U godini u kojoj se navršava pola milenija od smrti dubrovačkoga humanističkog pjesnika i prozaista Ilije Crijevića (Aelius Lampridius Cervinus, Dubrovnik 1463. – Dubrovnik, 15. IX. 1520), Dubrovačke knjižnice organizirale su pjesničku večer uz predavanje posvećenu Crijevićevoj poeziji koje je, 22. rujna u ljetnikovcu Skočibuha, održala dr. sc. Zrinka Blažević s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
U ambijentu u kojem je Crijević stvorio najveći dio svoga opusa, koji se s punim pravom može mjeriti s vrhunskim poetskim ostvarenjima europskoga humanizma, Blažević je čitanjem fragmenata prepjeva najreprezentativnijih pjesama ‘dubrovačkog Petrarce’, to i ilustrirala. Ususret ovom jubileju, Blažević je pokrenula ambiciozni projekt prepjevavši gotovo 9000 Crijevićevih stihova i to prema latinskom autografu iz Vatikanske biblioteke. Ovim projektom, koji će u skoro vrijeme biti objavljen, bi se hrvatskoj javnosti u prepjevu učinio dostupnim Crijevićev poetski opus koji predstavlja prvorazredan primjer hrvatske humanističke pjesničke produkcije. Blažević je pročitala neke od svojih prepjeva kazavši kako je 'njena ljubav i pasija' osim prevođenja, i prepjevavanje latinske poezije. Naime, pokušala je u hrvatskome jeziku transponirati metričku strukturu izvornika tako da se može čuti specifičan ritam Crijevićeve izvorne latinske poezije.
- Latinska baština je zanemarena, a svojim hrvatskim prepjevom jednoga od vatikanskih rukopisa kojeg je prije 15-ak godina priredio profesor Darko Novaković, pokazat ću kako jedan od naših najvećih latinističkih pjesnika nadmašuje ostale po svom stilu, tematici, jezičnoj virtuoznosti, lakoći kojom gradi latinske stihove i nevjerojatnim rasponom tema – istaknula je Blažević dodavši kako se u Crijevićevu književnom opusu ističe ciklus ljubavnih elegija Flaviji kojima je i stekao pjesničke lovorike.
Prva knjiga počinje pjesničkom invokacijom odom Blaženoj Djevici Mariji, nakon toga slijede pohvalnice suvremenicima koje osim kulturnog imaju i veliko povijesno značenje, drugi dio prve knjige čine kraće pjesme u raznim metrima, od tih pjesama Blažević je izdvojila dvije poetske ekfraze, a riječ je o pjesničkim opisima dviju glasovitih Botticellijevih slika koje su nastale upravo krajem 15. stoljeća u vrijeme kada je Crijević o njima pisao svoje pjesme. U drugoj knjizi dominiraju pjesme religijsko-mistične tematike izuzev posljednja tri epigrama koja su posvećena svjetovnim temama o ljubavi, o brodolomcu povratniku i dijaloški komponirana ironijska samohvala o Ragusu. Treća knjiga sastoji se od 29 tematsko- motivskih, jezično-stilskih i metričko različitih pjesama, a započinje pjesničkom poslanicom Crijevićevom školskom prijatelju, te se zatvara pohvalnom pjesmom Marinu Nikolinom Buniću, također Crijevićevu prijatelju kojemu će biti posvećena čitava četvrta knjiga uz Flavijin ciklus pjesama.
Peta knjiga je možda 'najhomogenija', ističe Blažević, jer sadržava pohvalnice i pjesničke poslanice autorovim prijateljima i suvremenicima.
Pjesme u šestoj knjizi pripadaju većinom rimskoj fazi njegova stvaralaštva i imaju veliku kulturnu i povijesnu vrijednost jer donose zanimljive podatke o nekim slabo poznatim talijanskim humanistima i pjesme posvećene nekolicini dubrovačkih prijatelja poput Damjana Menčetića, Marina Bunića, Pavla Sorkočevića i dr. Sedma knjiga započinje poznatom ironijskom odom „O zjeno Dubrovniče“, a njezinu okosnicu čini nedovršen epilij o Epidauru koji ima 572 heksametra. U njemu Crijević prikazuje propast antičkoga Epidaura kroz dijalog između personificiranog starca Epidaura i Jupitera, u humanističkoj maniri izjednačenog s kršćanskim bogom, koji mu je pretkazao propast. S nekoliko stihova 'prave humanističke himne Dubrovniku', dr. sc. Zrinka Blažević privela je kraju predavanje i pjesniku večer.
Ovo događanje organizirano je u sklopu Dana europske baštine i projekta Kultura u điru.