Knjiga "Hrvatska u 30 priča" koju potpisuju Božo Skoko i Zvonimir Frka-Petešić donosi pogled na bogatu povijest i naslijeđe naše zemlje kroz inspirativne priče omogućujući čitateljima da iz potpuno drugačije perspektive dožive Hrvatsku. Autori su na njoj radili punih deset godina, a da im je trud itekako nagrađen pokazuju izvrsne kritike publike.
Iako je knjiga izašla prije samo mjesec dana već sada se traži primjerak više. Redoviti profesor strateškog komuniciranja na Fakultetu političkih znanosti Božo Skoko ispričao nam je kako je knjiga nastajala, ali i zašto misli da će s vremenom postati jedna vrsta turističkog vodiča za sve one koji će putovati u Lijepu Našu.
Iza vas su uspješne knjige ‘Kakvi su Hrvati‘, ‘Hrvatski velikani‘, ‘Hrvatska i susjedi‘... Hrvatska vam je očito nepresušni izvor inspiracije? (smijeh)
Definitivno jest, jer smo nedovoljno istraženo područje kad su u pitanju nacionalni identitet i imidž, odnosno kako mi sebe doživljavamo, koje su naše vrijednosti, što nam je važno i sveto, a s druge strane kakav je naš imidž, kako nas drugi vide, čemu se dive, a što nam zamjeraju. Zapravo, sve ono čime se bavim u teoriji i praksi kad je u pitanju strateško komuniciranje država i nacionalno brendiranje, nastojim primijeniti na Hrvatsku. S druge strane, budući da godinama proučavam što druge države rade po pitanju vlastite promocije, promocije svojih velikana i brendiranja, pokušavam povući paralelu s Hrvatskom te uočiti ne samo naše nedostatke po tom pitanju, već i mogućnosti i prilike.
Kako ste došli na ideju da napišete ovu knjigu?
Moram priznati da smo nekako u isto vrijeme na ovu ideju došli moj suautor Zvonimir Frka-Petešić i ja. Samo je trebalo vremena da to realiziramo. A sve je započelo prije više od deset godina, u vrijeme završnih priprema za ulazak Hrvatske u Europsku uniju. S jedne strane bila je to prilika da kažemo nešto o sebi, jer je pozornost bila uprta u Hrvatsku, kao zemlju koja je 2013. bila jedina nova članica EU. Istodobno je zanimanje za Hrvatsku raslo kod naših europskih susjeda i valjalo im se predstaviti na dostojanstven način.
Zvonko je tada vodio odjel za javnu diplomaciju u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova i u suradnji s Leksikografskim zavodom je uredio knjigu Hrvatska, zemlja i ljudi, odnosno Croatia, land and people i La Croatie, le pays et ses habitants, kako se zvala na engleskom i francuskom jeziku. Ja sam istodobno počeo u Večernjem listu objavljivati eseje o Hrvatskoj i Hrvatima, na poticaj jednog inozemnog profesora koji me potaknuo da napišem nešto o tome po čemu su Hrvati slični, a po čemu različiti od drugih europskih naroda. Tako je nastala knjiga Kakvi su Hrvati, te engleska verzija dostupna na Amazonu – Understanding Croatia. No, sva ova spomenuta izdanja su bila nešto ozbiljnija i bila su namijenjena onima koji bi stvarno željeli upoznati hrvatski identitet, prošlost i sadašnjost. Ipak knjige su se brzo razgrabile u Hrvatskoj, što nam je bio dokaz da i među našim sugrađanima nedostaje takvih izdanja. A moram priznati da sam se iznenadio kad sam vidio da su i neki hollywoodski glumci čitali moju knjigu Understanding Croatia uoči posjeta Hrvatskoj. Kasnije je Zvonko postao veleposlanik u Maroku i nastavili smo razvijati ideju da svijetu, ali i hrvatskim građanima predstavimo Hrvatsku na malo neformalniji, pa i zabavniji način. Krenulo je dopisivanje, razmjena materijala i oblikovanje… Nadali smo se da ćemo zgotoviti za hrvatsko predsjedanje EU 2020. ali znamo da je to bila prilično krizna godina u pogledu pandemije, potresa... pa smo odlučili zgotoviti bez pritiska i ponuditi komercijalnim nakladnicima.
