U galeriji "Flora", popularnom domu dubrovačkih likovnih umjetnika, otvorena je zajednička izložba dubrovačke likovne umjetnice Noemi Čotić i splitskog grafičara Marka Dajaka, nazvana "Autosugestija". O slikama Noemi Čotić, inače diplomirane kiparice, Helena Puhara u katalogu izložbe navodi da je autosugestija "moćna slika uma kojom nadvladavamo materiju a materija ovih slika je vrlo konkretna i i uslojena, slike su bogate struktire, koristi se više slojeva boje, čak i podlijepljenih materijala. Prikazane strukture, strogi geometrijski oblici, ublaženi i rastvoreni dobro primijenjenom paletom, odražavaju autoričin osjećaj za prostor". Na otvorenju izložbe je sama umjetnica rekla "Kad me netko pita što mi nešto znači ili što sam tim htjela reći, nisam razmišljala na takav način. Prvenstveno sam osjećala upravo sve ono što ne mogu verbalizirati i formulirati u riječi jer gubi na težini...to je moja poezija, dio mene i dalje od toga nemam ju potrebu objašnjavati, niti to želim. željela bih da gledatelj to promatra iz sebe, svojom osobnom autosugestijom i u tome vidi ili prepozna fio mene, sebe ili ništa od navedenog. Sve je na promatraču".
Marko Dajak je u Splitu diplomirao grafiku u klasi Ines Krasić i magistar je edukacije likovne kulture. Za njegove fotografije Antonija Došen kaže da "kao što fotografija, nikad nije zamijenila slikarstvo, ni Dajakovi fototransferi ne dokidaju grafiku već ih vrlospretno i kreativno povezuju u jednu cjelinu...u svojem djelu Dajak suprotstavlaj materiju mehanike automobilizma humanoj zadatosti prizora koji ga prekriva...Je li Markov unutarnji svijet izoliran i suprotstavljen prolazu vremena? To je nešto tek u razotkrivanju i nadahnjuje promatrati njegov pedantan i posvećen proces rada dok stvara grafiku i time ostavlja iza sebe otisak ui vremenu".
Dajak kaže kako mu se tijekom studiranja "javila želja za iskonskom fotografijom, koja je ograničena a beskonačna, zahtijeva razmišljanje i posvećenost, ne bilježi kronologiju događaja nego ispunjava na nekoj novoj razini. Fotografiju doživljavam nečim jako intimnim i vremenom se filtrirao dio motiva koji se ponavljaju i koji me intrigiraju, ponajviše ..."game changeri" moderne povijesti čovječanstva ali i osobni okidači nedokučivih emotivnih ladica. Dio motiva i kadrova u meni bude osjećaje djetinjstva koje mi ne može proizvesti niti jedna tada nastala fotografija. Stoga se pitam što je bitnije, događaj ili osjećaj?
