Filmska grupa OŠ Jurja Šižgorića posljednje je utočište maldih filmaša u Šibeniku: Ela i Dorian snimili film o bliznacima iz svoje škole, oduševili žiri i pobjedili

Ela Grubišić i Dorian Zovko imaju 14 godina i na jesen će pohađati osmi razred Osnovne škole Jurja Šižgorića. Na prvi pogled, ni po čemu se ne razlikuju od svojih vršnjaka, no Ela i Dorian ipak su posebni – članovi su, naime, jedine školske filmske grupe u Šibeniku koju je još prije 18 godina pokrenula Ivana Rupić, tada učiteljica likovne kulture, a od prije tri godine ravnateljica te škole s Baldekina.

Šibenik je, naime, dugo vremena imao filmske grupe u čak tri osnovne škole i sve su djelovale s velikim uspjehom, osvajale nagrade na natjecanjima i okupljala brojnu djecu. U međuvremenu je pionir filmskog stvaralaštva u šibenskim osnovnim školama Tomislav Crnogaća otišao u mirovinu, a više ne postoji ni filmska grupa koju je vodila profesorica Gordana Kokić, pa su zaljubljenici u kameru, montažu, animaciju i glumu ostali aktivni još jedino u OŠ Jurja Šižgorića. A njihov posljednji uradak "Naši blizanci“ osvojio je prvo mjesto prema odluci stručnog žirija na 55. reviji hrvatskog filmskog i videostvaralaštvo djece koja se održava u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza. Riječ je o televizijskoj reportaži, žanru koji malim filmašima s početka priče, čini se osobito dobro leži, a uspjehu je nesumnjivo pridonijela i zanimljiva priča koju su Ela i Dorian pronašli i snimili upravo u svojoj školi.

- Dok smo razgovarali što bismo mogli snimati, primijetili smo kako je naša škola zanimljiva i po tomu što u nju ide dosta blizanaca. Najviše od svih škola u gradu, a možda i u odnosu na ostale u Hrvatskoj. Imamo šest pari blizanaca. Zanimljivo je da su to uglavnom učenici trećeg i četvrtog razreda, a imamo i jedan par, oni su jednojajčani blizanci, koji je pohađao osmi razred, ali se oni nisu htjeli snimati – govore Ela i Dorian. Iako reportaža traje nešto više od šest minuta, što je određeno i natjecateljskim propozicijama, posla je bilo preko glave. Puna četiri mjeseca trajale su pripreme, snimanje i montaža. Radost zbog osvojenog prvog mjesta, razumljivo, bila je neizmjerna.
- Radili smo i sastajali se barem jednom tjedno. Bilo je tu i ponovljenih snimanja. Uvijek ima dosta posla kada radimo neki film – uglas će Dorian i Ela koji kao duo gotovo savršeno funkcioniraju. Idu u isti razred, odlični su, odnosno vrlo dobri učenici, a poznaju se i prate još od vrtića.

Slično razmišljaju i o filmskoj budućnosti. I dok Elu više zanima gluma, ali nije posve sigurna kamo će ju život odvesti, za Doriana nema dvojbe. Film i kazalište već su mu se zavukli duboko pod kožu. Redovito prati šibenska kazališna događanja, član je dramske skupine Virko i obožava sjajnu britansku glumicu Helen Mirren. Odnedavno je nabavio i dobar fotoaparat s kojim može i snimati, pa stalno nešto i sam radi. Ukratko, sebe za desetak godina vidi uz kameru. Svejedno hoće li to biti ispred ili iza nje.

No, priča o blizancima iz OŠ Jurja Šižgorića nije jedina televizijska reportaža koju su napravili mali šibenski filmaši. Lani su svojom kamerom zavirali u radnju posljednjeg šibenskog urara u Kalalargi - Marija Ljubića, koji je, premda mu to nije bila struka, obrt naslijedio od pokojnog oca Željka te je odlučio nastaviti očevimstopama i Šibenčanima popravljati satove. A prošle godine prvu nagradu donijela im je i TV reportaža pod nazivom "Opet taj Fejs…“.

Ela i Dorian trenutačno su jedini članovi filmske grupe u svojoj školi u koju su se upisali još prije tri godine. Prije nekoliko mjeseci na kratko su im se pridružili još neki učenici, budući da su snimili i film o povijesti glazbe u kojemu su se bavili i s ljubavi svojih vršnjaka prema „cajkama“. Hoće li i oni najesen ponovo u grupu, Ela i Dorian ne znaju, ali dobro znaju da njih dvoje hoće, a čak i ovoga ljeta rado će gledati, uživati i "petljati“ oko filmova.

