U sklopu ovogodišnjeg Festivala "Tišina molim!" večeras u Kazalištu Marina Držića s početkom u 19.30 sati bit će predstavljena opširna studija "Počelo je con un ballo all'ungherese – o prvim igranim filmovima snimanim u Dubrovniku i okolici" autora Hrvoja Ivankovića koju je festival objavio uz pomoć Mađarskog kulturnog centra u Zagrebu i počasne konzulice Republike Mađarske u Dubrovniku, Katje Bakije. Istovremeno, bit će prikazan i film "Afrodita" redatelja Alfréda Deésyja iz 1918., najstariji te hrvatskoj javnosti dosad nepoznati film snimljen u Dubrovniku i okolici. Do otkrića o prvim igranim filmovima snimanim u Dubrovniku Ivanković je došao pripremajući knjigu o povijesti snimanja igranih filmova i serija u Dubrovniku koju će dogodine objaviti Hrvatski filmski savez.
Idealne kulise
Otkrio je Ivanković kako je uopće došao do filmova.
- Početni trag bio je niz novinskih oglasa iz tog razdoblja u kojima se najavljivalo prikazivanje mađarskog filma "Monna Vanna", snimanog navodno u Dubrovniku i okolici. Kroz kontakte s kolegama iz Mađarskog filmskog arhiva u Budimpešti ubrzo sam dobio dodatne podatke o tom na žalost izgubljenom filmu redatelja Jene Illésa, uključujući i dvije raritetne reklamne razglednice s dubrovačkim kadrovima, nakon čega je bilo nedvojbeno jasno da su neki od eksterijera "Monna Vanne" doista snimani u našem gradu. A potom sam došao i do memoara glavnog Illésova glumca, Alfreda Deésyja, koji usputno spominje kako su u travnju 1916. snimali dubrovačke dijelove tog filma. No Deésy je i sam bio redatelj, pa se u svibnju 1918. s ekipom Star filma ponovno zaputio u Dubrovnik gdje je, kako piše, planirao snimiti eksterijere za čak deset filmova. Isprva sam mislio da je riječ o pretjerivanju, no u daljnjem istraživanju identificirao sam najmanje osam njegovih filmova u kojima se pojavljuju kadrovi snimljeni na dubrovačkom području, od čega za tri imamo najneposrednije dokaze: jedan je, naime, sačuvan u petominutnom fragmentu, a druga dva u cijelosti, što ih čini najstarijim sačuvanim igranim filmovima snimljenim na području Hrvatske, objašnjava Ivanković.
No, nameće se pitanje zašto su Mađari toliko bili zainteresirani za Dubrovnik i njegovu okolicu?
- U razdoblju od 1912. do 1920. mađarska kinematografija bila je u punoj ekspanziji – samo 1918. snimljeno je više od stotinu dugometražnih igranih filmova – pa je bilo logično da su neki od autora prednost pred konkurencijom potražili i u snimanjima na atraktivnim, egzotičnim lokacijama. A kad je riječ o egzotici Istoka ili ozračju mediteranskog svijeta, za mađarske filmaše nije bilo puno izbora, tim prije jer su i u mirnodopskim uvjetima bosanskohercegovački i dalmatinski gradovi nudili idealnu takovrsnu kulisu. Rat je, uostalom, snimanja uglavnom i ograničio na prostor domicilnih zemalja, pri čemu je važna stvar bila i dobra povezanost željeznicom kojom se od Budimpešte relativno lako moglo doći do Sarajeva, Mostara ili Dubrovnika. Tako je Jenő Illés nekoliko mjeseci prije "Monna Vanne" režirao i film "Šulamit", najstariji sačuvani igrani film snimljen na prostoru Bosne i Hercegovine, a svoje filmove u Dubrovniku su planirali snimati i drugi najbolji mađarski redatelji toga doba, poput Mihályja Kertésza (budućeg Michaela Curtiza) ili Sándora Korde što su naposljetku i učinili, ali tek nakon što su početkom dvadesetih emigrirali u Austriju, napominje sugovornik.
