U šibenskoj Kući kulture Arsen održana je projekcija dokumentarnog filma Ivana Ramljaka "O jednoj mladosti". To je već druga godina života Ramljakova filma o kojem se pisalo i s autorom navelike razgovaralo kad je prikazan prvi put na najvažnijem festivalu dokumentarnog filma u regiji odnosno na Balkanu, u Prizrenu, 2020. godine.
Tamo je, uzgred, kao najbolji dokumentarac na Balkanu dobio Grand Prix. Doživio je film potom niz projekcija, na barem desetak festivala od Dana hrvatskog filma do festivala u Njemačkoj, Italiji, Srbiji, Španjolskoj, Francuskoj, BiH, Engleskoj... a te je, 2020. dobio i Oktavijana na Danima hrvatskog filma te niz pobjedničkih nagrada i priznanja diljem spomenutih zemalja.
A prije kojih mjesec-dva na HTV-u je prikazan još jedan njegov dokumentarac, "Kino otok".
Prvi film koji spominjemo dugometražni je dokumentarac o njegovu pokojnom najboljem prijatelju Marku Čakloviću koji je pod nikad razjašnjenim okolnostima, ali svakako u vezi s burnim životom kojega su već u startu iskomplicirali rat i opijati (Ivan je '74. Marko '77.), a Marko se nije uspio izvući iz toga vrtloga. Bio je talentirani fotograf i iza sebe je ostavio 15 tisuća fotografija i, kako Ivan Ramljak danas priča, niti jednu crtu o sebi na internetu. Danas, ako nisi tamo, nit si postojao nit postojiš, govori Ivan.
Kreativni koraci
No, njihova se mladost i prvi kreativni koraci u životu počela razvijati u izvaninternetsko doba, a 13 godina nakon te smrti i nakon isto toliko godina kopkanja u duši i glavi zbog nepriznatosti i nepravedne anonimnosti prijatelja, Ivan Ramljak odlučio je napraviti dokumentarac o Čakloviću. Napravio je to iz njegovih fotografija i par videozapisa. Od 15 tisuća fotografija izabrao je 400, a više i ne zna koliko ih je ostalo na filmu. Bio je to njegov diplomski rad na master klasi za dokumentarni film Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Diplomska komisija kolektivno se uhvatila za glavu kad je vidjela da će film trajati - 88 minuta! A kad su ga počeli gledati, pretpostavljeni dojam o dugotrajnom 88 minutnom davežu jednog studenta pretvorio se u uživanje u dobrom dokumentarnom filmu.
Ramljak će ga kasnije skratiti za desetak minuta. A njegov pokojni prijatelj - uz sve bitne značajke filma, uz njegov sentiment i poruke, dobio je i afirmaciju sjajnog fotografa i kreativnog mladića.
Drugi film "Kino otok" je sentimentalna priča o tome kako se iz života cijele jedne generacije izgubila navika odlaska u kino i gledanja filmova. Prikazan je na četrdesetak festivala u svijetu, i dobio šest filmskih nagrada. Kino je nekoć imalo svako malo mjesto na obali - no "kultura" neodlaska u kino i zatvaranja kina nastavljena je do danas. Kuća Arsen upravo radi na vraćanju kina i filma u Šibenik pa nakon što je ugostila film "O jednoj mladosti" na red bi trebao doći i "Kino otok".
Kad je Ramljak s djevojkom putovao prema Šibeniku na projekciju filma, prvo se odvezao do Siverića, manje-više do siverskog groblja na kojem počivaju njegovi preci odnosno rodbina, prezimenom Ramljak s nadimkom Iglice. Ima ih Ivan, naravno, i među živima u tom mjestu stare rudarske slave, ali ih ne zna. U glavi ima nejasne uspomene iz djetinjstva kad se obiteljski išlo u Siverić za Prvi maja, za Dan Republike i ljeti na izlet. Roditelji, baka i djed, otac Damir, Šibenčanin, i mama Milica, Korčulanka, s rodbinom su jeli, pili, pričali - a njemu dosadno! Nije imao društvo.
Ni za Šibenik ga ne vežu bolje uspomene. Njegova dječja frustracija bila je kad bi mu tata rekao da idu na Poljanu, a on zamišljao da idu na neku livadu, igrati se... a na Poljani se samo hodalo gore-dolje, tata s društvom, a Ivan bez. Pa mu je opet bilo dosadno.