Je li se trud na kraju isplatio?
Jako smo zadovoljni, jer smo nekoliko stotina stranica uspjeli sasjeći na 30 pitkih, kratkih i vjerujemo zabavnih priča o Hrvatskoj. Velike povijesne epizode, mnoštvo statističkih podataka, legende i mitove, velikane i njihove doprinose učinili smo živim i živahnim, čitljivim i zanimljivim. Svi koji se bave pisanjem znaju kako je lako pisati na dugo i na široko, ali napor iziskuje s malo riječi puno toga reći. Drago mi je da su recenzenti i kritičari to prepoznali. S druge strane, pokušali smo istaknuti skriveno, naznačiti ono što se mnogima činilo beznačajno, ali je u globalnim okvirima važno, te govoriti o Hrvatskoj na jedan suvremen način, bez dociranja i s dozom kritičnosti. Lijepo je pročitati profesora i sjajnog publicista Borisa Becka, koji je nedavno napisao kako "Hrvatska u 30 priča" konačno nudi Hrvatsku kakva postoji, u kojoj se ljudi ne dive grbu prijepodne, a Poglavniku popodne, da bi večer prekratili drmešom. „To je Hrvatska 21. stoljeća u kojoj se sjedi na kavi, ide na tržnicu, malo radi i puno priča, ali koja ne živi u prošlosti, ionako izmišljenoj, nego se nastoji istaknuti među drugim nacijama, u sportu, medicini, znanosti, tehnologiji, filmu i umjetnosti.“ – zaključuje Beck. A o trudu najbolje svjedoče nakladnik Ljevak, koji nam javlja kako je prvo hrvatsko izdanje rasprodano u nekoliko tjedana, pa su morali u dotisak, a i engleska verzija koja je nešto šira jako dobro se prodaje.
Osim vas, suautor knjige je i Zvonimir-Frka Petešić, kojeg ste prije spomenuli i sami. Čime se konkretno on bavio, a čime vi?
Obojica godinama prikupljamo i obrađujemo zanimljivosti o Hrvatskoj, pratimo što drugi o nama govore i pišu te kako se druge države i nacije predstavljaju svijetu. Tako sam ja napisao prve verzije dijela priča, a Zvonko prve verzije drugih. Potom smo ih zamijenili i nadopunjavali. To je bio proces, koji je trajao mjesecima. Sjajno smo surađivali i komplementarno se nadopunjavali, ali smo bili i konstruktivni kritičari, a sve kako bismo bili što jasniji, precizniji, zabavniji u finalnoj verziji. Pamtim jednu anegdotu. Englesko izdanje je bilo spremno za tisak. Zvonko je bio u avionu za Azerbajdžan, gdje je putovala hrvatska delegacija početkom studenoga. I iz aviona je poslao zadnje nadopune, a odnosile su se na šahovsku legendu Garija Kasparova, koji je rođen u tamošnjem Bakuu, i njegovo hrvatsko državljanstvo. Kad bi jedan otkrio neku zanimljivost o Hrvatima, onda bi je drugi provjeravao u dodatnim izvorima, kako ne bi ispalo da se hvalimo ili da nešto pogrešno interpretiramo.
Oni koji pročitaju knjigu moći će iz potpuno drugačije perspektive doživjeti Hrvatsku i Hrvate, naš mentalitet i način života... Je li vam to bila i prvotna zamisao?
