O poskupljenju hrane slušamo svakodnevno, no da Hrvatska obara rekorde i po cijenama vina mnoge je iznenadilo. Još i više jer statistika pokazuje da je Lijepa naša na vrhu ljestvice skupoće, čak 7 i pol puta ‘jača‘ od prosjeka EU. Podaci Eurostata pokazuju rast cijena vina za čak 52 posto u protekle četiri godine. Što se to događa na tržištu dobre kapljice pitali smo konavoskog vinara, enologa i velikog zagovornika uzgoja autohtonih vinskih sorti Nika Karamana:
- Iz iskustva zaključujem da je cijena vina opravdano povišena kod nas i da će se možda dogoditi da se cijena još mrvicu korigira prema gore. Nama sama proizvodnja grožđa i proizvoda do finalnog proizvoda vina nije toliko poskupjela. Umjetna gnojiva, zaštitna sredstva, radna snaga koju treba osigurati za proizvodnju i enološka sredstva nisu baš opravdanje da cijena vina bude visoka, nego je razlog što je nama poskupio – život. Meni je poskupila perilica za kupit‘, brokula i deterdžent, poskupio je općenito život obitelji. Ako ja zadržim cijenu vina kakva je bila, ja nemam onda od čega živjeti. Jer ja ne živim na tuđoj sisi, nisam na državnom proračunu, ne radim u banci, carini ili u pošti, nego sam privatnik. I ja i supruga i djeca živimo isključivo od vina kao proizvoda. Povećanje cijene energenata u nekom se postotku odražava na cijenu, no nama je glavni razlog poskupljenje života općenito. Zato mi profesionalci koji se vinom bavimo kao isključivom djelatnošću, moramo podići cijenu vina da bismo mogli nastaviti normalno živjeti. Cijenu moramo formirati prema standardu života – ističe Karaman koji smatra da su na povišenje cijene vina naši vinari išli dijelom i zbog poskupljenja samog repromaterijala u proizvodnji, od gnojiva do radne snage koja je najveća stavka prvo zato jer je nema, a drugo jer nije obučena.
- Ljudi ne znaju rezati, ne znaju plijeviti ni voziti traktor...lako je brati grožđe, ali ostalo... mi kao obitelj većinu odradimo uz pomoć mog prijatelja koji opet ja nešto pomognem uraditi, ali to je zato jer imam ‘samo‘ 5 hektara. Da imam 50, bio bi to ozbiljni problem. Radnici se mogu naći, ali je pitanje njihove kvalitete, moraš dvije do tri sezone utrošiti da ih naučiš oko zemlje, ako ih naučiš. Radnici su nekad znali raditi i nisu bili skupi, ali su takvi davno otišli dalje – kaže nam sugovornik kao kao razloge korekciji cijena spominje i veliki porast cijene stakla, kartonske ambalaže, pluta, proizvoda za ambalažu.
- Plavi dizel meni nije nekakva stavka u poskupljenju, ali boce, čepovi i etikete su druga stvar. Opravdana je stoga viša cijena vina ali naglašavam opet, najviše zbog standarda na drugim razinama. Treba znati da su sve cijene korigirane nakon ulaska u eurozonu, svi smo to napravili iz tog razloga. Ako sve drugo poskupljuje, mora i naš proizvod. Moja proizvodnja nije velika pa nisam opterećen velikim troškovima, radim isključivo sa sortom malvasije. Držim se tog koncepta izvornosti, davno sam shvatio njezinu važnost i da ću u Dubrovniku prodati 14 tisuća bova 0,75 litara vina jer za to imam kupca. Kvalitetan proizvod ima svoju vrijednost. No, da imam 160 tisuća boca, morao bih ulagati u marketing i zaposliti najmanje 5 do 6 radnika. Kad bi se nas nekolicina udružila u nekakvu zadrugu, išli bismo zajednički s promidžbom i nastupima na sajmovima – govori nam sugovornik koji godinama trudi autohtone brendove gurati naprijed umjesto chardonaya, merlota, caberneta i sličnih:
- Svatko u svijetu cijeni jedan pravi pošip, malvasiju, Babić ili međimurski pošipel. Izvorne sorte cijeni svaka zemlja i vrednuje ih cijenom više nego ta internacionalna. Naša je sreća da nam zbog turizma ne treba takve sorte izvoziti u Njemačku, Italiju ili SAD, nego kod kuće gostu ponuditi najbolji spoj enologije i gastronomije. Sto puta sam ponavljao kako je važno što u Dubrovniku ne piješ talijanska ili francuska vina, nego iz naše županije. Nama ne bi trebalo piti ni vina iz Istre ili graševinu iz Slavonije, to nije logično – smatra Karaman.
