Jelena Dominiković za sebe kaže da je dobila drugu priliku za život. Njen život skoro do trećeg desetljeća ličio na opasno dugačak izron ronioca koji tren prije no što bi bilo prekasno stigne na površinu i spasonosno udahne kisik. Danas, kao 35-godišnjakinja, Jelena diše "punim plućima" zahvaljujući anonimnom donoru čiji dišni organ je transplantiran u njezin prsni koš.
Rodom je iz Otrić-Seoca pored Metkovića, a živi u Dubrovniku i nastavnica je stručnih predmeta u Medicinskoj školi za smjer medicinska sestra/tehničar. Da je svoju "drugu priliku" shvatila ozbiljno uvjerili smo se i sami. Naša sugovornica zrači zaraznim optimizmom i dirljivom poniznošću pred svakim novim danom kojeg ima na raspolaganju. Ipak, ne tako davno, garancije nije bilo da će Jelena moći živjeti bez konstantnog priključenja na aparate.
Kako je izgledala Vaša borba s bolešću?
- Kao dijete sam često imala upale pluća. Međutim, kako sam sve više odrastala tako su moja obolijevanja postajala sve intenzivnija. Moji roditelji su me odveli 2000. godine u Kliniku za dječje bolesti u Klaićevoj. Tamo sam kao 11-godišnjakinja otkrila da bolujem od rijetke bolesti cistične fibroze. Ta bolest se inače otkrije dosta kasno, jer njeni prvi znakovi su upale pluća, nenapredovanje u težini, brže zamaranje... Kada bi mi se stanje pogoršalo bila bih hospitalizirana u KBC Split na Klinici za pedijatriju zbog upale pluća. Primila bih antibiotsku terapiju i onda bi me pustili iz bolnice, ali nakon mjesec dana opet bih kašljala. Moram reći da su to bile iscrpljujuće terapije koje su uključivale i drenažu prsnog koša i inhalacije. Dok sam išla u srednju škola koja je počinjala u osam ujutro, ustajala sam se u pet sati kako bih obavila sve inhalacije i kako bih taj dan normalno funkcionirala.
Jeste li se osjećali bespomoćno?
- Pa, ne mogu reći da sam bila kritično bolesna. Nisam bila spriječena da odem iz svog malog mjesta u srednju školu u Dubrovnik. Poslije sam studirala u Zadru. Za to vrijeme sam stanovala u đačkim i studentskim domovima. Putovala sam, bila aktivna. Dakle, mene bolest nije prikovala za krevet.
Kada se Vaše stanje pogoršalo?
- Bolest je imala neku svoju progresiju. To sam osjetila na način da sam se u Dubrovniku zaposlila, i vidjela sam, znate Dubrovnik je cijeli u stepenicama, ja sam vidjela da rutu koju običan čovjek prođe za dvadeset minuta, ja prolazim za sat vremena. Išla bih sat vremena ranije na posao, morala sam stajati svako malo i iskašljati se. Imala bih osjećaj lupanja srca i naglog kašlja. No "kuburila" sam sve do jednog dana 2016. godine kad sam došla doma, bio je sveti Vlaho u Dubrovniku. Ja sam tada vidjela da ne mogu ni metar prohodati bez da se jako uspušem. Počelo je te godine i iskašljavanje krvi, nisam se nigdje mogla maknuti bez boce kisika, i dan i noć sam bila spojena na koncentrator kisika. Tako da su jedina opcija liječenja bila nova pluća jer je bolest došla u terminalnu fazu. Da bi pacijent bio na listi za transplantaciju mora iscrpiti sve ostale mogućnosti liječenja. Meni je jedina opcija za preživljavanje bila transplantacija pluća jer su ona s kojima sam se rodila od moje 28 godine života bila potpuno narušena.
Kako ste reagirali na vijest da morate transplantirati pluća?