Impresivna filmska topografija
Naveo je autor publikacije više o filmu "Monna Vanna".
- Taj je film nastao prema istoimenoj drami belgijskog pisca Mauricea Maeterlincka, a po opisu njegova sadržaja možemo otprilike pretpostaviti koje su se scene snimale u Dubrovniku koji je kod Illésa "glumio" izmišljeni talijanski grad Taranzo. O samim okolnostima snimanja nemamo puno informacija, iako su napisi o filmu redom isticali ljepotu ambijenata u kojima je sniman, kaže Ivanković te nastavlja:
- Svakako treba izdvojiti dva sačuvana filma, "Leányasszony" i "Afrodita", no dok se u prvom susrećemo samo s nekoliko "dekorativnih" kadrova Dubrovnika, u "Afroditi" ambijenti grada i okolice imaju vrlo važnu dramaturšku funkciju. Možemo također reći da "Afrodita", uz svoju primarnu estetsku komponentu – a riječ je o vrlo kultiviranom ostvarenju s izvrsnom kamerom Károlyja Vassa, budućeg suradnika Fritza Langa i Leni Riefenstahl – za nas ima i dodatnu kulturološku vrijednost jer su se ambijenti koje nam prikazuje do danas umnogome ili čak posve promijenili. A sličnu ulogu Dubrovnik i okolica očito su imali i u filmu "Casanova", kojeg je Deésy smatrao svojim ponajboljim ostvarenjem, pa je velika šteta što nam je od njega ostalo sačuvano samo nekoliko kratkih prizora, objašnjava autor, otkrivajući koje su lokacije bile zanimljive mađarskim filmašima:
- U svojim memoarima, prožetim s puno zanimljivih dubrovačkih impresija, Deésy posebno oduševljenje iskazuje vilom baruna Nika Nardellija i parkom ljetnikovca Vita Gozze u Trstenom – o obojici vlasnika ostavio je i pomalo bizarno svjedočanstvo, no popis lokacija na kojima je snimao puno je veći. Mlini, Cavtat, Rijeka dubrovačka, Lokrum, pa niz dubrovačkih lokaliteta od Gruža i Gospina polja do Boninova, Gradca, još "divlje" obale na Pločama ili promenade nekadašnjeg hotela Odak. Ukratko, impresivna filmska topografija na samom početku jedne itekako intrigantne dubrovačke filmske priče.
Kad se danas govori o snimanju filmova u Dubrovniku prva asocijacija je marketinška, koliko su tadašnji filmovi bili 'reklama' za Dubrovnik?
- Sudbina Dubrovnika je bila, a manje više i ostala, da najčešće glumi neke druge, izmišljene ili stvarne gradove i predjele, a sve do novijeg doba inozemna publika najčešće nije ni znala gdje su snimani svi ti "egzotični" prizori, tako da bi se o nekom promotivnom efektu teško moglo govoriti. On je eventualno postojao samo kao lijepa želja u razmišljanjima tadašnjih mjerodavnih „faktora“. No, u slučaju filmova o kojima govorimo nije bilo čak ni toga; oni su bili rezultat jednog gotovo avanturističkog poduhvata nekolicine filmskih zanesenjaka koji su se usred rata zaputili na krajnji jug umiruće Monarhije kako bi tamo pronašli idealnu kulisu za oživotvorenje svojih vizija, odgovara autor publikacije "Počelo je con un ballo all'ungherese – o prvim igranim filmovima snimanim u Dubrovniku i okolici".
Ivanković je pojasnio koliko će otkrića utjecati na dosadašnje spoznaje kad je riječ o povijesti kinematografije u Hrvatskoj.
- To ćemo vidjeti tek kada bude objavljena moja knjiga o povijesti snimanja igranih filmova i serija u Dubrovniku, no ono što je već sada sigurno jest da će se njihovi popisi značajno proširiti, a datumi iz rubrika "najstariji snimljeni" i "najstariji sačuvani filmovi" pomaknuti po nekoliko mjeseci ili godina unatrag, zaključuje Ivanković.