ZagrebDox je u svom 17. izdanju opet promijenio termin održavanja. Krupni domaći festival dokumentarnog filma, pod ravnanjem direktora Nenada Puhovskog, obično se održavao tijekom zime, u veljači, da bi prošle godine, zbog korone, bio prebačen na jesen, a ove, iz istog razloga, gotovo na ljeto.
Pa ipak, srećom, ZagrebDox je ove godine, za razliku od prošle, opet pred publikom uživo, u kinu, na velikom ekranu, a ne virtualno, kod kuće, online. Približan povratak na "staro normalno" u "novom (ne)normalnom".
Koliko ZagreDoxu (ne) odgovara promjena termina i godišnjeg doba? Koje je njegovo pravo godišnje doba? Ili je to bio i (p)ostao festival za sva godišnja doba?
– ZagrebDox radi ekipa koja se doista može prilagoditi svakoj situaciji. Mislim da smo to najbolje dokazali prošle godine, u vrijeme prvog "lockdowna", koji nas je zadesio desetak dana prije početka festivala. Mi smo u tih deset dana riješili da prebacimo festival na jesen, ali i da, prije svega zbog autora i njihovih projekata, održimo Dox Pro online. Malo je tko onda znao kako se to radi, što je Zoom i sl. Mi se, kao što se, nadam se, naši gledatelji mogu uvjeriti, prilagođavamo i ovim – temperaturno, prije svega – ljetnim uvjetima. No vjerujem da nam ipak ponajprije odgovaraju naš klasični termin i dobro opremljena kina.
Koliko vam znači što je ZagrebDox bliže starim izdanjima nego prošlogodišnjem?
– S jedne strane, to pruža određenu satisfakciju i veselje, s druge obvezu u jednoj, još uvijek nenormalnoj situaciji. Očekivanja su sigurno velika i mi im pokušavamo odgovoriti u mjeri u kojoj nam to prilike dopuštaju.
Kakve uspomene nosite na prošlo "posebno izdanje" festivala?
– Na neki način to izdanje je bilo lakše raditi jer je rađeno pod adrenalinom dokazivanja da se festival uopće može realizirati u uvjetima koje smo tada imali. Sada je prošlo još šest mjeseci u kojima je trebalo napraviti festival koji inače radimo godinu dana, u uvjetima veće fizičke pa i psihičke iscrpljenosti, uključujući i nedostatak ureda koji je stradao u potresu. O financijama da i ne govorimo. No, kao što se vidi, uspjeli smo.
Kako reagirate kad vidite da se kina i filmski festivali pridržavaju mjera, a neke druge manifestacije baš i ne? Jesu li se ljudi prerano opustili?
– Uvijek mi je bilo fascinantno kako je ljudska vrsta uspjela preživjeti uz toliko iracionalnog ponašanja u prilikama kao što je ova pandemija. Ako me pitate za konkretnu situaciju vezanu uz COVID-19, vjerujem da ona može poslužiti kao neka vrsta lakmus-papira u sagledavanju situacije suvremenog društva, njegove stvarne spremnosti da se uhvati u koštac s izazovima svih vrsta koje ona donosi. Još konkretnije – mislim da, ne samo kod nas, političke elite, ili "vlast" ako baš hoćete, nisu u dovoljnoj mjeri uspjele izbalansirati odnos prava i obveza u izvanrednim situacijama poput ove. No, to je puno veće i složenije pitanje.
Koliko je teško vama osobno legao "lockdown" i sve vezano uz to? Kako gledate na razdoblje unatrag godinu dana?
– Vjerujem da smo svi, svatko na svoj način, prošli, prolazimo i dalje, a čeka nas to i u bliskoj budućnosti, suočavanje s traumama koje ovakva situacija ostavlja za sobom. To, naravno, ovisi o tome kako tko definira neko svoje "normalno" i kakve prioritete izabere ili je u mogućnosti izabrati. U ovom trenutku mi je najvažnije da nitko iz moje obitelji nije bio ozbiljno bolestan i završio u bolnici. I da smo svi cijepljeni. Kad pokušam taj iskaz sagledati iz pozicije sebe otprije dvije godine, vidim, kao i svi, "sužavanje" prioriteta i odabira, što je, posve sigurno, normalno u izvanrednim situacijama. Pod pretpostavkom da pandemija polako ide prema situaciji u kojoj ćemo je moći kontrolirati, mislim da nas čeka razdoblje od nekoliko godina suočavanja s PTSP-om, kao i ponovno "proširenje" prioriteta, što se može pokazati složenijim nego što mislimo. Posve osobno, najviše su mi nedostajale dvije stvari – zagrljaji i putovanja.
Jesu li se ljudi, sudeći po posjetu na ZagrebDoxu, zaželjeli normalnih festivala, tj. filmova u kinu i razgovora o filmovima nakon projekcija? Koliko ih je korona razmazila što se tiče "udobnosti svoga doma"?
– U ovih godinu dana gledatelji su se u velikoj mjeri okrenuli online ponudi filmova na raznim platformama. Na neki način, ta je mogućnost, u percepciji mnogih, dovela do "stapanja" ponude u jedan jedini, globalni, virtualni online filmski festival, gdje je gledatelju posve svejedno gleda li film sa Sundancea ili ZagrebDoxa. Smatram, stoga, da ćemo morati uložiti dodatne napore da se opet izborimo za svoju lokalnu, ali i međunarodnu vidljivost. Vjerujem da će, pogotovo kada je u pitanju dokumentarac koji prije svega privlači temom, mogućnost gledanja "uživo" i razgovora uz kavu nakon filma vratiti gledatelje na festivale, no i tu će biti posla za nas.
