Nije bio nimalo lak vikend najpopularnijim šibenskim ligašima, a ni prijateljima sporta, koji su htjeli prispjeti svugdje. Na Šubićevac i Baldekin, u Crnicu, pa i na svečanost otvaranja novouređenih prostorija jedriličara Vala. Nije pretjerana ni teza da je od tri utakmice (vaterpolska Solaris- Ortigia, nogometna Šibenik – Solin, košarkaška Šibenka – Hermes Analitica) najviše ohrabrujućih projekcija, neovisno o porazu, donio vaterpolski dvoboj.
Talijanska momčad bila je zapravo (pre)visoko podignuta letvica za šibenske vaterpoliste. Iz više razloga. Prije svega i zadnjem je laiku jasno kako su Sicilijanci favorizirani od njemačko-izraelskog sudačkog para. U nepunih pet minuta arbitri su Šibenčanima „odrezali“ 5 isključenja, te svirali dva peterca, što je gotovo teorijski nemoguće s obzirom na dužinu vaterpolskih napada. Bilo je, očito, i da šibenska momčad tek treba dostići brzinu (kontra)napada, koja krasi Talijane ili koliko posla čeka trenera Joška Krekovića kako bi svoj sastav približio visokim europskim kriterijima.
Dva gola 'među oči'
No, upravo je u toj konstelaciji snaga Solaris pokazao i odvažnost, i borbenost, i očit napredak u igri u odnosu na prošlu sezonu. Na početku novog natjecateljskog ciklusa šibenski su pasovi i brži, i maštovitiji na vanjskim pozicijama, dok je novajlija Branimir Herceg definitivno riješio bolni problem sidruna. Vratar Marin Šparada se, pak, nerijetko doimao kao svemogući na šibenskim vratima.
Među talijanskim vratnicama briljirao je nekad najbolji vratar svijeta Stefano Tempesti. Golman, koji je znao do ludila dovoditi i najopasnije svjetske napadače šutere našeg Sukna, Srba Mandića i Filipovića, no to nije bilo prepreka mladom Eugenu Koprčini da mu zabije dva gola „među oči“, kako u svom žargonu znaju govoriti sportaši. Kao dokaz da se Koprčina i još neki mlađi šibenski vaterpolisti sve bolje koprcaju u bazenu.
- I ja sam zadovoljan igrom protiv Ortigie. No, kolektivni je sport vražja stvar. Možda se ta igra u nekoj utakmici sutra ili prekosutra prosto raspadne – skromno je reagirao na naše komplimente trener Kreković, svjestan novih izazova.
Na Šubićevcu, pak, vrijedna pobjeda, ali, uz kako bi rekli šibenski težaci, muku Isusovu. Kao da su utakmicom sa Solinom najzadovoljniji bili kolege novinari.
Put do prvog mjesta
- Ovako se stiže do prvog mjesta. Kad pobijediš ne baš uvjerljivom igrom – unisoni su bili Ivana, Davor, Petar i Krešo.
Nije pretjerana usporedba da Krunoslav Rendulić nekim svojim potezima uvelike podsjeća na mlade dane velikog Tomislava Ivića. Na naviku da odabranu jedanaestoricu mijenjaju samo ozljede i kartoni. No, neki ga prvotimci, poput mladog Pajića, prosto tjeraju da odustane od svojih principa.
Poslije odrađene jesenske (polu)etape Renduliću je, očito, sve jasno. Suprotno tome, njegov kolega na Baldekinu Miro Jurić tek treba razbistriti šibensku košarkašku vodu. Na visokim pozicijama gotovo boli glava od viška (Primorac, Dašić, Cobb, Vuko, Paić, Ivišić), dok muku muči s bekovima. Zbog zdravstvenih tegoba nadarenog Domagoja Šarića teret je na toj poziciji pao na iskusnog Jakova Vladovića, koji je doveden više kao „ispomoć“. Zato Jurić u svojim razmišljanjima ne treba bježati od samo naoko grješne misli da ulogu plejmejkera povremeno povjerava i dvometrašu Toniju Nakiću!
