U školama ne smijemo nikakav novac skupljati i tražiti od roditelja. Čak ne bismo smjeli skupljati ni novac za marendu, kao što više ne skupljamo ni novac za izlete, nego samo uplatnice koje prosljeđujemo agencijama ili to naprave sami roditelji!
Govori to ravnateljica šibenske Osnovne škole Jurja Šižgorića Ivana Rupić, odgovarajući na naš upit traži li se od roditelja i u šibenskim školama da plaćaju participaciju koja se, kako se ovih dana govori u medijima, u mnogim gradovima kreće od 100 do čak 600 kuna.
- Ne postoji takva participacija u ovoj, a koliko znam od kolega, ni u drugim školama u gradu! – kaže Rupić.
I dok iz Ministarstva znanosti i obrazovanja poručuju kako nema razloga da roditelji dodatno plaćaju osnovne i tekuće poslove, škole koje su uvele plaćanje participacije to obrazlažu porastom troškova obrazovanja, često ne specificirajući o kojim se troškovima radi. U šibenskim osnovnim školama, kako je kazala Rupić, toga nema, ali roditelji ipak na početku školske godine moraju posegnuti u novčanik i mimo uobičajenog opremanja svog školarca za novi razred.
Fali i tekućeg sapuna
U školama to obično nazivaju - donacijama, budući da roditeljska pomoć nije obvezna i škole ih ne mogu zahtijevati. A ona se sastoji uglavnom od toaletnog papira koji, eto, škole u 21. stoljeću ne mogu kupiti, jer za to nemaju dovoljno novca, pa ga djeca moraju donijeti od kuće ili dati novac da ga škola kupi. Uglavnom to vrijedi za učenike nižih razreda, dok se oni stariji moraju sami snalaziti kako znaju i umiju. Po školskim zahodima nema dovoljno ni tekućeg sapuna za pranje ruku, a u nekim školama dobrodošlom smatraju i donaciju papira za kopiranje.
- U našoj školi takve donacije nisu obvezne, to je dogovor s roditeljima. Kao u vrtićima. I dok je moje dijete išlo u vrtić, moj je suprug donirao brdo papira da djeca crtaju. Javna je tajna da u većini naših škola nema WC papira i tekućeg sapuna. Barem ne stalno i dovoljno. S druge strane, veliki je problem što djeca začas potroše cijeli kolut ili ih bacaju u WC školjku, pa nam je veliki problem kada se zahod začepi. Jednom smo u mjesec dana imali tri takve intervencije. Nama bi samo za toaletni papir za cijelu školu trebalo oko 900 kuna. Možda to nije puno, ali nama jest, jer to nije jedina stavka. Znam da ni roditeljima nije lako, ali mi naprosto nisu dovoljno bogata država da svi zahodi u školi imaju papir i sapun za ruke, a moram reći da u svemu ima i opće kulture. Zbog toga smo bili primorani da papir ne stavljamo u zahod, nego ga učenik može zatražiti na pultu u hodniku ili u nižim razredima kod svojim učitelja i učiteljica. Sada smo za probu u jednom zahodu postavili papir na listiće koji se malo teže izvlači, pa ćemo vidjeti kako će to proći. Jedino što smo sapun postavili u svim zahodima – priznaje Rupić.
Tajnice čuvaju WC papir
Ni u Osnovnoj školi Tina Ujevića nemaju papira po zahodima, niti sapuna za pranje ruku. Kakvi su higijenski uvjeti u tom slučaju, nije teško zamisliti, no ravnatelj Vladimir Braica kaže kako WC papira i sapuna u školi ima, ali se oni mogu dobiti kod tajnice, a prvaši, drugaši, trećaši i četvrtaši kod svoje učiteljice. Drugačije ne može, tvrdi Braica, jer, a povremeno je bilo takvih pokušaja, papir u zahodu "plane" za tren i ima ga na sve strane. Isto je, kaže, i sa tekućim sapunom koji neki učenici prolijevaju po podu zbog čega je klizav i opasan, pa je bilo i padova. A da u školi o svemu tome ne bi morali previše mozgati, odlučeno je da papir i sapun budu pod nadzorom!
Iako se time krše pravila. Svjestan je toga Braica, a to nije promaklo ni sanitarnoj inspekciji.
- Ne tražimo od roditelja da oni kupuju ili doniraju taj papir, škola ga kupuje sama, kao i sapun, ali zbog takvog ponašanja, pribjegli smo ovakvom rješenju. Propisi traže da sve to bude u zahodu, svaki put zabilježi i sanitarna inspekcija, ali jedno su pravila na papiru, drugo je rad s djecom i situacija na terenu - kazuje Braica i dodaje kako škola na čelu koje je, sama kupuje i kopirni papir, pa ni to roditelji ne moraju plaćati.
Ali, zato plaćaju pisane testove. Kao, uostalom i u drugim školama. Cijena - prava sitnica. Za hrvatski jezik, primjerice, oko 30 kuna. Ako se tomu dodaju i drugi predmeti, roditelji samo s gorčinom mogu primijeti, uz radne bilježnice koje kupuju, a prijašnjih godina i udžbenike, torbe i pernice, mape i pribor za likovni, opremu za tjelesni i instrument za glazbeni – stvarno sitnica! Istina, škola od njih za to traži suglasnost, ali kao da imaju izbora? Pa neka tko kaže da je javno i obvezno osnovno školstvo u Hrvatskoj - besplatno.