Posljednje tri godine dugotrajne suše i ljetni ekstremni toplinski valovi značajno ugrožavaju i floru i faunu na dalmatinskim otocima. Lani na nekim našim škojima kiša u gotovo deset mjeseci nije digla ni prašinu sa zemlje, a slično je i ove godine.
Primjerice, na otoku Hvaru, prema službenim podacima Državnog hidrometeorološkog zavoda, u prvih sedam mjeseci palo je samo stotinjak litara po metru četvornom.
Naravno, poljoprivredni savjetnici u toj situaciji predlažu navodnjavanje, a zaboravljaju da na Otoku sunca, koji se diči s više od 150 godina organiziranog turizma, vodovodnu mrežu još uvijek nemaju ni mještani Poljica, Zastražišća, Gdinja i Bogomolja s pripadajućim uvalama.
Njihova imanja, pa i maslinici, najčešće su, što bi se reklo, Bogu iza nogu, dakle daleko od svih vodovodnih cijevi, a oni do njih stižu tek suputicama ili bolje rečeno kozjim stazama.
Makar je ‘u ono doba‘, prije nego što je čovjek uništio klimu, bilo više padalina, otočani su, kao da su znali što će se dogoditi, sadili vinovu lozu, masline, smokve, bademe, lavandu... računajući da će se te kulture bolje nositi sa sušama i vrućinama.
S druge strane, Hvar je jedan od rijetkih otoka na Mediteranu koji kod Jelse ima svoje vlastite izvore pitke vode, ali od 1986. na škoj se dopremaju dodatne količine s rijeke Cetine za zadovoljavanje cjelokupnih potreba domicilnog stanovništva i turista.
No, na otoku je u ta starija vremena bio poprilično razvijen sustav regulacije voda (močvare, potoci, brane, fošoli, plivadure, gustirne...), a napose brojne lokve koje su otočanima život značile.
Lokve su za obilnih padalina skupljale vodu i štitile polja od poplava, a u ostalom razdoblju služile za napajanje stoke, zalijevanje verdure, pa i gašenje šumskih požara. One su najčešće bile prirodne, ali ljudi su dosta truda ulagali da bi se njima moglo lakše prilaziti, ograđivali su ih kamenom ili održavali suzbijanjem korova i niskog raslinja.
A onda se odjednom dogodio turizam, pa su se i težaci okrenuli lakšoj zaradi. Počeli su se baviti iznajmljivanjem soba i apartmana, a zapuštaju svoja poljoprivredna imanja od kojih su živjeli od pamtivijeka.
U međuvremenu je na škoj stigla i mehanizacija, koje prije nije bilo, ali mlađe generacije su zaboravile na značaj fošola, kanala, brana i lokava, a gustirne su zamijenili plastični spremnici za vodu. Zbog svega toga zimi tu i tamo dolazi do poplava, dok ljeti imamo manjak vode.
Zarasle u kupinu
- Lokve su ponegdje zasute raznim otpadnim materijalima, neke su nažalost djelomično ili u potpunosti nestale, zarasle u kupinu i šikaru. Ali, ljudi će zbog klimatskih promjena zasigurno vrlo brzo shvatiti koliko može pomoći i ta kapja vode što se u njima prikuplja, osobito tijekom ljetnih mjeseci. Mi smo ustvari uništili puno toga što su naši stari stvorili i itekako koristili, a s druge strane malo toga smo novog i kvalitetnog implementirali - kazao nam je Mili Drinković iz Jelse, vrlo vrijedan i perspektivan mladi poljodjelac koji obrađuje više od 300 stabala maslina.
Koliko je voda uistinu značajna za život tih svetih stabala zna i Roko Tomić, Jelšanin sa zagrebačkom adresom, čiji maslinik doslovno ‘leži na vodi‘. Naime, on nam se stalno hvali odličnim urodom, pa i sada kada to drugdje nije baš tako.
Ključ je, veli, u tome što se na to područje slijevaju goleme količine vode iz Vratnika i Pitava, a ispod njega je vodena žila, vodocrpilište.
To je ustvari dokaz da će nam maslina dati odličan urod i u izrazito sušnim razdobljima, samo ako ima vodu, a evo kako razmišlja o potencijalu Faroske hore i jelšanske Polande, najveće desetkilometarske plodne ravnice na jadranskim otocima (1350 ha).
