Otresti se šoka nakon gledanja dansko-nizozemskog filma "Ne govori zlo" u sklopu Pulskog festivala 2022. nije bilo nimalo lako. Napetost se mogla rezati škarama u psihološkom horor trileru Christiana Tafdrupa koji je na nesvakidašnji način spojio Östlundova "Turista"/"Force Majeure" i Hanekeove "Šašave igre" te ostavio bez teksta beskompromisno nihilističkom završnicom, ostvarivši jedan od najnezaboravnijih i najbrutalnijih filmskih krajeva novog milenija uz "Eden Lake", ako ne i uopće.
Vijest da "Gæsterne" ili "Speak No Evil" dobiva ekspresni američki remake, mogla je u startu iznervirati sve one kojima nisu legle hollywoodske obrade istovjetno žanriranih europskih filmova poput nizozemskog "Nestajanja" ili, još više, austrijskog "Laku noć, mamice".
Ipak, nadu da remake neće poći krivim tragom ulijevao je redatelj i scenarist James Watkins, zaslužan upravo za "Eden Lake" (i "Ženu u crnom" i nastavak "Špilje užasa") koji je lako moguće bio Tafdrupu negdje u primislima prilikom rada na scenariju.
Watkins se pokazao kao majstor za hororsko-trilerske tenzije proizišle iz situacije i interakcije likova, a to je forte Tafdrupova filma. Postavka Watkinsova "Ne govori zlo" ("Speak No Evil") slična je kao u originalu i uključuje godišnji odmor u Italiji koju ovaj put glumi Hrvatska, odnosno Istra i Motovun. Na godišnjem odmoru nalaze se dva bračna para većinski u ranim četrdesetima, a Dance sada mijenjaju Amerikanci s privremenom londonskom adresom.
Američki par čine Ben i Louise Dalton (solidni Scoot McNairy, odlična Mackenzie Davis) koji su na odmoru s pred-tinejdžerskom kćerkom Agnes (Alix West Lefler). Bena i Louise od, zanimljivo, jednog dosadnog danskog para spašava Paddy (James McAvoy) zajedno sa svojom mlađom suprugom Ciarom (Aisling Franciosi; otkriće "Slavuja") i sinom Antom (Dan Hough) koji je Agnesin vršnjak, ali ne može govoriti zato što je "rođen s kraćim jezikom".
Dok su Ben i Louise pomalo zatvoreni i ukočeni, Paddy i Ciara su slobodni i otkačeni, dakle isto kao i njihovi danski/nizozemski prethodnici. Nakon ostvarene konekcije na odmoru, Ben i Louise dobivaju poziv od Paddyja i Ciare da im se pridruže na selu izvan grada nedugo poslije povratka u sivi London i učmalu bračnu svakodnevicu, opterećenu naizglednim preljubom i tjeskobnom kćerkom (ne odvaja se od plišanog zeke).
Ben smatra da će im to dobro doći "malo za promjenu", premda je Louise skeptična za vikend "s ljudima koje jedva poznajemo". Skepsa će se, naravno, pokazati točnom dočim Paddy testira Louiseino vegetarijanstvo kušanjem pečene guske. Remake rekreira neugodne situacije iz izvornika uz određene preinake u dijalogu ili karakterizaciji likova, pri čemu naravno pitanje "Zašto nam to radite?" i odgovor "Jer nam dopuštate" ostaju isti.
Paddyju idu na živce "Instagram i Facebook sranja", gdje nitko nije iskren, mrzi da se ljudi boje "iskrene debate" i da su "jebeno pristojni", a smatra da smo "emocionalno još u špiljama". Sukladno porastu političke korektnosti unatrag protekle dvije godine, kad počnu zvoniti zvona za uzbunu, Louise i Ben još su ljubazniji u odnosu na prethodnike i ne znaju reći "ne", donoseći krive odluke dok se libe konfrontacije s domaćinima za koje još više vrijedi opaska "nisu mi baš najugodnije društvo".
Izvanredni McAvoy glumi Paddyja kao "neobrađenog" špiljskog čovjeka, ali suptilnije krije unutarnjeg monstruma u odnosu na njegova zvjerskog lika iz filma "Glass", podsjećajući na ulogu/e u "Podvojenom" ("Grozan si. Ne znaš ni polovicu..."). Nasuprot McAvoyjevu liku, Ben je tip ranjene muškosti, on u jednom prizoru čita knjigu "Oslobodi svog unutarnjeg kauboja" i Louise ga omalovažava rekavši da je "sretan dobije li jednom na mjesec", što Ciara potencira spuštanjem ispod stola i fingiranjem "blow joba" na Paddyju.
Sudar različitih kultura iz originala Watkins mijenja za sudar pitomog i divljeg, urbanog i ruralnog, približavajući priču američkoj žanrovskoj tradiciji. To dolazi do izražaja u posljednjoj trećini filma koji odvodi priču u drugom smjeru i radi komercijalni "hollywoodski" zaokret kontra zla u odnosu original, ali možda i bolje da je tako.
S "Eden Lake" Watkins je dokazao da može biti podjednako odvažan u okrutnosti, no umjesto da kopira kraj duhovno blizak Hanekeovim psihološko-hororskim festivalcima, redatelj se okreće klasičnim žanrovcima na potezu od psiho-trilera ranih devedesetih ("Misery", "Ruka koja njiše kolijevku") pa natrag do "Pasa do slame", funkcionirajući djelomično i kao remake potonjeg klasika, superiorniji onom iz 2011. godine. Međutim, Watkins još uvijek ima na umu "Turista", ali i vlastiti "Eden Lake" u odnosu Bena i Louise. Uloge muškarca i žene bivaju zgodno izvrnute.