Listopad u Istri godinama unazad možemo nazvati i „ulikopad“, mjesec kada masline padaju s grana. Tada započinje berba maslina, a vozite li od juga prema sjeveru, zapadu ili istoku Istre, maslinici su prekriveni mrežama na koje se tresu i skupljaju masline, kašetama punih zelenih, šarenih i smeđecrnih plodova, karijolama s pomoćnim alatkama, čuje se buka tresača, žamor berača koji ručno ili uz pomoć grabljica skidaju masline s otežalih grana…
Tako je bilo sve do ove, za istarske maslinare jedne od težih i gorih godina. Prorijedila se slika berača maslina diljem Istre, jaki maslinari s više tisuća stabala maslina očajni su jer neki neće imati ni toliko maslinova ulja da „zabile“ bakalar. Vlasnike uljara, koji žive od prerade maslina drugim klijentima, hvata panika kako će preživjeti do iduće berbe s obzirom na nevjerojatan pad prometa, posla i zarade.
Kada mi je glavna urednica Masline Meri Šilović predložila da za ovaj broj napišem reportažu iz berbe maslina iz regije koja je već šestu godinu zaredom najbolja maslinarska regija u svijetu, nisam ni sanjala da ću se naći pred profesionalnim problemom.
Više od deset poznatih i priznatih maslinara koje sam nazvala, među njima i oni s osvojenim zlatima u Dubaiju, New Yorku, Londonu, Tokiju, Parizu priznali su mi da ili neće imati što brati, ili će berba biti toliko siromašna da je bolje ne pisati o takvom podbačaju.
I sjetih se, da probam još čuti poznatog i vrsnog maslinara iz Bala Emanuela Grubića, koji je 2008. otvorio suvremenu boutique uljaru, kojeg smo onda predstavili našim čitateljima kao mladog maslinarskog „lava“, perspektivnog i ambicioznog, predviđajući mu već tada sjajnu maslinarsku karijeru.
I reporterska sreća je htjela da je Emanuel Grubić zadovoljan svojim ovogodišnjim urodom, dosadašnjom berbom, očekujući rezultate iste kao lani, ako ne i još bolje. Iako je imao posla preko glave, i berbu koja je bila u punom jeku, preradu svojih maslina, kao i uroda poznatih klijenata iz svijeta istarskog maslinarstva, zbog čega on i članovi obitelji rade u uljari i tijekom cijele noći, ljubazan, susretljiv i nadasve ozbiljan i odgovoran, kakav je bio i ostao, pristao je da ga ekipa Masline posjeti.
Nakon 13 godina, nekada mlad maslinar postao je veteran istarskog maslinarstva, čije je vrhunsko ekstra djevičansko maslinovo ulje brenda Grubić našlo svoje počasno mjesto u Michelinovom vodiču i Flos Oleiu te osvojilo zlata u europskim metropolama.
Međutim, Emanuel Grubić bio je i ostao svoj, ne voli se hvaliti, baratati, kako kaže, statistikom što se tiče tona uroda, prerađenih litara tekućeg zlata, živeći i promišljajući maslinarstvo kao nastavak obiteljske ljubavi, tradicije i poziva.
- Ja vam ne volim puno pričati, posebno se hvaliti. Neka to rade umjesto nas rezultati našeg rada, naš proizvod, neka to rade drugi. Želja moja i supruge Suzane je da tu ljubav prema maslini, prema toj drevnoj i vrijednoj ikoni višestoljetne istarske poljoprivrede prenesem na svoje sinove Nicolasa i Marka. Kao što sam i ja tu ljubav naslijedio od mojih roditelja, oca Serđa i majke Dragice, oni pak od svojih roditelja, naših nonića i tako unazad desetljeća i stoljeća… Volio bih da se ta priča prenosi i nastavlja, s koljena na koljeno. Maslina i maslinarstvo ostaju, mi maslinari odlazimo. Mi smo u prolazu. Zato se trudim da moja djeca, mlade generacije, nastave s ovim obiteljskim poslom - govori nam Emanuel Grubić.
A sudeći prema Nicolasu Grubiću, našem vodiču kroz maslinike, gdje su stotine stabala starih i 400 godina, do berača čiji su smijeh, veselje, upadice nadjačale tresače, ova obitelj itekako može biti zadovoljna svojim starijim nasljednikom. Završio je srednju Poljoprivrednu školu u Poreču poput tate Emanuela, a planira i nastaviti studij do zvanja enologa.
Stručno nas vodi i pojašnjava put od komine, ispred čijeg smo se brda našli, do komposta, koji se, nakon tretiranja morskim algama, miješa sa stajskim gnojivom i potom kao nadohrana baca oko debla maslina. Govori nam o starosti pojedinih stabala, sortama maslina, čijem se izgledu pobranih plodova ne možemo nadiviti, jer su zdravi, jedri, „pucaju“ od ulja.
A na području Valada dočekuju nas nepregledni redovi gordih stabala masline, a među njima berači, koji ne kriju radost zbog super berbe, ne priznajući i ne pokazujući umor.
Među njima su najglasnije i najveselije Dragica Grubić, Emanuelova mama, i Nadia Bissi, mama Suzane Grubić, „prije i prijateljice“. Berač blizu njih, srednjih godina, napominje da su im penzionerke udarile ritam i da ga moraju slijediti.
Pitamo Dragicu Grubić je li sretna što ima tako vrijednu i složnu obitelj, jer je očigledno da će i unuci njihovim maslinarskim stopama.