Raj na Pelješcu
Jadriju doživljava, otprilike, na isti način. Njegov raj bila je plaža u uvali Kučište na Pelješcu. Zapravo tek sad počinje otkrivati šibenske prostore svoga djetinjstva.
Ali - sasvim bezuvjetno - za sebe će reći da je Dalmatinac. Rođen u Zagrebu, ali nikako Zagrepčanin nego - Dalmatinac.
Kako smo počeli razgovor o ta dva filma, pitam ga zna li da je u Siveriću postojalo krasno kino? Zgrada postoji još uvijek i kad sam tamo bila prije nekoliko godina, još je postojala i stara aparatura, a na podu more odsječaka filmskih traka.
Iskreno se začudio i rekao: - E da sam znao! Ali nije isključeno da na povratku u Zagreb odem pogledati.
Ovu smo priču počeli od kraja i prilika u kojima je Ramljak danas priznati filmski autor. No i o njegovu životu mogao bi se napraviti dokumentarac.
Poslije gimnazije upisao je FER za volju roditeljima i zato što mu je otac ferovac. Nije ga zanimao, pa ga nije i završio. Negdje na drugoj godini počeo se motati i ponešto raditi na Radiju 101 i na Radiju 1, potom bio jedan od pokretača Radio studenta. Pisao je za razne novine, glazbene časopise, birao glazbu, 99. bio u ekipi koja je pokrenula Močvaru, pet godina tu bio DJ, organizirao kulturna događanja, devet godina surađivao u Klik magazinu, bio urednik i sve više bacao oko na film.
I onda je do njega i prijatelja došao nitko drugi do li - Bore Lee, drito iz Sinja!
- Bore Lee do tada je već napravio 12-13 svojih filmova, a onda je došao nama - Krešimiru Pauku, Mariju Kovaču i meni - da mi napravimo film o njemu! Nama je Bore Lee bio super, entuzijast, amater, obožavao je karate, kung fu, strip i poželio je postati poznat i izvan Sinja. Nama je to bilo super, to je bila odlična zajebancija, Bore je bio odličan, ali mnogi to nisu shvaćali. Ljudi nisu shvaćali da je Bore potpuno svjestan da je sve to zabava i zajebancija, ono što je radio bilo im je trash, a on kao lik - redikul. A on je imao samo jednu ideju: da se svi zabave i on koji radi i oni koji to gledaju, dobro je znao razlučiti što hoće i što neće, imao je svoj cilj i punu svijest o svemu. Zato kad smo radili te filmove o Bori Leeju nitko, ni on, ni mi, nismo imali osjećaj da radimo budale ni od sebe ni od njega nego smo se dobro zabavljali i radili da se zabave drugi. Druga je stvar da nitko od nas nije znao raditi film. Jedan profesor iz LA-ja, Wiliam E. Jones to je pokazivao kao primjer antifilma. A mi... nismo znali, ali smo htjeli! Nikad nisam požalio što sam to radio ali, svakako mi je taj "opus" donio više štete nego koristi.
Jer kad se Ramljak negdje 2007. poželio ozbiljnije baviti filmom - nije bilo natječaja na kojem je uspijevao proći. Napravio je četiri kratka filma s prijateljem Markom Škobaljem, ali, kao da je imao markicu trash kojoj nije mogao pobjeći.
'Zagrebačke priče'
- Mi smo mislili da znamo dovoljno o tome kako se radi scenarij, film, ali - nismo prolazili. Prvi natječaj prošao je omnibus "Zagrebačke priče", bio je to sedmi pokušaj Marka Škobalja i mene. Paralelno, u Sarajevu nam je prošao scenarij za projekt "Sarajevo grad filma" kojega je pokrenuo Sarajevo film festival. "Zagrebačke priče" dobile su dobre ocjene, bile prikazane na Puli, ovaj o Sarajevu na Sarajevo film festivalu čak je dobio i nagradu za najbolji kratki film. Nekako smo se ponadali da će nas napokon početi shvaćati ali i idućih naših pet projekata dobilo je odbijenice. "Trapulu", snimanu u Korčuli, napravili smo svojim novcem. Dobio je nekoliko dobrih recenzija ali ipak nije primljen na Dane hrvatskog filma. Bio sam jako obeshrabren, Škobalj i ja smo se rastali, i tada sam se odlučio na posljednji pokušaj. Bio je to "Kino otok". Rekao sam, ako ga HAVC ne primi na natječaju, neću se više baviti filmom.