- Pa još 2012. godine je zaslugom gospođe Mirne Bojanić Rebac na lokalnoj razini bila potaknuta inicijativa da se na tom području napokon počne razmišljati o zeleno-plavoj suradnji koja bi u ljetnim mjesecima mogla nahraniti i napiti na desetke tisuća turista, što naravno nema nikakvu perspektivu bez navodnjavanja. No, očito to nije ozbiljno shvaćeno, pa zato gotovo stotinu milijuna kubika oborinske vode koja se godišnje slijeva s okolnih brda umjesto u podzemnim akmulacijama završava u moru, a za zalijevanje se i dalje koristi skupa pitka voda koja podmorskim cijevima dolazi s kopna – upozorava inženjer Tomić.
Međutim, njihov kolega maslinar Tonči Belić više nije siguran da će se i to ubuduće moći, jer smo sve češće svjedoci veoma niskih vodostaja na mnogim rijekama, nerijetko se nameću i administrativne zabrane korištenja pitke vode za pranje vozila, ulica, trgova te privatnih i javnih zelenih površina...
Zbog takvih okolnosti, pa i razvoja ekološke svijesti, mnogima postaje sve jasnije da su vlažna staništa, osim njihove prvotne funkcije, također i svojevrsne oaze bioraznolikosti, vrlo značajna za kvalitetu života cijele zajednice.
Upravo je Ramsarska konvencija u tom smislu dala snažan poticaj njihovoj zaštiti, a krajem 2017. došao je i "MedlsWet" projekt, koji se odnosi baš na otoke.
Ta tema zapravo okuplja partnere s čitavog Sredozemlja – Cipra, Turske, Tunisa, Italije, Francuske, Malte, Španjolske i Hrvatske. Koordinator je Grčka, a vrijednost mu je 1.097.000 eura. Kod nas su u provođenje aktivnosti uključene udruge "Hyla" i WWF "Adria" te "Hrvatske šume", koje prioritetno rade na Popisu vlažnih staništa te procjeni njihova statusa.
Hvarani u akciji
Dok se očekuju konkretne mjere obnove, tj. zaštite i održivog upravljanja tim ‘vodenim biserima‘ na našim škojima, na otoku Hvaru bilježimo i osnivanje jedne sasvim neuobičajene udruge "Lokva".
Njeni članovi su uglavnom svojim vlastitim radom i novčanim sredstvima obnovili lokvu na ulazu u Ivan Dolac, zapremine 10-ak vagona vode. Tako sada na ulazu u naselje umjesto jednog potpuno zapuštenog lokaliteta imaju pravu turističku atrakciju s lijepo uređenim okolišem.
Na tom planu angažira se i Društvo prijatelja kulturne baštine iz Vrboske. Ono najozbiljnije priprema projekt revitalizacije degradirane lokve u polju Blata unutar Faroske hore, glasovitog spomeničkog polja koje je od 2008. pod zaštitom UNESCO-a.
Svojom akcijom nedavno su se iskazali i pripadnici DVD-a Stari Grad jer su, prema riječima njihova zapovjednika Antonija Ivankovića, vlažno stanište Dračevica kod Vrbanja, koje je praktično bilo presušilo, dopunili s 40 kubika vode na svoj trošak. Naprosto su to morali učiniti da bi spasili žabe, kornjače, zmije, neke vrste slatkovodnih riba, pa i divljač.
Prema tome, sve više ljudi shvaća potrebu održavanja objekata koji prikupljaju vodu ili reguliraju njene tokove. U tu priču bi se svakako trebala uključiti država, regionalna i lokalna samouprava, pa sve do mjesnih odbora. Mlađa garda težaka, ali i udruge koje gospodare lovištima, također uviđaju u čemu je problem, pa će zasigurno dati svoj doprinos da se sve otočne lokve i gustirne vrate prvotnoj funkciji.
One će nesumnjivo biti sve značajnije za preživljavanje biljaka i životinja. Povedimo se stoga dobrim primjerima Hvarana, jer veoma žalosti činjenica da je u posljednjih 100 godina u svijetu njih jako puno uništeno, pa tako čak i 64 posto vlažnih staništa.