Zapravo jest. Nismo im željeli docirati o našoj povijesti od stoljeća sedmog, nizati činjenice o ovome ili onome, već doslovno pričati o tome kakvi smo, čemu se radujemo, kako živimo, što jedemo i pijemo, što nam znače more i otoci, kakav trag su ostavili razni osvajači, gdje je naše mjesto u Europi, kakav smo mi trag ostavili u svijetu, što je stasalo u Hrvatskoj a vrijedno je globalne pozornosti… I ono što je najvažnije kakav je naš način života. Htjeli smo ga otkriti svijetu. Inspiracija su mi bile knjige kakve već godinama objavljuju skandinavske države, poput danskog Hygea. švedskog Lagoma… To su postali bestselleri, sjajno predstavljaju mentalitet i vrijednosti tamošnjih naroda, inspiriraju nas, a pritom se sjajno promoviraju na sasvim neformalan način.
Je li se bilo teško odlučiti za baš ovih 30 priča?
Prvotno smo se htjeli zaustaviti na 25, ali to je bila nemoguća misija. Ubacili smo još dijasporu, hrvatske doprinose američkom vinarstvu i ribarstvu, kreativnu industriju – od šegrta Hlapića i profesora Baltazara do naših filmova i glazbe, potom psa dalmatinera i druge zanimljivosti. Zaokružili smo tako na 30. Puno toga je ostalo što bismo mogli dodati, ali nismo željeli pretjerivati. Ovih 30 priča je ujedno 30 lekcija za upoznavanje Hrvatske i Hrvata. Više od 30 lekcija bi bilo previše u ovom vremenu kad se sve manje čita i ima sve manje vremena. Super mi je kad mi se jave ljudi koji su za božićni poklon dobili ovu knjigu pa kažu kako svaku večer prije spavanja pročitaju po jednu priču. Taman za mjesec dana. Baš tako sam i ja čitao danski Hyge, ali i japanski Ikigai. (smijeh)
Osim onih o tome zašto Hrvati toliko vremena provode ispijajući kavu i zbog čega smo europski rekorderi u doniranju organa, što još očekuje čitatelje?
Doznat ćete i zbog čega su Šveđani nekada plašili malu djecu Hrvatima, zašto je Hrvatska bila jedna od prvih kršćanskih zemalja, koja je priznala islam kao tradicionalnu religiju, koja je Hrvatica bila muza velikog Pabla Picassa, čime su Hrvati oduševili francuskog kralja Luja XIV., zašto bi američki ribari i vinogradari trebali biti zahvalni Hrvatima, kako to da su Hrvati prvi u Europi dobili električnu javnu rasvjetu, zašto je hrvatska kuhinja tako raznolika, koje se hrvatsko vino služi u Bijeloj kući, a koje na britanskom kraljevskom dvoru, zašto se Hrvati toliko žrtvuju za slobodu, a teško podnose tuđi uspjeh… I još koješta drugoga.
Je vam neka od priča zadala poprilično glavobolje u smislu traženja podataka?
Sigurno. Neke priče nam se čine općepoznatima, ali kad istražite povijesne činjenice vidite da baš ne stoje. Druge nas na prvi pogled šokiraju kao nevjerojatne, a onda se ispostavi da su itekako istinite. Puno toga smo morali provjeravati i po nekoliko puta. Jedna od takvih je ona jesu li Hrvati ubili švedskog kralja Gustava Adolfa ili ona je li jedan Dubrovčanin stvarno otvorio prvu kavanu u Londonu, je li američki spomenik useljenicima inspiriran jednim hrvatskim parom, jesu li Dubrovčani stvarno prvi ukinuli ropstvo i priznali Ameriku…
Koju biste izdvojili kao vama posebno dragu?
Osobno su mi najdraže one priče koje govore o našem načinu života, navikama, mentalitetu… jer mislim da je to naše bogatstvo, ali ga nedovoljno predstavljamo svijetu. A istodobno se divimo drugima i njihovu načinu života. To su ispijanja kava, fjaka, konobe, klape, tamburaši i salaši, tržnice i pijace, balote u hladovini stoljetnih hrastova i borova, naši blagdani i proslave, obiteljska okupljanja i fešte, ogovaranja i pomaganje u nevolji, uravnoteženost između poslovnog i privatnog, sigurnost u kojoj odgajamo djecu…
Na koju priču čitatelji najbolje reagiraju?
