj, tu je Dalmacija! – vas se rascvita naš kolar.
– Ak bi mogla jednu litru i pol crnog vina od vas uzeti.
– Ma uzmi ti slobodno koliko oš, moš i mene uzesti, oko moje malo, gaćasto! – razgalio se naš Blagodar.
Vidimo mi, nije naš domaćin, Bogu fala, još za umiranje, ali ni za daljnji razgovor o kolima i karima, vrime je da reportažu privedemo kraju. Turistička je sezona počela, u punom je jeku, valja spojiti ugodno s korisnim, turistima biti pri ruci, i na usluzi, osobito kad su "gaćaste", furešte, u najboljim godinama...
StoryEditorOCM
ŽupanijaTRIBUNJAC BLAGODAR PERKOV
Ovo je posljednji dalmatinski kolar: Oliver piva 'Karoca gre', a kako će gret ako joj nema ko ni kola popravi (FOTO)
11. lipnja 2017. - 15:27
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....