Što je uopće vino?
Tehnička definicija vina je strašno jednostavna. Uloga koju ono igra u našoj kulturi je izuzetno kompleksna. Na našim prostorima, vino je u prošlosti bilo gotovo nezaobilazno. Tijekom dugih ljeta vino je znalo biti dostupnije i sigurnije piće od vode. Dodavanjem ovog alkoholnog pića vodi sumnjive kvalitete naši preci činili bi je sigurnijom za konzumaciju. Vinova loza u mnogim kulturama je simbol obilja i blagostanja. Kako i ne bi bila kada postojano daje obilje slatkog grožđa iz godine u godinu, uspješno odolijevajući ekstremnih žegama i dugotrajnim sušama. Grci i Rimljani vino su povezivali s bogovima i pridavali mu svakakva plemenita svojstva.
Danas, vino je često simbol luksuza, ali u isto vrijeme i glavno piće siromašnih... premda se nikad ne radi o istim bocama. Vino pokriva spektar od jeftinih tetrapaka s donjih polica supermarketa, preko “kiseliša” iz točionica upitne higijene, do prestižnih butelja koje se poklanjaju u poslovne i diplomatske svrhe ili onih koje se kupuju kao investicija, bez ikakve namjere da ih se otvori. Samo pjenušci pokrivaju takav raspon da ih se nalazi u najjeftinijim primorskim barovima, a i na postoljima vrhunskih sportskih događaja gdje će ceremonijalnim otvaranjem netko njima proslaviti najveći uspjeh svog života.
A u nas?
Hrvatska je vinska zemlja. Ovo je valjda najmanje kontroverzna izjava u državi. Teško je zamisliti Hrvata koji bi se njoj usprotivio pa taman da on sam uopće i ne pije vino. Ovdje, na jugu zemlje, stari Grci uzgajali su vinovu lozu i pravili vino i prije nego su Hrvati stupili na ovo tlo. Tijekom Dubrovačke republike proizvodnja ne samo da je postojala, već je bila i pozorno regulirana i organizirana, a naše vino se izvozilo ili poklanjalo čak i onima koji alkohol deklarativno nisu ni konzumirali.
Na brdovitim obalama Jadrana, uz naša duga i suha ljeta, te zemlju kojom dominira kamen vapnenac, samo je dvije biljke imalo smisla saditi. Jedna je maslina, a druga vinova loza. Ta se vinova loza na Pelješkim obroncima mora dobro pomučiti za doći do vode tijekom ljeta. Kiša, koje u Dubrovniku na godišnjoj razini padne više nego u Londonu, dobro će natopiti zemlju, a vapnenačka podloga će ju sačuvati tijekom cijelog sušnog ljeta. Vinova loza na našem području treba imati i do 12 metara duboko korijenje kako bi došla do nje. Sva ta muka i trud rezultira nižim prinosima, ali i većom koncentracijom šećera i voćnosti. Zato se naši plavci znaju pohvaliti razinama alkohola i iznad 15 posto ili čak 16 posto.
Zašto uopće učiti o vinu?
“Imaš bijelo, imaš crno, a od velike filozofije ti nema sreće.” – rekao je nedavno jedan moj poznanik u šali. Ipak, nehotice je uspio sažeti stav o vinu mnogih ljudi. Većina će vino svesti na nekoliko sorti i dva stila koja su probali, te će se cijeli život držati onoga što im je poznato. Većina ljudi nema želju za produbljenjem znanja, a samim time i svog doživljaja vina. To je velika šteta jer ovo piće nudi nevjerojatnu raznolikost izričaja.
Naš narod je često skeptičan prema stvarima koje zahtijevaju malo dublje promišljanje i osjetljivost na nijanse. Takve stvari često pogrdno karakteriziramo kao nepotrebnu “filozofiju”. I tako, dok se mi rugamo filozofima koji se naprežu kušajući i opisujući aromatiku, ne primjećujemo kako nam se često podvaljuju preskupa ili tehnički sumnjiva vina.
Kad radim s vinskim početnicima, uvijek ih pitam o njihovoj razini znanja. Većina mi kaže kako ne znaju puno, ali znaju što im se sviđa. Na to ću im obično odgovoriti: “Odlično! Što vam se sviđa?”. Tu će ih većina zamuknuti. Svi mi znamo sviđa li nam se ono što pijemo. Malo nas uistinu zna kakvi sve stilovi vina postoje i koliki je raspon između najjednostavnijih i najkompleksnijih stilova. Poznavanje vina nije pitanje društvenog statusa, barem ne za većinu ljudi. Ono je pitanje osnovne kulture, ali i praktičnog zdravog razuma. Uz samo malo znanja možemo puno više u vinu uživati i puno manje novca potrošiti uzalud. Sve što trebamo napraviti je kušati što više i minimalno se informirati o tome što kušamo. U tome vam je, dragi moji, cijela filozofija.