- Kada sam prvi put čula od doktora da postoji mogućnost transplantacije pluća meni je to bio šok. Jer, niste ni svjesni dok god možete normalno funkcionirati da ćete jednog dana biti ovisni o kisiku. Kad sam to shvatila, meni je potpuno bilo jasno. Čovjek u tom trenutku shvati da dalje nema, da vam je život ugrožen.
Kako je išlo s listom čekanja?
- Ja sam primljena u opću bolnicu u Dubrovniku na odjel pulmologije gdje je već tada bilo govora o premještanju na Jordanovac. Moram pohvaliti naše zdravstvo o kojem smo često kritični. U mom slučaju je sve išlo glatko. Primljena sam na Jordanovac i oni su me pregledali, i počeli pripreme za stavljanje na listu. Nakon toga sam pregledana u AKH bolnici u Beču. Oni su rekli da sam definitivno kandidat za transplantaciju i stavljena sam na aktivnu listu čekanja. Za cijeli taj proces papirologije, komunikacije s HZZO-om, s Bečom, je zaslužan tim s klinike za plućne bolesti na Jordanovcu, tako da je to bilo veliko olakšanje. Kad pacijent ne treba hodati iz jednog ureda u drugi, kad bi se išlo u Beč ja bih dobila na kućnu adresu da mi je odobren sanitetski prijevoz, sve je išlo vrlo brzo. I jako sam zahvalna timu profesionalaca s Jordanovca.
Što Vam je u tim trenucima prolazilo kroz glavu?
- Jako sam se bojala, mene je bilo strah, mislila sam da ja neću to preživjeti, ali oni su meni to približili, objasnili da je to jedina opcija. imali su dozu ljudskosti, uvažavajući pacijenta. Gledali su me kao čovjeka, a ne kao dijagnozu. Kad sam stavljena na aktivnu listu čekanja, objasnili su mi, da bih se trebala preseliti u Zagreb zbog cijele organizacije, da kad dođe poziv, a i zbog mog stanja, preselila sam se i čekala poziv.
Što nam možete reći o samoj operaciji?
- Doktor Konrad Hötzenecker je voditelj transplantacijskog programa u Beču i on me operirao. Kad sam dobila poziv već je bio organiziran sanitetski prijevoz do Beča. Čak nas je i policija pratila do granice zbog gužve. Došli smo u Beč, pregledali su me, hrpa pretraga, i negdje navečer oko deset sati su mi rekli da idem u salu. Kad sam se probudila, skidali su me s respiratora, rekli su mi ne bojte se, ako krenete teško disati mi smo tu, kad su me odvojili i pod boli i u šoku osjetila sam ogromnu razliku. Kako idu dani pacijentu je sve bolje. Nakon trinaest dana sam izašla iz bolnice u Beču na nogama bez osjećaja da imam tuđa pluća. Ja sam tek tad shvatila što znači disati normalno. I to mi je i danas fascinantno. Prije transplantacije nikad nisam mogla ležati doslovno bih sjedila od gušenja, i što mi je bilo neobično trenutak kad sam mogla leći s malim jastukom bez da hvatam zrak. Taj osjećaj je meni i dalje neopisiv i fenomenalan.
Biste li voljeli saznati ime donora?
- Jako. Pitala sam liječnike, ali nisu htjeli reći. To je tajna. Htjela bih znati, a nekada i ne bih, ne znam tko je bio on, ne znam je li ima obitelj, kako bi oni reagirali. To me je poprilično opterećivalo. Ali nekako razmišljam, od koga god su, za mene su bila druga prilika za život.
Strahujete li da će vaše tijelo odbaciti nova pluća?
Ne. Meni je plućna funkcija odlična. Ja mogu dnevno sve aktivnosti bez umaranja obaviti. Naravno, nužne su mi kontrole, postoje razni terapijski postupci. Funkcioniram normalno, ali svjesna sam da jedna infekcija može biti fatalna. Pluća su najosjetljiviji organ jer su izložena direktnom unosu bakterija. Bitno je kako se čovjek odgovorno ponaša, masku nosim stalno, redovito se cijepim. U medijima možete svašta pročitati o roku trajanja novih pluća. Liječnici se u pravilu klone ikakve statistike. Ja se ne bojim proteka godina, imala sam sreću da me nakon transplantacije čekao posao i ušla sam u kolotečinu i ne razmišljam toliko više o bolesti.