I na moju sreću, na moju veliku sreću, film je prošao, dobio je novac i...
Sve ostalo već smo spomenuli: prikazan je na 40 svjetskih festivala i dobio 6 nagrada. I prikazuje se još uvijek, poslije pet godina, ej, pet godina! - govori Ivan.
- Da mi je krenulo, znao sam po tome što su me kolege iz filma prvi put počele pozdravljati na ulici. I sad se sjećam dana kad mi je Vinko Brešan prvi put rekao dobar dan. Doživio sam i to da je Hrvoje Hribar u punoj dvorani na Zagrebdoxu nakon projekcije govorio o filmu i pohvalio ga. Bila je to 2016. i tada sam shvatio da sam prihvaćen. Sad radim filmove, prolazim na natječajima, napravio sam preklani taj film "O jednoj mladosti" o mom pokojnom prijatelju Marku Čakloviću, sjajnom fotografu i izuzetno kreativnom momku koji je, nažalost, rano otišao. Kako sam vam rekao, ta me je smrt morila, morilo me to što je stjecajem okolnosti - poslijeratnih godina našeg lutanja, nesnalaženja i nekomuniciranja - Markovo djelo ostalo nepoznato pa, naravno, i nepriznato. Izlagao je vani, ne i kod nas, i njegove fotografije nikad nitko nije vidio - osim prijatelja. I on je radio na radiju, bio DJ, radio projekcije, bavio se svim i svačim taj sjajni kreativac ali - sve prije interneta. Pa tako nije ostavio traga. Vjerujem da je ovaj film ispravio tu nepravdu.
Prikazivan, nagrađivan, to je film koji još uvijek živi, kao i "Kino otok". "O jednoj mladosti" prikazan je u jednom kinu u Berlinu, u ožujku. A Markove fotografije postavljene su na izložbi u Institutu za suvremenu umjetnost - oni su nas zvali - kaže Ivan. Zadovoljan, jer je svojim filmom uspio Marka Čaklovića staviti na mapu hrvatskih fotografa.
Tatine zasluge
Ivan Ramljak nanizao je još filmova, "Dom boraca" sniman u Kumrovcu, "Mejostajun" sniman na Koručuli...
-... to je film o tome kako turizam može uništavati život maloga grada. Zimi sam snimao staru jezgru Korčule, a ljeti sam na istim lokacijama snimao ton, i tako je nastala ta "rekonstrukcija" mejostajuna. I on je dosta prikazivan.
Što sad radi Ivan Ramljak?
Priprema film o El Shattu. Pogledao je 4-5 tisuća fotografija, pronašao 7 naratora na Pelješcu, Visu, Korčuli, u Splitu..., obišao groblje u Egiptu. I nada se do konca godine napraviti taj film.
Filmom je, ustvari, zaluđen; devet je godina uređivao Kratki utorak - programe kratkog filma u Kinu Tuškanac, 7 godina bio umjetnički direktor Tabor film festivala.
- Moj je tata zaslužan za to, stalno me vodio u kino. Čak me vodio i u kino koje je nekad bilo tamo gdje je sad Kuća Arsen, zvalo se "20 april" a potom Odeon, gdje je prikazan "O jednoj mladosti".
Tako je Ramljak, uz čije ime stoji da je: studirao FER, radio kao novinar, urednik, čak i sportski komentator (zimskih sportova!), DJ, autor i koautor desetak filmova, igranih, art, dokumentarnih, osnivač filmskih festivala (na primjer onoga o ljudskim pravima), sada okrenut dokumentarnom filmu - tako je u Šibeniku zatvorio životni kružić: vratio se u kino svoga djetinjstva svojim filmom o - kinima, filmom uz koji je, na neki način, vezana i sretna sudbina Kuće Arsen.
Da, nikako ne treba zaboraviti, Ivan je i koautor dvaju filmova o Bori Leeju po kojima je Bore postao slavan i izvan Sinjske krajine...
-... a ja s tim ostvarenjima pospremljen u trash ladicu iz koje nisam uspijevao izaći puno godina. Al, i to je prošlo.