Bivši Mesićev savjetnik: Strah me, Rusija ne blefira. Rat će eskalirati, a onda je moguća upotreba nuklearnog arsenala

O ukrajinskom ratu i rizicima njegove eskalacije razgovaramo s doajenom našega vanjskopolitičkog novinarstva Tomislavom Jakićem. Bivši savjetnik za vanjsku politiku predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića, Jakić već više od pola stoljeća prati i analizira globalna zbivanja, a i u svojoj 80. godini redovito piše političke kolumne za mostarski portal Tačno.net.

Od početka ruske agresije na Ukrajinu strahuje se da bi taj rat mogao eskalirati i proširiti se na ostatak Europe ili čak dobiti nuklearnu dimenziju. Njemačko slanje tenkova Ukrajini još je pojačalo te strahove. Je li time konačno prijeđena ruska “crvena linija” ili bi rat mogao ostati u postojećim okvirima?

- Ne, rat sasvim sigurno neće ostati u postojećim okvirima, on će eskalirati, kao što – uostalom – eskalira svih ovih proteklih mjeseci. Mi, što će reći - javnost, i to ne samo u Hrvatskoj, naprosto smo se privikli na to da rat traje, da svako malo netko prijeđe nečiju crvenu crtu, pa da onda ipak ide dalje i žešće; privikli smo se i na spominjanje nuklearnog oružja, a što je najopasnije prihvatili smo floskulu zapadne propagande kako Rusija samo blefira kada, nikada doduše direktno, spominje i mogućnost upotrebe toga oružja, donosi Slobodna Dalmacija.

Vi ne mislite da Rusija blefira?

- Ne mislim. Naprotiv, mislim da će, dođe li do toga da joj iz ovih ili onih razloga zaprijeti poraz u klasičnom ratu, upotrijebiti taktičko nuklearno oružje. Najavu takvog razvoja vidim u upozorenju Kremlja da će upotrebu granata s osiromašenim uranom na ukrajinskom bojištu, a takve granate imaju tenkovi što ih se Zapad sprema poslati u Ukrajinu, smatrati uvođenjem u rat nuklearnog oružja.

Njemački kancelar Olaf Scholz u srijedu je u Bundestagu izjavio da nema matematičke sigurnosti gdje počinje opasnost od eskalacije. Kako to komentirate?

- Scholz je jedna tragična figura. Preuzeo je funkciju kancelara u okolnostima koje bi tražile čovjeka bitno drugačijeg formata od njegova.

Ne znam je li svjestan pogubnosti politike što je vodi, mada s oklijevanjem, ali očito je kako nema snage oduprijeti se pritisku kako Sjedinjenih Država, tako i svojih koalicijskih partnera, Zelenih i Liberala, oporbene Kršćanske demokrate da i ne spominjem. On, sasvim sigurno, neće spriječiti novu eskalaciju rata, koliko god ponavljao kako ne želi uvesti Njemačku u rat s Rusijom.

Svakodnevni ukrajinski prizor - posljednji ispračaj poginulog ukrajinskog vojnika. Ovdje je riječ o Marianu Holovatiju i Andriju Nezhuru i njihovu sprovodu u Lvivuafp

fp

Koji bi događaj bio presudan za širenje rata? Je li to slanje zapadnih aviona Kijevu, ulazak NATO pješadije u Ukrajinu ili nešto treće?

- Ne znam. Ukrajina se na tenkovima neće zaustaviti, sada već traže i borbene zrakoplove. Pješadija NATO zemalja u državi koja nije članica toga saveza bio bi sigurno prvi korak prema otvorenom ratu između Rusije i Atlantskog pakta.

Hoće li prethodno Rusija možda raketirati skladišta s teškim oružjem namijenjenim Ukrajini u nekoj NATO zemlji, hoće li čekati da transporti s tim naoružanjem uđu u Ukrajinu, hoće li izbombardirati ukrajinske aerodrome i željeznička čvorišta, da spriječi dalje slanje oružja vladi u Kijevu, sve su to otvorena pitanja. Ovo je rat kakvome još nismo svjedočili i sve je, nažalost, moguće. Pa i “scenarij sudnjega dana”.

Hoće li slanje njemačkih tenkova u Ukrajinu ruska propaganda iskoristiti za podsjećanje svojih građana na Drugi svjetski rat i njemačke tenkove koji su preko Ukrajine išli na Moskvu? Neki misle da bi to moglo još znatno povećati proratno raspoloženje u Rusiji?

- Ruska i politika i propaganda to već rade. To je paralela što se upravo nudi da bude iskorištena s time da je vrlo pogodna za homogenizaciju stanovništva Rusije. I sasvim sigurno da će najava dolaska njemačkih tenkova, makar i s ukrajinskom posadom, samo podići podršku i Putinu i ratnoj opciji u Rusiji.

Nedavno ste gostovali u HTV-ovoj emisiji “Razgovor s razlogom”, gdje ste rekli da ukrajinski rat prijeti eskalacijom nesagledivih razmjera. Koliko su toga svjesne europske političke elite?

- To je pitanje što ga sâm sebi postavljam iz dana u dan. Nemam nikakvih iluzija o državničkim formatima jedne Ursule von der Leyen, jednoga Jensa Stoltenberga, pa ni Macrona, ili Scholza, a ove na domaćem terenu ne vrijedi ni spominjati. Ipak, pitam se jesu li svi ti ljudi zaista toliko glupi, jesu li do te mjere žrtve vlastite propagande, pa da vjeruju u ono što govore?

