Niste toliko skrenuli s uma od žege s poludjele Zvizde da u očaju nazovete “M” radi ubojstva, kako je Alfred Hitchcock naslovio jedan u nizu svojih filmskih klasika. Neusporedivo je bolje, poučnije i zabavnije nazvati Blagodara (Perkova) radi domaćih proizvoda. Upravo tako, “Nazovi Blagodara” zajedno s telefonskim brojem stoji na vratima njegove konobe u Tribunju, nedaleko od poznate plaže Zamalin, a proizvodi nisu jedino plodovi agrara prerađeni u različite tradicijske tekućine - da ih sada ne nabrajam - nego su i djela njegovih ruku spretnih s drvom. Posljednji kolar u šibenskom kraju, a bit će i u cijeloj nam Dalmaciji, također izrađuje prekrasne modele malenih, potpuno funkcionalnih karova, zaprežnih kola kakvima su, zajedno sa živim konjskim, magarećim i mazgunskim snagama, još tamo do 70-ih godina vrvjela naša primorska mista, a djela i suske, ili bukare, kako ih naziva.
Za razliku od Vlajlanda, gdje se susak i bukara oštro razlikuju oblikom i materijalom obruča koji te dužice drže na okupu, kod šjor Blagodara je to sinonim, jedno te isto, pa neka tako i bude. Svako selo svoj običaj!
Ali, kao u onim nagradnim igrama, “to još nije sve”, budući da je Blagodar, nema tome puno - krajem lipnja - izradio pravi pravcati kar jednopreg i isporučio ga nakon godinu dana naručitelju, također Tribunjcu, koji se uskoro namjerava vratiti u domaju, pa želi kao uspomenu i simbol prohujalog vremena imati klasično izrađeno prometalo bez kakvog je težački život u njegovu mistu bio nezamisliv.
- E, oša je moj kar iz Dalmacije u Dalmaciju! Odavde na otok, priko mosta! - smije se šjor Blagodar. Vrlo je šarmantan, duhovit čovjek, a njegovo ime potvrđuje onu staru, još od antičkih Rimljana: omen est omen, ime je znak. Primjećujem da u vezi s novim Blagodarovim karom postoji izvjesna tajnovitost; meštar kao da izbjegava reći kako se zove naručitelj, osim “da je jedan naš povratnik iz Amerike”, a ime čovjeka nismo saznali ni od sina mu Stipe.
- Ne znan ti reći kako se zove, ali žena mu je Stane, dobra jedna žena i biće kući, pa morete slikati kar!
Tako je i bilo, prihvatili smo tu tajnovitost bez suvišnih zašto; daje napetost priči, kao u Hitchcockovu trileru!
Za one koji možda ne znaju, stari Tribunj, i danas razmjerno dobro arhitektonski očuvan, bio je na otoku, zapravo otočiću spojenom s kopnom kamenim, zidanim mostom, temeljito obnovljenim prije dvadesetak godina.
Meštar ni sam ne zna koliko je karova i karoca napravio, no osim ovoga, glanc novoga, cakum-pakum izrađenoga, temeljito je preuredio jedan tribunjski kar iz 1929., koji koristi Turistička zajednica i udruga “Tribunjski tovar”. On je za paradu i počasni krug uoči najstarije utrke magaradi u Dalmaciji.
Ima ovdje još jedno “ali to još nije sve”, kao iz nagradne igre. Posljednje je i ne manje važno: Blagodar ima 91 godinu, čvrst je i čio te bi se rado poduhvatio još kojega kara bude li naručitelja! Redovito odlazi u polje, orezuje, plivi, škopi i kosi travu. Zapravo, nije prestao raditi od djetinjstva, a u mirovinu je otišao uoči Domovinskog rata. Što reći nego da je obrnuo redoslijed svojih 91 i zastao na 19...
- Prije nego šta si doša, radija san one dužice za bukaru, pila... Triba biti po škvari! - pokazuje instrument izrađen od komadića drva, jer je važan kut pod kojim se pile dužice, da bi susak držao. Znaš, veli mi, najvažnija je tote ljubav. Meni je ‘vo i ljubav i zabava.. bavin se onin šta san učija! Kada mi dosadi, oden ja iz radione, al’ je važno da se jopeta vratin! - smije se ozirući se po nevelikoj radionici u kojoj, koliko vidim, nema suvremene stolarske kombinirke... Ima stolnu električnu bušilicu i tokarilicu za drvene glavčine kotača karova sastavljenih od šest segmenata spojenih drvenim klinovima, sa žbicama i na kraju povezanih metalnim okovom, zatim različita dlijeta, blanje i ručne pile. Meštar Blagodar pravi je zanatski klasičar mirne ruke i pedantnoga reza.
- Uuuu, kolko san ja toga ispila na ruku! A prije su okove radili kovači, mi kolari bavili smo se jedino s drvon, međutin, naučija san ja i to. Sve sam napravija sam, di bi sada i naša kovača!? - kazao je Blagodar i otplovio u vrijeme kada je učio za kolara, a posla je bilo “priko glave”.
Bilo je to u Vodicama, 1948., u svojedobnom Zanatskom kombinatu, u koji je ondašnja vlast udružila i druga zanimanja, poput postolara, čak i brijača...
