Povodom 80. rođendana Dubrovačkih knjižnica u Saloči od zrcala održan je prigodni, slavljenički program u vidu predstavljanja novog izdanja Dubrovačkih knjižnica Aelius Lampridius Cervinus „De Epidauro“ odnosno Ilija Crijević „O Epidauru“.
Naime, na Kandeloru 1941. tadašnji ban dr. Ivan Šubašić u Kneževu dvoru otvorio je Dubrovačku biblioteku. Okupljene je pozdravila glasnogovornica Dubrovačkih knjižnica Ivona Macan, a prigodnim se riječima publici obratila ravnateljica Dubrovačkih knjižnica Jelena Bogdanović.
- Dragi prijatelji Dubrovačkih knjižnica, dragi suradnici, zaista sam dirnuta vašim dolaskom i vašom dugogodišnjom podrškom radu ove ustanove. Hvala od srca! Mislim da za 80. obljetnicu nema ljepšeg trenutka nego slavljenja dubrovačke latinističke baštine i ovaj spoj 80 godina Knjižnice i 500. obljetnice smrti Ilije Crijevića te predstavljanja našeg izdanja jedna je idealna kombinacija kojom veličamo našu dubrovačku i hrvatsku baštinu, našu kulturu i naš kulturni identitet. Cijelu 2021. Dubrovačke knjižnice obilježavat će svoju 80. godinu jer ne možemo tih osamdeset godina sabrati u ovih 40 minuta, a niti oduzeti vrijednost predstavljanju i važnost prijevoda odnosno prepjeva ovoga djela. Kad me pitaju da u jednoj rečenici kažem nešto o radu Dubrovačkih knjižnica, zaista ne znam od čega bih krenula tako da ćemo raditi rekonstrukciju kroz cijelu godinu, kroz programe, izložbe, predavanja, predstavljanja svoga rada i vjerujem da ćete na kraju 2021. biti jako dobro upoznati s Dubrovačkim knjižnicama, kazala je Bogdanović te dodala:
- Za izgled korica našeg novog izdanja zaslužan je gospodin Valter Kožul, a htjela bih zahvaliti za iznimnu pomoć pri grafičkoj pripremi gospodinu Teu Radiću. Zahvalila bih kolegicama na zaista maestralnom radu. Riječ je osobnom pristupu Knjižnici i knjizi, radu, prijevodu i baštini tako da je jedna dosta intimna atmosfera. Knjiga je tiskana povodom njegove 500. obljetnice smrti koja se obilježila 2020. Djelo se sastoji od latinskog teksta, Crijevićevog obraćanja publici, oba teksta potječu iz Vatikanskog kodeksa, rukopis 1678 i rukopis 2939 kojim je obuhvaćen gotovo cijeli Crijevićev opus tako da njegovo obraćanje publici potječe iz kodeksa 2939, a sam spjev naziva „De Epidauro“ iz drugog kodeksa, objasnila je ravnateljica Dubrovačkih knjižnica, inače urednica djela.
Potom je riječ preuzela autorica uvodne studije i redaktorica, doktorica znanosti Irena Bratičević.
- Riječ je o jednom prevoditeljskom pothvatu koji u našoj kulturi nema premca, kad je riječ o tekstovima hrvatskog pa onda i dubrovačkog latinizma. Ilija Crijević najveći je latinski pjesnik dubrovačkog humanizam. Stvarao je u drugoj polovici 15. i u prvoj polovici 16. stoljeća kad u Dubrovniku djeluje još nekoliko vrlo istaknutih i u europskim okvirima cijenjenih autora. Ali, struka je suglasna u ocjeni da u ničijoj drugoj poeziji ne nalazimo toliku širinu sadržaja, toliku snagu pjesničkog izraza i svestranost u poznavanju i nasljedovanju konvencija antičke književnosti. Upravo oponašanje ili nasljedovanje, doduše, svakako inventivno i kreativno, ali nasljedovanje antičkih pjesničkih uzora točka je provjere na kojoj humanističku književnost vrjednuje sam humanizam, ali i filologija sve do današnjih dana. Kad govorimo o Crijevićevom opusu, on je i pjesnički i prozni, cjelokupan njegov opus je latinski. Najduža pjesma koja je sačuvana u njegovom opusu je ova koju predstavljamo, to je spjev „De Epidauro“ ili „O Epidauru“ koji je Crijević najvjerojatnije napisao 1495. ili sljedeće godine, a to se pretpostavlja po tome što je te godine nekoliko mjeseci bio kastelan utvrde Sokol u Konavlima. On upravo započinje svoj ep opisom kraja koji promatra s njezinih visina.