Kako je bilo vratiti se na posao nakon operacije?
- Sve je išlo u dogovoru s liječnicima zato što je škola specifično radno mjesto zbog izloženosti velikim grupama. Tako da sam se ja vratila na posao nakon godinu dana od transplantacije. Nosila sam masku, pogotovo je izazov tijekom zimskih mjeseci kada su gripe česte, ali se redovito cijepim, i dan danas masku nosim jer to su ipak djeca koja idu na vježbe po bolnicu.
Kako Vaš život izgleda danas?
- Normalno, uz poštivanje liječničkih preporuka i redovite kontrolne preglede jer je to jako bitno za normalno funkcioniranje. Radim, putujem, zahvalna sam za svaki dan, rekla bi da sam drugačije nego prije, presložila sam svoje prioritete nakon transplantacije. Shvatila sam da je samo bitan život i da trebamo biti zahvalni za svaki dan, mislim zahvaljujući donoru i njegovoj obitelji mogu reći da funkcioniram odlično i s velikom dozom zahvalnosti to moram reći.
Tko vam je bio najveća podrška u periodu života koji je obilježen borbom s opakom bolešću?
- Otac mi je preminuo prije četrnaest godina, mama je cijelo vrijeme bila sa mnom, dakle definitivno ona. Naravno, i drugi članovi obitelji su se uključili kako bi mi pomogli, ali mama je podnijela najveći teret. Ona je bila sa mnom cijelo vrijeme, bila je i moje oči i noge i ruke i sve ono što nisam mogla ja obavljati ona je činila za mene. Pored toga bila mi je i velika psihička podrška, što je u tim trenucima jako bitno. Staložena i smirena je bila, a sigurno joj nije bilo lako gledati mene. Ali, u tom trenutku, kad takvu osobu imate kraj sebe to se definitivno odrazi i na vas i ne možete ni vi uz takvu osobu biti drugačiji.
Jeste li se bojali da nećete nikad dobiti donora, da ćete kraj života provesti s bocom kisika?
- Ja sam ipak imala vjeru da će sve biti dobro. kad sam se preselila u Zagreb držala me nada da sve što sam prošla nije uzalud. U tom periodu čekanja, nema tog čovjeka koji kaže da ga nije strah, ali ja nisam nikad dopustila da strah potpuno ovlada mnome. Ja sam uvijek govorila ne znam kako ću podnijeti taj trenutak poziva, toga me je bilo strah, hoću li preživjeti put do tamo. Ali kad je taj trenutak jednog jutra došao, nisam imala strah, samo sam promišljala cijelo vrijeme u sebi i govorila: ja nemam pravo plakati, jer ja imam nadu za novi život, a netko nema više ni to. I to me vodilo, na kraju sam otišla nasmijana i s olakšanjem.
Kada danas razmišljate o svemu kroz što ste prošli, što Vam je najviše u mislima?
- Donor. Mislim da nema tih riječi kojima se tim ljudima može iskazati zahvalnost jer ja ipak mislim da su to ljudi heroji koji su u nekim trenucima svoje najveće tuge i boli mislili o tome kako nekome drugom mogu pomoći i spasiti život. i mislim da osobe koje su dobile drugu priliku za život tu priliku stvarno trebaju cijeniti i iskoristiti na što bolji način. Da to stvarno bude druga prilika za život i da je žive s nekom dozom radosti i zahvalnosti. Ipak su ti ljudi stalno meni u mislima. Mi smo primjer kako je to sve dobro završilo, ali mislim da oni trebaju uvijek nama svima biti u mislima. Da njih nije bilo ne bi bilo ni te naše druge prilike za život.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....