- Kad o tome govorim, gledajte, sva sam se naježila i pune mi oči suza. Što ljepše i vrjednije možete poželjeti od sloge u obitelji. Uz sina i snahu, evo dočekali smo da nam i stariji unuk pomaže i doprinosi uspješnijoj berbi i preradi. Mlađi Mark ide u 7. razred, te vjerujem da će i on našim stopama. Sada su glavni sin Emanuel i snaha Suzana, a mi smo samo pomagači. Evo moj muž Serđo cijelu je noć bio za strojevima u uljari, tako da uskačemo kada treba. Ova naša obiteljska i maslinarska priča je dokaz ljubavi, ljudskosti, poštovanja, dakle jedna lijepa i pozitivna priča, za razliku od onih ružnih i tužnih koje danas nažalost prevladavaju - ističe nam simpatična i vedra Dragica.
Njezina je životna deviza da što je duže aktivna, to će biti i duže zdravija. „Kad se umorim jedan dan odmaram, ma već drugi dan se treba delati“, poručuje ova vitalna „penzićka.“
Na naš komentar kako je super da su prije (mame sina i nevjeste) i prijateljice, koje si pomažu, druže se, šetaju, idu na vježbe zajedno, Dragica će dodati: „Pa nema razloga da se nas dvije ne slažemo. Ja volim i poštujem moju nevjestu Suzanu i svjesna sam da nema u obitelji uspjeha ako žena ne da svoj doprinos. Kaže se da žena drži tri kantuna u hiži, ma vjerujte meni, često i četiri“.
Prepuštamo je berbi, jer će brzo 16 sati, kada se dnevna berba polako završava. A valja opet sutradan ujutro u 8 sati biti na terenu naoružan ne samo tresačima, grabljicama, već i ljubavlju, strpljenjem i upornošću.
Naš vodič Nicolas, 20-godišnji Grubić junior, priznaje nam da je zahvaljujući mami i tati zavolio maslinarstvo te će nastaviti obiteljsku tradiciju i posao. Na terenu se dokazao tijekom rezidbe, tretiranja stabala, gnojidbe, aktivno pomaže u uljari, te navodi da je sretan što su im temelje za budućnost postavili roditelji i nonići.
Uspijevamo nakratko sjesti s našim domaćinom. Doista je okupiran brojnim obvezama u i oko uljare, organiziranja berbe, transporta, dolascima pokojeg turista u kupnju vrhunskog brendiranog ulja, dogovaranja dovoženja uroda s klijentima, koji su godinama vjerni njegovog uljari, u kojoj se ne može, za razliku od drugih komercijalnih uljara kupiti rinfuzo maslinovo ulje.
Jer ovo je boutique uljara, u kojoj tijekom godine već od Uskrsa gosti dolaze degustirati Grubićev brend u raskošnoj degustacijskoj sali okruženoj starim eksponatima jedinstvenog Muzeja maslinarstva, koji datiraju iz uljare iz 1927. godine.
Emanuel nam potvrđuje da je obitelj krčila šume i stare vinograde da bi danas na 8 hektara imali 1700 stabala masline, od kojih je njih 200 staro 400 godina, dakle živi su „muzej“ drevnih, rodnih maslina. Upravo od tih stabala sorte Buža ženska nastaje monosortno vrhunsko maslinovo ulje Premium, naziva Vallea.
- Stalno ulažemo u preradu, radi kvalitete. Mi vam ne razgovaramo o količinama pobranih maslina i proizvedenog ulja, već o količinama naših brendiranih bočica, koje su naš znak prepoznavanja i vrednovanja. Nakon ovogodišnje berbe očekujemo oko 6000 boca od 0,25 l, zatim 0,357l i od 0,5l. To je ista lanjska količina, a možda i više, jer su visoki randmani. Do sada su nam domaće sorte imale randman od 7% do 13 %. Berbu smo počeli 1. listopada, te će, ovisno o vremenu, trajati oko 15 dana - veli nam naš sugovornik.
Grubići također proizvode i vrhunski blend, od buže, muške, ženske i puntože, a imaju i prvoklasno ulje od rošinjole.
Zamolili smo ga da nam ocijeni ovu godinu. „Ovo je teška maslinarska godina. Tome je razlog hladnoća, snijeg koji je padao u travnju, veliki minusi koji su zahvatili sjeverni dio Istre, određene koridore, mikrolokacije, te nije bilo cvjetanja. Kad nema cvijeta, nema ni ploda.
Tamo pak gdje je bilo cvjetanja, ono se dogodilo prekasno, te je cvijet „spržila“ velika vrućina, suša, toplo ljeto, pa evo svjedoci smo i listopadske suše“, pojašnjava nam Emanuel Grubić.
Dok su urodi maslinarima prepolovljeni, dašak optimizma i nade šalju visoki randmani, jer po Grubićevim riječima manji postotak ploda na granama rezultira višim randmanom. Što bi rekao naš narod: u svakom zlu i neko dobro!
Grubići izvoze 99% vlastite, visoko brendirane proizvodnje, a tek manji dio plasiraju preko distributera i restorana u našoj zemlji.
Ostavljamo tri generacije obitelji Grubić da se u miru posvete svom poslu. Njihovi maslinici, koji bi se po planu trebali proširiti za još dva hektara, boutique uljara, vrhunsko ulje, muzej, odgoj novih naraštaja da vole i cijene maslinarstvo, pravi su i jedini recept za uspjeh i budućnost obiteljskih poljoprivrednih obrta i gospodarstava. Dakle, istarskog maslinarstva!
Napomena: članak je preuzet iz tiskanog broja Masline od studenog
