StoryEditorOCM

NAŠA VENEZUELANKAUpoznajte Hilianu, profesoricu nautike u Dubrovniku: ‘Pomorstvo više nije samo muški posao!‘

Piše Bruno Lucić/DV
6. veljače 2023. - 09:58

Otac je nagovarao da studira kemiju, ali su Hilianu Vanessu Carolinu Vallejo de Brunsko odmalena zanimali more i brodovi. Upravo ta želja je iz daleke Venezuele dovela u Dubrovnik, gdje od siječnja 2019. radi kao profesorica nautičke skupine predmeta u dubrovačkoj Pomorsko-tehničkoj školi. Rođena je u Caracasu, otac je Kolumbijac, majka Venezuelanka. Već u vrtiću je crtala brodove, u gimnaziji se zanimanje za pomorstvo produbilo, a onda je upisala pomorski fakultet Universidad Marítima del Caribe u La Guairi, gradu tridesetak kilometara udaljenom od Caracasa. Studij je trajao pet godina uključujući jednu godinu kadeture.

Ističe Hiliana kako je u Venezueli pomorska tradicija dosta razvijena te je sasvim normalno da se žene bave pomorstvom. Na njezinoj godini od 63 studenata bilo je 25 žena.

- Htjela sam putovati, upoznati druge ljude i države, a volim i jezike, učila sam engleski, francuski i japanski. Sviđao mi se rad na kruzerima, a i plaće u našoj struci su dobre. Tijekom kadeture prvih šest mjeseci sam bila na malom kruzeru, a drugih šest na tankeru. Kasnije sam dobila poziv da budem druga časnica na brodu kompanije Royal Carribean gdje sam radila šest mjeseci. Sviđalo mi se raditi s puno ljudi i različitim kulturama, prisjeća se profesorica koju je život usmjerio preko ‘bare’.

image

Hiliana Vanessa Carolina Vallejo de Brunsko

Tonći Plazibat/Cropix

Na poslu je upoznala muža s kojim je došla živjeti u Dubrovnik 2011. Otada je dvaput bila u Venezueli. Isprva joj je bilo jako teško učiti hrvatski jezik, prvo joj je profesorica davala lekcije, a kasnije je upisala tečaj na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U međuvremenu je postala majka dvoje djece. Zbog njih je odustala od karijere na brodu, no nije stala na mjestu. Počela je raditi, isprva na recepciji hotela, a potom se zaposlila u Pomorsko-tehničkoj školi.

- Odlično mi je raditi u pomorskoj, učenici su dosta motivirani, žele ići na brod, a ovdje dobiju prvi dojam o svemu, postanu svjesni što žele raditi u životu, uozbilje se. Super su, dosta su simpatični, a imaju i dobar smisao za humor sličan onome u Venezueli. Srednja škola u Hrvatskoj nije stroža ni teža nego tamo, ali su učenici ovdje slobodniji, mogu na odmoru prošetati s prijateljima ili nešto pojesti, izaći u grad do kasno navečer. U Venezueli je to ograničeno, u srednjoj školi nigdje nisam izlazila, tek su mi s 18 godina roditelji dopustili izlazak do nekih sati jer ne možeš sâm negdje poći, preopasno je, komentira profesorica.

- Ove godine predajem praktičnu nastavu prvom razredu, Mornarske vještine gdje učenici uče o konopima, održavanju broda, pituravanju, piketavanju, ključnim pozicijama na brodu... To će raditi kao kadeti, a i ja sam tako više od tri mjeseca. Nekad me zezaju, ne vjeruju da sam to radila na palubi pa im pokažem fotografije. Prvom i drugom razredu predajem Terestričku navigaciju a četvrtom Manevriranje brodom, kaže dubrovačka Venezuelanka koja je fino svladala i brojne dubrovačke riječi, u šali kaže kako je njezin hrvatski naglasak potpuno dubrovački!

Nastavu nekad ima ujutro, nekad popodne, radi na projektu povezanom s Pomorsko-tehničkom i jednom francuskom školom, a upisala je i doktorat koji planira čim prije završiti.

image

Hiliana Vanessa Carolina Vallejo de Brunsko

Tonći Plazibat/Cropix
image

Hiliana Vanessa Carolina Vallejo de Brunsko

Tonći Plazibat/Cropix

- Kad sam došla u školu, nekim učenicima je bio šok jer su se pitali kako žena može biti na brodu i što ih mogu naučiti o pomorstvu. Učenici ispipavaju dokle mogu ići i zezati se, a kad postaviš pravila, neki ih ne poštuju, ali sve to je uglavnom povezano sa znanjem. Ne volim dijeliti jedinice da bi učenici slušali, to mi je potpuno arhaično. U razredu pokušavam održati normalnu radnu atmosferu. Učenici koje ne zanima gradivo ili ne žele učiti tijekom vremena postanu bolji jer vide da ja neću odustati, malo sam i tvrdoglava, kaže profesorica te dodaje:

- Morate imati strpljenja za rad s djecom, oni su muški, tu su po šest sati svaki dan, imaju po 14, 15 predmeta, uhvati ih pubertet... Oni su djeca, ali adolescenti i da primim k srcu sve što kažu ili naprave, ne bih mogla funkcionirati. Jednostavno, treba učenike razumjeti. Kad je riječ o znanju, stroga sam, a u ponašanju ne volim laganje ili korištenje grubih riječi. S četvrtašima sam malo stroža nego s prvim i drugim razredima jer su oni s 18 godina bliže fakultetu i odlasku na brod pa od njih očekujem veću ozbiljnost, priznaje profesorica Hiliana.

Pomorstvo više nije ‘muški posao’

Kolege u školi su je izvrsno prihvatili, mnogi su kao pomorci bili u Venezueli poput njezinog kolege profesora Mara Bošnjaka koji je bio u gradu Maracaibo. Razrednica je prvom razredu, a ni s roditeljima nema problema, naglašava kako je susretljiva pa s druge strane ne dobiva negativne reakcije. Možda se neki učenici čude što im je Venezuelanka profesorica, ali Hiliana podsjeća kako ih kasnije na brodu čeka radni kolektiv iz svih dijelova svijeta.

- Učenici na nastavi vole slušati primjere iz stvarnosti, teorija im je često dosadna pa kad im ispričam neko moje iskustvo, postaju aktivniji i žele znati više, priča profesorica koju učenici znaju pitati i za neke riječi na španjolskom. Više voli pismene nego usmene ispite znanja jer učenike tijekom usmenog ispitivanja uhvati trema pa nešto zaborave ili pogrešno kažu. No, ima jednu želju:

- Voljela bih da više djevojaka dođe u pomorsku školu - i muškima bi bilo zabavnije! Ne bi više morali tražiti djevojke po drugim školama! (smijeh) Pomorstvo više nije ‘muški posao’, sve je automatizirano, uvjeti su puno lakši nego prije, a i kompanije traže izjednačavanje žena i muškaraca, da na brodu ljudi iz različitih kultura rade zajedno, napominje profesorica iz Južne Amerike.

U Dubrovniku joj se sve sviđa, na sve se navikla, a kad je dovoljno dobro naučila jezik upoznala je puno više ljudi, počela je razumijevati humor... Dosta puta bi se recimo u butizi iznenadili kad bi progovorila hrvatski, bilo je smiješnih situacija. Zadovoljna je poslom u pomorskoj.

image

Hiliana Vanessa Carolina Vallejo de Brunsko

Tonći Plazibat/Cropix

- Volim što je dinamično, slično kao na brodu – nije dosadno. Svaki put vidim učenike, radimo nešto drugo, nove zadatke, nešto dodam, nešto poboljšam pa je dosta zanimljivo. Sretna sam s poslom, pogotovo što vidim da su nove generacije motivirane i žele ići na brod. Dok ima mora i rijeka, bit će i pomoraca, učenicima neće faliti posla, poručuje dubrovačka nevjesta iz Venezuele.

Bez obzira što zna biti dosta stresno raditi u prosvjeti, trudi se ostati vedra. U slobodno se vrijeme bavi sportom, trči, šeta, vozi bicikl, voli boraviti u prirodi, provodi vrijeme s djecom i s prijateljicama od kojih su neke i strankinje koje žive u Dubrovniku. Ispred pomorske škole ima priliku vidjeti ili čuti kruzere koji uplovljavaju u grušku luku, a razmišlja li opet poći na brod? Spremno odgovara: “Da, ali samo kao putnica!” Kad je dobila djecu rekla je kako se mora usidriti i to je učinila, Dubrovnik joj je postao novi dom, a Pomorsko-tehnička škola sigurna luka.

Venezuelanski kruh

Priznaje profesorica kako joj je ispočetka bilo vrlo teško naviknuti se na novu sredinu.

- Kako je moj muž pomorac, nema ga po tri-četiri mjeseca pa bih tako ostala sama s djecom, nisam se bila navikla na način života ovdje, dosta toga je različito, stvari za kupiti nisu iste, način kuhanja, sve je potpuno drukčije. Na primjer, ovdje se djeca koja se razbole liječe drugačije nego u Venezueli, proizvodi se drugačije zovu, a nema ni venezuelanskih začina. Kad sam došla ovdje nisam znala kuhati! Znam samo kuhati hrvatska jela, a pravim venezuelanski kruh arepas. Ali, za naći brašno za taj kruh trebalo mi je puno vremena! Ricardo Luque iz grupe Cubismo je isto iz Venezuele, jednom mi je u Zagrebu otkrio kako je našao to posebno brašno. Tako sam počela praviti arepase, iskreno će Hiliana.

25. prosinac 2024 22:42