- Djelo je nažalost nedovršeno u onom obliku koje nam je sačuvano, nešto je manje od 6 stotina stihova i ne zna se točno o čemu se radi. Jedni proučavatelji smatraju da Crijević taj spjev jest završio, ali da samo nije završen prijepis u najstarijem rukopisu koji je sačuvan, dok drugi smatraju da je doista u nekom trenutku odustao od daljnjeg rada. No, bez obzira na taj veliki nedostatak u cjelokupnom njegovu opusu, bez obzira na to, pred nama je djelo koje je doista fascinantno i to zato što je prije svega fasciniran sâm pjesnik koji je ovdje dao priču o osnutku Dubrovnika, ona je bliska poimanju povjesničara njegovog vremena, ali joj je on dao pjesničko ruho. Antički Epidaur personificira, čini ga osobom koja sluti da joj dolazi skoro uništenje i koja odlazi pred samoga vrhovnog Boga da bi čuo da se to neće dogoditi. Bog, međutim, potvrđuje Epidaurove slutnje i ne tješi ga, ali kaže nešto što vrlo jednostavno zvuči - stari Epidaur mora umrijeti da bi se mogao roditi novi, ljepši i sjajniji grad. To je naravno priča o rimskim kolonima, stanovnicama Epidaura koji su u međuvremenu primili kršćanstvo i koji nakon napada Saracena kao izbjeglice dolaze na hrid podno Srđa gdje će osnovati Dubrovnik. Središnji dio epilija je proslava samoga grada, rekla je Bratičević zahvalivši svima koji su sudjelovali u projektu, a među njima i voditeljici Znanstvene knjižnice Dubrovnik Pauli Raguž.
Prevoditeljica djela je doktorica znanosti Zrinka Blažević.
- Kad sam se prije tri godine odlučila na veliki pothvat prevođenja njegovog pjesničkog opusa sačuvanog u vatikanskom rukopisu 1678, doista nisam slutila da su riječi koje su klasični filolozi i povjesničari književnost uključivali tom velikom autoru istinite. Ne samo da su istinite, nego sam radeći na tom velikom opusu doista višekratno ostala u potpunosti fascinirana, dapače, osjećala sam se potpuno nemoćnim pred izazovom transponiranja njegove poezije u hrvatski jezik, jezik koji nije nimalo cijenio, ali nažalost, upravo zbog te činjenice da nije pisao ništa na svom materinjem jeziku, gotovo 500 godina je ostao posve zaboravljen. Nadam se da će ovaj mali pilot-projekt biti dovoljno dobar uvod i poticaj da se i ostatak njegova maestralna opusa objavi u hrvatskim prepjevima. Osim ovog epilija, uskoro će u nakladi Matice hrvatske u Zagrebu izaći i ciklus „Pjesama Flaviji“, to su upravo one pjesme zbog koje je Crijević kao dvadesetogodišnjak u Rimu biti nagrađen pjesničkim vijencem, dakle, to bi otprilike bio ondašnji humanistički ekvivalent današnje Nobelove nagrade za književnost. Kad je riječ o epiliju „De Epidauro“, on je uvršten u sedmu knjigu spomenutog rukopisa u kojima je dakako zauzeo najistaknutije mjesto.
- Osim toga, Crijević piše Pietru Soderiniju čiji je drugi tajnik bio poznati Niccolò Machiaveli, piše i tadašnjem papi Juliju II., piše pohvalnice svom učeniku Damjanu Beneši, a zanimljiva je njegova polemička rasprava u obrani vlastita stvaralaštva upućena Karlu Puciću. Ovaj epilij, kao i ostale Crijevićeve pjesme, nastojala sam iz latinskog kvantitativnog stiha transponirati u hrvatski kvalitativni stih i to nastojeći se pridržavati pravila latinske versifikacije. S druge strane, željela sam u hrvatskom prijevodu očuvati i što vjernije reproducirati poetička i estetička obilježja Crijevićeva pjesnička djela. Tim sam uvjerenjem vođena upravo zbog činjenice što latinska pjesnička djela recepcijski ne komuniciraju samo na sadržajnoj i tematskoj razini, već i na planu svoje metričke strukture odnosno poetske forme. Sam epilij „De Epidauro“ pisan je heksametrima, oni imaju narativniju strukturu tako da, što se samog prevođenja tiče, kao prevoditeljica nisam imala većeg problema. Nadam se da će ovo biti prvi korak pri promoviranju književnoga opusa Ilije Crijevića, ali i mogućnost da se, nažalost zbog činjenice da je latinski jezik u široj publici gotovo već nepoznat, njegovo stvaralaštvo valorizira iz književno-povijesne perspektive i da će se, zahvaljujući dostupnosti Crijevićeva opusa na hrvatskom jeziku, konačno dokazati onaj početni aksiom da je dubrovačka latinistička književna kultura doista ugrađena u same temelje europskoga humanizma, poručila je Blažević pročitavši dubrovačkoj publici nekoliko na hrvatski prepjevanih stihova dubrovačkog Vergilija.
Kvartet Sorkočević u sastavu Slobodan Begić (violina) Denis Ajduković (kontrabas), Nena Ćorak (klavir), Đive Kušelj (flauta) glazbeno je uveličao ovo predstavljanje i samu proslavu ove značajne obljetnice.