A što o misle pelješki kolege? Mladi vinar Ivan Miloš iz obiteljske Vinarije Miloš komentira razloge porasta cijena:
- Troškovi života idu gore, pa tako i cijene, počevši od cijene rada koje su i u poljoprivredi jako rasle, što se na kraju reflektira i na cijene finalnih proizvoda. Konkretno, naša vinarija je minimalno poskupila u zadnjih pra godina, pokušavali smo nauštrb naše profitne marže kompenzirati to poskupljenje, što nam normalno otežava poslovanje. Hrvatske je možda specifična i po tome što nam je proizvodnja generalno mala, mislim da trenutačno imamo 16 do 18 tisuća hektara vinograda što je relativno mala proizvodnja. Većinom se proizvode bijela vina koja se ljeti očito vrlo lako prodaju. Ekonomija je takva, slijedi ponudu i potražnju. Mislim da kod nas ima vina koja pružaju idealan omjer cijene i kvalitete, ali i nekih koja ne ispunjavaju te kriteriji ali zbog velike potražnje prolaze uz visoku cijenu na tržištu. Ne bih rekao da su sva vina u Hrvatskoj poskupjela, štoviše ima i onih koja su zadržala sličnu cijenu, pogotovo crna vina za kojima nije tolika potražnja, pa im i cijene donekle stagniraju. U tom aspektu konzument uz malo informiranja uvijek može naći dobro vino koje cijenom nije nedostižno. Nije sve tako strašno kako bi se pomislilo iz statističkih podataka – kaže nam Miloš, pa ukazuje na trendove EU vinskih tržišta:
- Čitao sam da u Francuskoj država vinarima daje subvenciju za krčenje vinograda, njihovo uklanjanje jer ih je previše i proizvodnja je prevelika, što onda prati i pad cijene.Velike zemlje s proizvodnjom od nekoliko milijardi litara one čak počinju i dampirati cijene, a Hrvatska je malo tržište gdje se velika većina proizvodnje proda unutar granica, čak se ide i na izvoz, većinom jeftinijih vina u supermarketima. S obzirom da u potrošnji nekad čak i fali vina i to se odražava na krajnju cijenu – mišljenja je vinar:
- U našoj vinariji obrađujemo za Pelješac značajne količine vinograda, trenutačno oko 15 hektara. Koristimo samo vlastito grožđe, ne otkupljujemo ništa, te smo certificirana ekološka vinarija, jedna od rijetkih na ovom području. Na Pelješcu je, koliko znam, četvero ekoloških proizvođača koji proizvodimo bez herbicida i umjetnih goriva, što je puno skuplje, jer doslovce ručno čupamo korov. Od toga proizvodimo razna vina, većinom crna kako je na Pelješcu plavac mali najrasprostranjenija sorta. Ovisno o godini i klimatskim uvjetima, naša prosječna proizvodnja je nekih 65 tisuća boca, s tim da ne prodajemo svježa vina, mi čak i naša cjenovno povoljnija vina ostavljamo da odleže dvije godien u bačvi, pa još dvije u boci, tako da ćemo najmlađa crna vina iz berbe 2024. prodavati tek tamo 2028. ili 2029. A premium vino kao naša najpoznatija etiketa odležava skoro cijelo desetljeće, tako da ćemo lanjsku berbu prodavati tek tamo 2033. ili 2034. Naša je proizvodnja nemjerljivo skuplja i kompliciranija nego što je stanje na generalnom tržištu. Tako da promjene na tom tržištu ne utječu uvijek direktno na nas, jer mi radimo nešto neuobičajeno – zaključuje Ivan Miloš.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....