Blanje, bušilice, glodalice, “šlajfarica”, “keks mašina”, stroj za oštrenje noževa od blanjalice, tračna pila, turpije i još mnogo drugoga alata, uredno posloženog u stolarskoj radionici u Peračkom Blatu djeluje zaista impozantno. Ali, sav taj alat bio bi “mrtav” bez preciznih ruku, sigurnog oka i sjajnih ideja vrhunskog majstora u drvu, stolara Josifa Đurđeva.
Josif je nedavno, točnije 18. ožujka, napunio 90 godina, najstariji je aktivni stolar u ovome kraju i vjerojatno jedan od najstarijih u Hrvatskoj, ali po vitalnosti, gipkoći pokreta i želji za radom, jasno je da su tolika desetljeća života ponajprije ostavila pečat na njegovom ogromnom znanju i iskustvu.
Majstor i poliglot
Životni put doveo ga je iz rodnog Vršca u Ploče i u Peračko Blato. Sa suprugom Piruškom, sa kojom 1. svibnja planira proslaviti zaista impresivnu obljetnicu - 65 godina braka, u Ploče je došao u posjet njenoj rodici. Došao, zaljubio se u ovaj kraj i ostao. Josif, rođen 11. ožujka 1934., svirao je saksofon i klavir u mjesnom KUD-u, u kojem je Piroška, djevojački Gabriš, rođena 13. studenoga 1929., bila članica dramske sekcije. Vjenčali su se 1. svibnja 1959. godine, a upoznali su se samo nekoliko mjeseci prije toga.
Već tada je Josif bio vrhunski stolar. A zanat je učio od, kako sam kaže, najboljeg majstora Jozefa Milera. Bio je toliko dobar majstor da ga “ni Tito nije potjerao” u ona vremena, govorio je nekoliko jezika i, što je jednako važno, bio je spreman svoje znanje prenijeti na druge. A taj drugi bio je upravo Josif.
Učio je, upijao i razvijao se, jer ga je “kao dječaka to jako zanimalo”. A onda je jednog dana, kao 19-godišnjak, osvanuo u Zagrebu, ispred “Drvodjelske radnje”. Kada su ga upitali što želi, rekao im je: “Ja sam stolar, tražio posao”. Odgovorili su mu kako je to građevinska stolarija, ali on je bio uporan: "Znam napraviti točak od zaprežnih kola, bačvu ili bilo što drugo". I tako je počelo.
Poslije nekoliko godina, odnosno, 1958. vratio se u Vršac, upoznao suprugu s kojom se nakon godinu dana oženio. Kada su došli u Ploče, zaposlio se u “Stolariji”, direktor mu je bio Mladen Juras, a tehnički direktor Martin Ćopo.
Supruga, koja je u Vršcu radila u knjigovodstvu u Tvornici čokolade, postala je šefica računovodstva u Josifovoj novoj firmi, a kasnije šefica prodaje u Vjesniku, koji je na području Doline Neretve i šire organizirao prodajnu mrežu.
Mađarski ko materinji
Pet je godina Josif radio u toj pločanskoj firmi, a onda je prešao u Interšped. Tražili su ga jer im je trebao netko tko dobro govori mađarski jezik. U Interšpedu je ostao do 1991., kada je otišao u zasluženu mirovinu.
Međutim, cijelo to vrijeme i kasnije u mirovini, Josif je kod kuće izrađivao predmete od drva, radio popravke i zamjene istrošenih i dotrajalih dijelova stolarije i niz drugih stvari u drvu. “Da, nikada nisam prestao obrađivati drvo. To mi je hobi, zadovoljstvo i ispunjava me. Čovjek treba raditi, a ako radi ono što voli, zadovoljstvo je potpuno. Volim pomoći ljudima. Dolaze mi sa raznim zahtjevima, ali nikoga ne odbijam. Nikada se nisam pokajao što sam odabrao ova zanat, da se rodim ponovo, moj bi izbor bio isti”, siguran je Josif, kojega, ipak, pomalo žalosti činjenica da mlade ljude ovakvi poslovi ne zanimaju.
Zato je dobro da majstore poput njega zdravlje služi što dulje. Na radost ovdašnjih stanovnika i župnih zajednica. Iskusni majstor Josif je, naime, besplatno izradio kompletnu drvenariju, klupe i veliki križ za crkvu u Dusini, za svoga prijatelja don Mladena Margetu. Izradio je i 12 klupa i velike skale za crkvu u Kozici, lokalnim crkvenim zajednicama na gradskome području davao je donacije…
Zaljubljen u glazbu
No, osim što je majstor u drvu, Josif je i veliki zaljubljenik u glazbu. Sve donedavno Josif Đurđev u kući je imao harmoniku, a i sada u “arhivi” čuva dva saksafona i klarinet. I često ih koristi. Jer, osim srednje Glazbene škole u Zrenjaninu, Josif je, kako sam u šali ističe, završio i “bećarski fakultet”.
Svirao je desetljećima po hotelima, na raznim svečanostima i u mnogim drugim prigodama. Nakon dolaska u Ploče svirao je u Hotelu Jadran. Sa Mirom Franićem (Bubnjevi), Antom Škrapićem (harmonika), Mićom Pavlovskim (truba) i Karlom Albanezijem koji je bio pjevač. Ako pitate Josifa Đurđeva, dobra glazba i stvaralački rad u drvu, formula su ispunjenog i sretnog života!