Od početka pandemije covida-19 znanstvenici su u nedoumici zbog različitih načina na koje se bolest manifestira. Zaraženi koronavirusom pokazuju nevjerojatno raznolik raspon simptoma, od strahovitog akutnog respiratornog distres sindroma uslijed kojeg pluća otkazuju do malo jače glavobolje i suhog kašlja koji bi se lako mogli pripisati običnoj gripi. Neki simptoma nemaju. Jedni bolest prebole na nogama, drugi joj podliježu. Znanstvenicima i dalje ništa nije jasno. No čini se da je jedan od njih ipak došao do odgovora, i to još prije više od 15 godina.
Kad se 2003. pojavio SARS, Ralph Baric i njegovi kolege sa sveučilišta University of North Carolina, piše Scientific American, bacili su se u istraživanje te, tada nove, zastrašujuće bolesti. Došli su do zaključka da miševi kod kojih je uslijed mutacije 'utišan' određeni gen postaju daleko podložniji zarazi virusom SARS-CoV, starijim bratom ovog što nas upravo 'mori'.
Ključni gen, nazvan TICAM2, zadužen je za nastanak receptora TLR, koji aktiviraju odgovor imunosnog sustava na patogene. Istraživačima je sad opet jako zanimljiv, a pažnju na njega im je skrenuo podatak iz Francuske. Tamo je utvrđeno kako je čak 73 posto oboljelih koji su završili na intenzivnoj njezi bilo muškog roda. Premda bi objašnjenje za taj rodni nesrazmjer mogli biti hormoni i razlike u ponašanju, znanstvenici razmatraju genetsku mogućnost. Žene, zbog toga što imaju dvostruki X kromosom, imaju dvostruku kopiju gena TLR7 potrebnog za otkrivanje prisutnosti virusa i aktiviranje odgovora imunosnog sustava.
No razlike u ovom ključnom genu ne postoje samo između spolova nego i različitih krvnih grupa, što bi moglo objasniti razultate istraživanja iz Wuhana i Shenzena prema kojima su ljudi s krvnom grupom A podložniji zarazi koronavirusom, dok su oni s krvnom grupom 0 najotporniji. Ovo je u skladu s istraživanjem iz 2008., kojim je, in vitro metodom, utvrđeno kako do infekcije virusom SARS-CoV teže dolazi kada su prisutna anti-A antitijela. A njih, pogađate, sadrži krv osoba s krvnom grupom A. Podaci za anti-B antitijela su još nedostatni.
No ni to nije sve. Određene varijacije u antitijelima i genima primjetne su među različitim narodima, što bi moglo objasniti zašto su neki dijelovi Europe tako jako pogođeni ovom bolešću, dok drugi, eto, nisu. Ne zbunjuju li vas tehnikalije, evo stručnog pojašnjenja. Na belgijskom sveučilištu Ghent utvrđeno je kako bi razlike u broju oboljelih, simptomima i smrtnosti u različitim europskim sržavama od Finske do Turske u jednoj mjeri mogla objasniti prisutnost gena ACE1 D. Zanimljivo je i da je tog gena malo baš u stanovnika pogodite koje azijske zemlje...
Da bi se odgovor na različitu podložnost covidu-19 mogla kriti u genima ukazuje i istraživanje iz Oregona. Na tamošnjem je sveučilištu Oregon Health & Science University utvrđena veza virusa SARS-CoV-2 i određene vrste antigena koji tijelo štite od autoimune reakcije.
Sve ovo skupa potaknulo je znanstvenu zajednicu na podrobnije istraživanje genetske uvjetovanosti oboljevanju od covida-19 i tazvoju teških simptoma. Upravo traje istraživanje u Helsinkiju, gdje je pokrenuta inicijatica upućena znanstvenicima diljem svijeta da istražuju povezanost gena i koronavirusa, a i u pariškoj je dječjoj bolnici Necker, u suradnji sa sveučilištem Rockefeller University, u tijeku istraživanje genetskih varijacija i njihovog utjecaja na razvoj teških simptoma u zaraženih koronavirusom mlađih od 50 godina.
Po svemu sudeći, pred koronavirusom ipak nismo svi isti. A razlika bi mogla biti u genima.