Iako nas, vodeći se poznatom literaturom, hrid više asocira na traženje i lutanje (najčešće kobnog i prijetećeg predznaka), organizator je ponudio drugačiju poveznicu. U tekstu objavljenom u programskoj knjižici Tomislav Fačini, pomoćnik za glazbeni program, objasnio je o čemu se radi. Pa je, između ostalog, naglasio kako će se umjetnici spojiti u „ansambl profila sinfoniete, s vrlo raznovrsnim i pikantnim programom, koji pokazuje kako Grad, koji plovi kroz vrijeme, ima uporište u tvrdoj hridi svoje glazbene tradicije i svojeg odnjegovanog i, s obzirom na svoju veličinu, impresivnog kruga sjajnih glazbenika.“
Stoga su među izvođačima bili mahom bivši učenici Umjetničke škole Luke Sorkočevića od kojih neki žive i djeluju u Dubrovniku a neki ne. Neke od sudionika za Grad vežu obiteljski korijeni, a za neke ne znamo razlog odabira. Dakle, violinistice Đana Kahriman i Eva Šulić, violistica Lidija Martinović, violončelistica Vanda Đanić i kontrabasist Denis Ajduković predstavljali su gudački dio ansambla, a puhački - kornist Toni Kursar, fagotist Matija Novaković, flautistice Đive Franetović Kušelj i Nikolina Pervitić, oboist (engleski rog) Antonio Haller i saksofonisti Jakov Varezić i Lovro Merčep. Ne možemo ovom prilikom ne obratiti pažnju svima da su dvojica od spomenutih sudionika ujedno i ovogodišnji članovi Ocjenjivačkog suda za glazbu nagrade Orlando, što ih stavlja u sukob interesa a ovu večer diskvalificira iz konkurencije za spomenutu nagradu. Nadamo se da će se o tome voditi računa.
U sastavu su još sudjelovali udaraljkašica Karmen Pervitić, klavirist Ivan Violić i harmonikaš Stjepan Vuger. Koncertom je ravnao Tomislav Fačini, a solisti su bili mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović, trubač Vedran Kocelj i na ksilofonu Filip Merčep.
Četiri odabrane skladbe predstavljale su zaista raznolik program. Recimo kako je njihov redoslijed moga biti drugačiji, odnosno, možda bi bilo bolje da je na kraju izvedena Jolivetovo ili Obradovićevo djelo - što bi dalo uzlaznu putanju u atmosferi.
Filip Merčep je izveo solističku dionicu u Papandopulovom Koncertu za ksilofon i gudače koji je skladatelj posvetio Dubrovačkom simfonijskom orkestru i njegovom članu Janu Lotku. Ali, taj podatak nije istaknut u programskoj knjižici. Tu je skladbu dubrovačka publika čula zaista puno puta, koliko znamo i u nazočnosti samog Papandopula. Merčep je dobro vodio svoju liniju a gudački kvintet bio uigrana podrška.Vedran Kocelj je nastupio u Jolivetovom Koncertu za trubu i orkestar br.2.
Muzikalno i tonski voluminozno zvučala je solistička dionica i držala nam nit pažnje od prvog do zadnjeg tona. U pratnji su sudjelovali svi instrumenti osim violina, viola i violončela, a posebno istaknimo klavirsku dionicu (Ivan Violić) koja je svojom vrsnom i vještom izvedbom znatno doprinijela cjelokupnom dojmu.
Drugi dio je započeo skladbom Petra Obradovića pisanom za komorni orkestar a pod imenom contraVals&contraDans. Riječ o skladbi koju također poznaje dubrovačka publika. Ansambl je zvučao nadahnuto i osjetilo se da svi izvođači uživaju, što se prenijelo i na publiku. Petar Obradović, čija su djela često na programu ovoga ljeta, nazočio je koncertu i od publike kao i od izvođača dobio srdačan pljesak. Na kraju smo čuli Rückertove pjesme G.Mahlera u čijoj je izvedbi sudjelovala i mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović. Impresivna interpretacija cjelokupnog sastava i solistice zadržala je kvalitetu večeri.
Usporedimo li ovu večer s onom od prije dvije godine čudnog imena Dubrovnik plovi u intonaciji u kojoj su također sudjelovali mahom Dubrovčani, zaključit ćemo da je riječ o znatno promišljenijem programu, na tragu onoga što Igre trebaju biti.