Teško mi je reći, ali kažu da svakako izaziva smijeh, ali i tjera na razmišljanje, čini nas ponosnima i otvara mnoštvo pitanja. Vjerujem da ih sagledavaju kao cjelinu.
Dok ste istraživali tematiku jeste li doznali neki detalj o Hrvatskoj kojeg prije niste znali i koji vas je iznenadio?
I za nas autore ovo je bio proces učenja. Primjerice, uvijek se iznenadimo kad u najudaljenijim državama svijeta otkrijemo nekog značajnog Hrvata ili Hrvaticu te doznamo za njihove doprinose. Ili kad shvatimo koliko su u svoje vrijeme u Europi bili popularni neki naši velikani poput Marka Marulića…
Sve priče prate i zanimljive ilustracije, čiji je autor sjajni Vedran Klemens.
Mogu reći da je ilustrator i dizajner Vedran Klemens udahnuo potpuno novi život Zvonkovom i mom rukopisu. Dali smo mu umjetničku slobodu i zamolili ga da na moderan, pa i pomalo humorističan način vizualizira te priče. On je napravio 30 vrhunskih umjetničkih djela, koja ove knjige čine posebnima. Drago nam je da su reakcije izuzetne na te ilustracije i da se sjajno nadopunjuju s našim pričama. S Vedranom, kojeg mi je preporučio dugogodišnji prijatelj i kolega dizajner Davor Bruketa, kliknuo sam na prvu. Iako je bio u velikoj gužvi, čim je pročitao tekstove obećao je da će napraviti ilustracije. Klemens je već svjetsko ime, ali mi je bilo drago vidjeti da su globalni stručni umjetnički i dizajnerski portali ove njegove ilustracije odmah nakon izlaska knjige uvrstili među najljepše ilustracije na svijetu.
Knjiga nije namijenjena samo Hrvatima nego i strancima, prevedena je na engleski. Mislite li da u budućnosti može poslužiti turistima kao jedna vrsta turističkog vodiča?
To nam je bila jedna od namjera – omogućiti strancima da na privlačan način upoznaju Hrvatsku i na jednom mjestu pronađu sve ono što su oduvijek htjeli doznati o Hrvatskoj i Hrvatima. Ili pak da iz potpuno nove perspektive dožive našu državu i narod, a ne više samo stereotipno kao lijepu zemlju za odmor.
Dakle, zahvaljujući vama neće više morati guglati o Hrvatskoj?
Nastojali smo unutra ubaciti i odgovore na sva ona pitanja koja su proteklih godina ljudi diljem svijeta guglali o Hrvatskoj – od toga zašto naša zemlja ima tako čudan oblik, koji ih podsjeća na zmaja, preko toga zašto Hrvati stalno sjede na kavama do toga tko su najpopularniji Hrvati u svijetu i jesu li dubrovačke zidine podignute za potrebe snimanja "Igre prijestolja" ili su stvarno izgrađene stoljećima prije!? (smijeh)
Je li vam ostalo materijala i za nastavak?
Već su nam se javili neki nakladnici koji bi rado objavili naših 30 priča o Zagrebu, o Dalmaciji… Jedna producentska kuća nam predlaže da napravimo 30 kratkih TV epizoda o Hrvatskoj, za one koji ne vole čitati. To je lijepo priznanje i razmislit ćemo o svemu. Ali zasad namjeravamo samo malo proširiti hrvatsko izdanje još nekim zanimljivostima, koje smo već ubacili u englesku verziju. Tako da ćemo nakon prvog izdanja i dotiska, koji je već u prodaji, imati malo širu hrvatsku verziju.