Kako se ZagrebDox nosi s prvenstvom u nogometu?
– Zagrebačka ljetna scena ovih je dana "eksplodirala" čitavim nizom najavljenih i nenajavljenih događanja koja, uz nogometno prvenstvo i izrazito visoke temperature, nisu najbolji saveznik odlaska u kino. No, to su izazovi na koje smo ili računali, ili se nosimo s njima. Ipak, treba reći da je naša, Doxova publika tvrdokorno vjerna festivalu.
Koliko se festivalska scena promijenila unatrag godinu dana?
– Dosta. Većina se svjetskih festivala pomaknula u terminu, odlučila za online ili hibridno izdanje, ili "preskočila" jednu godinu. Stvari se polako vraćaju u normalu, no trebat će, kao i u drugim stvarima, još neko vrijeme da se taj proces dovrši. S time da se neke stvari možda nikada neće vratiti na nekadašnju situaciju zbog organizacijskih, logističkih ili pak financijskih razloga.
Mislite li da, svejedno, nema bojazni za festivale ili slijedi borba za staru-novu publiku? Kako će se vaša borba za publiku očitovati, tj. kako se već očituje?
– Ne bih govorio o "borbi" jer hrvatski festivali nisu međusobno konkurencija. No, mislim da će trebati razgovarati o financiranju, ekipama i terminima jer je došlo do značajnih promjena u svim segmentima. Mi iz ZagrebDoxa smo već inicirali neke od tih razgovora, no oni bi se trebali nastaviti i intenzivirati. Što se pak naše "borbe" tiče, ona će se, kao i uvijek, odvijati na tri plana – potrazi za najboljim mogućim programom, traženju dodatnih financijskih sredstava i utvrđivanju najboljeg novog/starog termina, prije svega u odnosu na druge svjetske, regionalne i hrvatske festivale.
Koliko će trebati vremena da se situacija vrati koliko-toliko na staro?
– Ako me pitate za festival, vjerujem da govorimo o dvije godine. Što se neke opće situacije tiče, vjerujem da je razdoblje i dulje. Premda nisam siguran da je taj povratak uopće moguć, potreban ili – poželjan. On bi, naime, mogao značiti da nismo ništa naučili iz krize koja je odnijela (za sada) nešto manje od četiri milijuna života.
Kako se dokumentarni film održao unatrag godinu dana? Sudeći po programu, više nego dobro, uključujući i domaće snage, od Tihe Gudac nadalje...
– Kako se dokumentarni film radi nekoliko godina, mi na ovom izdanju ipak prikazujemo filmove koji su (osim studentskih, čiji je produkcijski ciklus puno kraći) nastajali godinama prije ove situacije. Suočavanje s posljedicama pandemije i potresa bit će stoga vidljivo tek za godinu, dvije...
Novost na ovogodišnjem ZagrebDoxu su "Ljubavni Dox" i "Triler Dox". "Trpi" li dokumentarni film uže žanriranje?
– Podjela našeg programa (osim konkurencije) u tematske cjeline, prije svega je rezultat naše želje da gledateljima omogućimo lakše snalaženje u dosta opsežnoj ponudi. Stoga je ona relativno arbitrarna, ali, nadamo se, korisna.
U prošlom intervjuu ste nam izjavili "Nismo još spremni za dokumentarce o koroni, nećemo traumatiziranoj publici dodavati sol na ranu", ali ove godine ZagrebDox prikazuje nekoliko filmova o pandemiji. Kako ljudi reagiraju na te dokumentarce? Izbija li se korona dokumentarcima o koroni?
– Osim nekoliko manjih radova, jedini doista opsežan film o koroni je onaj Ai Weiweija "Coronation". Riječ je o sjajnom filmu velikog majstora pa je, mislim s razlogom, svoje mjesto pronašao u programu "Majstori".
Mislite li da tek slijedi bum dokumentaraca o pandemiji, jednako kao i filmova? Koji biste vi osobno voljeli vidjeti doks na tu temu?
– Vjerojatno. No, kao i u drugim, sličnim situacija, aktualnost teme je negdje na začelju naših prioriteta kod izbora filmova.
Hoće li se dokumentarni film dijeliti na razdoblje prije i poslije korone?
– Ne vjerujem. On će se, kao i uvijek, dijeliti na dobre i manje dobre filmove.
Iduće godine vaše čedo postaje punoljetno. Očekujete li feštu bez pandemijskih restrikcija, odnosno vraćanje na staro normalno?
– Ako ćemo se vratiti na neki termin blizu našeg standardnog, za pripremu sljedećeg festivala i opet ostaje manje od godine dana. Tako da nema puno vremena za neko slavlje. Očekujem povratak normalnih projekcija u kinima i – jednu tortu.
Dokumentarci i ‘oskarovska politika‘
Kada su Oscari za dokumentarni film u pitanju, ove se godine dogodila zanimljiva inverzija. Godinama su, naime, dokumentarci bili neka vrsta "pranja savjesti" članova Akademije, koji su u ostalim kategorijama nagrađivali najčešće velike blockbustere, pa su preko dokumentaraca pokazivali da imaju "i socijalnu svijest". Kako su ove godine Oscari dodijeljeni u velikoj mjeri u atmosferi "političke korektnosti", Oscar za dokumentarni film otišao je sjajno napravljenom i "upakiranom" doksu "Hobotnica i ja", premda je među nominiranim filmovima bilo puno značajnijih, snažnijih i provokativnijih filmova, poput filma "Kolektiv", koji smo i mi prikazali prošle godine. No, to je stvarnost te institucije.