Njihova voditeljica Ivana Rupić prisjeća se kako je davne 2001. kada je pokretala filmsku grupu, učenike trebalo nagovarati da se upišu.
- Bilo je to čudno. Ajde, djeca su navikla na likovnu, plesnu ili neku sličnu grupu, ali kakva sada filmska, pitali su se. Mene je time zarazio još davno moj otac koji je bio profesor hrvatskog jezika u Stankovcima i Zadru gdje je predavao i radio nešto slično sa svojom 8 mm kamerom. Tako sam i ja u početku radila sa svojom privatnom kamerom, a onda je škola zahvaljujući podršci tadašnjeg ravnatelja Nediljka Bojčić nabavila i prvu kameru. Uredili su nam i jedan prostor gdje smo se okupljali, a u zlatnim vremenima, ako tako mogu reći, bilo je i petnaestak polaznika tijekom godine, što je i neki maksimum da možete raditi – kazuje Rupić.

No, iako od jeseni ova mala, ali moćna filmska grupa, više neće imati svoj dosadašnji prostor za rad, jer se on ovih dana preuređuje za novu učionicu, budući da škola prelazi na nastavu u jednoj smjeni pa mora iskoristiti svaki četvorni metar, to im neće predstavljati problem. Naime, sada se sastaju u uredu ravnateljice, gdje je na jednom kraju stola postavljeno i računalo za montažu. Kamera ionako ne zauzima previše prostora, a svi njihovi materijali i uradci, ionako su digitalno pohranjeni!

- Ela i Dorian su odlična ekipa: dobro se razumiju i surađuju. Iako ih je samo dvoje to je dovoljno da jedan drži kameru, a drugi mikrofon. Vidjet ćemo hoće li najesen biti još novih članova.

Zapravo, i nije problem skupiti djecu nego zadržati ih do kraja godine – ističe Rupić i priznaje kako ju ravnateljske obveze poprilično odvlače od filmske grupe. Ipak, nema bojazni da će ta veza ikada puknuti. Rupić je godinama pohađala školu medijske kulture namijenjen upravo voditeljima školskih filmskih grupa. Puno je toga naučila, kaže, a i sama se okušala kao autorica. I nije se u Šibenik vraćala samo s nagradama koje je osvajala s djecom, a mahom su to bila prva i druga osvojena mjesta, već je poprilično uspjeha imala i sama kao autorica eksperimentalnih, jednominutnih i dokumentarnih filmova. Sudjelovala je tako i na festivalu "60 sekundi hrvatskog filma“, Međunarodnoj reviji jednominutnih filmova u Požegi te na revijama hrvatskog filmskog i video stvaralaštva i osvajala prve, druge i treće nagrade. Ipak, najvećim uspjehom smatra nagradu koju je njezina filmska grupa dobila 2011. godine.

- Dobili smo nagradu za najbolju animaciju za film Trnoružica na 2. festivalu hrvatskog animiranog filma. Projekcija je bila u kinu Europa i sjećam se dobro da su mi rekli kako bi bilo dobro da ostanem nakon prikazivanja filmova. I onda su naš film, a bila je to animacija u pijesku, proglasili najboljim. I zamislite, to je bio kapitalac među nagradama. Osobito stoga jer su se tu natjecali svi prijavljeni animirani filmovi nastali te godine. Znam da je bilo i glazbenih spotova, među ostalih i Gibonnijev. I mi smo pobijedili, ali bila je to jedina nagrada koju nije pratio novčani iznos – smije se Rupić koja bi tada ipak radije prigrlila drugo ili treće mjesto s pripadajućim kunama. Dobro bi došle za kupnju neke bolje kamere, novu edukaciju i slično…
Unatoč činjenici da ova filmska grupa tek povremeno dobije koju kunu iz gradskog proračuna, u 18 godina njezina postojanja nagrade su se nizale iz godine u godinu.

Rupić je s uspjehom neko vrijeme paralelno vodila i fotografsku grupu u kojoj su djeca također uživala. No, bilo je tu ipak previše posla, a premalo sati u danu. Film je bio i ostao prva ljubav, pa iako mu se danas ne može posvetiti onoliko koliko bi voljela, jasno je da posljednje filmsko uporište u šibenskim osnovnim školama neće tako lako pokleknuti. Jer, Rupić već sada smišlja kako će snimiti novi dokumentarac s malom kamerom koju će zakačiti na rever i bilježiti svoje susrete s prijateljima i poznanicima po gradu. A i Ela i Dorian sigurno će najesen iza kamere stati s novim idejama i planovima, spremni da snime još jedan film kojim će, nema sumnje, osvojiti još jednu festivalsku nagradu.