- Pa su neki otpali, jel’. Šta će brico i postolar raditi s nama kolarima? - logično je to Blagodaru bilo i onda, kao dječarcu, ali vlast je vlast. Prisjeća se da je zanat učio, a da Vodice nisu imale struje. Ni njihov kombinat, sve su radili ručno, a jedva da je bilo i plaće. Zapravo, kao naknadu, radnici su dobivali nešto brašna i deke.
- Pa bi mati zamisila teke kruva... Više san ka dite i kasnije, na zanatu, bija gladan, nego sit! Ideš u polje, iz zemje iščupaš koromača i divljega luka pa jideš, nako sirovo! A kako je kruva bilo malo i ništa, kuvalo se zelje i kusalo sa suvin smokvama!
Za razliku od brojnih koje smokve podsjećaju na takvo, siromašno djetinjstvo i mladost, pa ih ostavljaju da propadnu pod stablom, šjor Blagodar cijeni smokvu i pobire svoja stabla. Kaže da jede sve, a kruh mu je najdraži kada se osuši. Peti dan je najbolji, friškoga ne mogu žvakati ni kidati! - smije se meštar otkrivajući zdrave, čvrste zube, reklo bi se i sve na broju. Tako je možda, između redova, otkrio “tajnu” svoje vitalnosti: valjda treba prihvatiti sve što ide u životu, i loše i dobro, te uporno raditi. I zadržati strast prema poslu, jer je njemu kolarija, ma koliko bila s vremenom pregažena, i dalje usred srca.
Nije on bio jedino kolar, nego je ostao težakom, a i ribario je; dan mu je bio kratak cijelog života.
Pa i kada je drevna, milenijska tehnologija ovdje propala 70-ih godina pod naletom traktora, on se prekvalificirao pa radio na uređenju unutrašnjosti autobusa u kasnijem vodičkom “Autoremontu”. Kada bi trebala usluga sve rjeđim zapregama, tada bi opet uskočio kao kolar....
- Bija san to zadnje vrime samome sebi šef, šegrt i glavni zanatlija. A posla je godinama bilo kolko ti duša oće. Cilo Tisno je u Vodicama popravljalo karove, Vodičani su imali puno toga i dosta dobrih konja, a i prvi su, kao napredniji, prešli na traktore i aute. Pa se više nije išlo u Liku s punin karon rakije loze koju su “šljivovičari” uvik volili popiti, nego su se rakijon punili gepeci. Nekako je to brzo došlo da su karovi napušteni... Mi u Tribunju najviše smo imali mazge i magarce, tako su nan zemlje bile položene, uzbrdito i u kršu - prisjetio se Blagodar Perkov vremena prve smjene tehnologije u svome životu, a doživljava i drugu veliku promjenu, ovu s električnim pogonom za kola koja se jedina ne mijenjaju i stalno se jednako u krug okreću.
Slegnuo je ramenima, u znak prihvaćanja i blago se nasmijao kada sam mu kazao da je on svoj novi kar isporučio u besprijekornom voznom stanju otprilike istih dana kada je Rimčev futuristički, električni, umjetno inteligentni i samovozni Verne zastao kao magarac, doživio black out onda kada je najviše trebalo - pred cijelom Vladom... Pa da nije onda istina da već milenijima čovik i magarac, konj ili mazga, znaju više od ijedne umjetne inteligencije!?
- Napiši ti, molin te, vako: da radin malešne karove i bukare. A da ću rado prihvatiti napraviti pravi, veliki kar ako me ko nazove, pa ćemo se dogovoriti... - s tim me riječima ispratio Blagodar Perkov.
- Ja ću sutra zoron ranon traktoron u poje! - dodao je pokazujući mi punu “agrijinu” prikolicu piljevine spremljene u papirnate vreće od brašna. To će razbacati po zemlji i spaliti kada prestane ljetna zabrana. Tako radi s piljevinom od blanjanja, a onu sitnu, od piljenja, ostavi da istrune i tako zagnoji zemlju.
E, to se zove strast! I naravno da nećete nazvati “M” radi onoga što neću ni spominjati. Nazovite Blagodara!
Kako je Tonka postala Marijana
Šjor Blagodar je udovac, no okružen je velikom i složnom obitelji. Ponosi se s 12-ero unučadi i 16-ero praunučadi.
- Volimo se i poštujemo, više mi ne triba! - kaže meštar, koji se čvrsto drži svoje svakodnevne rutine. Ranom zorom otiđe u polje, potom je u radionici, gdje “brušketaje” svoju “zabavu” - suske i malene karove - a pod okom u neposrednoj blizini je i konoba - ako tko nazove radi domaćih proizvoda. Popodne, nakon malo odmora i kada oslabi sunce, opet je na istom mjestu. Živi u nedalekoj, novoj kući.
Naša fotografkinja Tonka Lokas odvezla ga je do konobe na otoku u kojoj je novi kar, radi fotografiranja. Dok smo je čekali da dođe s autom, namignuo mi je šjor Blagodar i kazao: “Zvat ću je Marijana!” Nije rekao, no po svoj prilici to mu dođe kao “šifra” za žene koje mu se svide.
Kada su se ubrzo vratili, vidjelo se da je meštar Tonku šarmirao. Za njega je ostala Marijana i nije imala ništa protiv. Na odlasku, upitao me da mu ponovim ime, jer nije zapamtio.
- Zaboravit ću ja to! - odgovorio je kada sam mu kazao.
- Ništa zato, dat ćete mi neko ime po svome izboru!
- Oću! Ka i Marijani!