Je li moguće da nisu svjesni mogućih posljedica politike što je vode? I uvijek kada se to pitam na umu su mi riječi nekadašnjeg američkog ambasadora u Moskvi, koji je neposredno nakon početka ruske invazije rekao: “Ako je postojao rat kojega je bilo lako izbjeći, onda je to ovaj.

Trebalo je samo reći da će Ukrajina biti neutralna i da nikada neće ući u NATO.” Zar je to zaista tako teško razumjeti? Odnosno, što je tu nerazumljivo?

Rekli ste tada da ruska agresija na Ukrajinu predstavlja kršenje međunarodnog prava i suvereniteta neovisnih država, ali i da su isti principi pogaženi i kad je “koalicija voljnih” na čelu sa SAD-om ušla u Irak, kad je NATO ušao u Afganistan i kad je zapadnom intervencijom srušen libijski režim. Zašto u tim slučajevima nismo imali ni približnu reakciju politike i medija kao u aktualnom slučaju ruske agresije?

- Zato što Zapad savršeno vodi medijski rat. Zato što mu uspijeva javnosti nametnuti svoju sliku događaja, mada ta slika u pravilu itekako odudara od stvarnosti. Zato, napokon, a to je u srži svega, što je Zapad svojoj javnosti uspio – a to nije od jučer - ‘prodati’ priču o tome kako smo ‘mi’, Zapad dakle, oni dobri, a kako su ‘oni drugi’, barbari s Istoka – loši.

I po oprobanom receptu iz svih filmova o Divljem zapadu ‘dobri’ moraju pobijediti ‘loše’. Čak i onda, kada i sami, na putu do pobjede čine neke loše stvari.

Ili, drugim riječima: ‘našima’ se gleda kroz prste, a ‘one druge’ sprječava se, posve nedemokratski, da sa svojom slikom događaja dopru do građana u zapadnim zemljama. I to prolazi, s time da ste u vrijeme vijetnamskog rata imali masovne antiratne demonstracije širom zapadnih zemalja, dok se danas u tim istim zemljama gotovo na prste jedne ruke mogu nabrojiti oni koji dobiju šansu ne da se javno usprotive ratu, nego da kažu kako treba stvarati preduvjete za mir.

Da, ja sam veteran, ali i dalje branim svoju zemlju - poruka je s plakata kojom se poziva na obranu Ukrajine

 

 

Afp

Na HTV-u ste rekli i da se upravo stvara novi svjetski poredak koji neće ličiti na dosadašnji. Hoće li taj multipolarni svijet biti pravedniji ili nemilosrdniji od ovog?

- Trebao bi biti i bolji i pravedniji od ovoga sadašnjega. Svjesno govorim u kondicionalu, jer kakav će biti novi svjetski poredak, to – mislim – nitko ne zna. Lako je moguće da nam predstoji razdoblje diktatura, autoritarnih režima zaogrnutih plaštem demokracije, da nam predstoji neka nova vrsta blokovske podjele, pa tek nakon toga – ako sve to preživimo, naravno – jedan zaista bolji svijet, svijet ravnopravnih odnosa, tolerancije, razumijevanja i suradnje.

Jedan ste od rijetkih eksperata koji ističe da ukrajinski rat nije počeo 24. veljače 2022., nego u veljači 2014., kad je nasilno srušen legitimni ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič, uz asistenciju zapadnih sponzora. Zašto toliko političara i analitičara previđa tu očitu činjenicu? I može li se bez uvažavanja stvarnih uzroka rata uopće doći do mirnog rješenja?

- Ne previđaju oni ništa. Oni naprosto ili prešućuju, ili lažu, mada vrlo dobro znaju što se i kako događalo. Stvorili su svoju istinu koja vrijedi od određenoga datuma, a sve što je bilo prije toga, to ne postoji. Napokon, pa i iz redova oporbe u Saboru mogli ste čuti krilaticu: naša je politika da je Rusija napala Ukrajinu i da je Rusija agresor, a sve drugo – ne zanima nas.

Da se takvom politikom, ako se to uopće može nazvati politikom, ne može doći do mira – to je jasno. S time da sam sve bliži uvjerenju da Zapad i ne želi mir. Zapad očito smatra kako ima jedinstvenu šansu eliminirati Rusiju kao potencijalnog rivala na svjetskoj sceni i time pripremiti teren za obračun s Kinom. Cijenu pogrešnosti te procjene platit ćemo svi.

Nedavno su i Angela Merkel i François Hollande, bivši lideri Njemačke i Francuske koji su bili jamci Minskih sporazuma iz 2014. i 2015., priznali da su ti sporazumi bili samo kupovina vremena za ukrajinsku vojsku. Kakve su posljedice takvog priznanja? Možemo li nakon toga očekivati da će Rusija biti spremna na neki budući sporazum koji bi okončao ukrajinski rat?

- Te izjave samo dodatno jačaju rusko nepovjerenje prema Zapadu. Pothranjuju tezu o tome kako Zapad želi uništiti Rusiju. Naravno da će nakon toga biti još teže postići bilo kakav sporazum, jer kako vjerovati nekome tko kasnije javno prizna da vas je varao? I kojega zbog toga nitko ne sankcionira.

Čini mi se da bilo kakav sporazum ne samo o prestanku rata u Ukrajini, nego i o novom sigurnosnom sustavu u Europi, neće biti moguć bez vodeće uloge Ujedinjenih naroda, odnosno da je Svjetska organizacija jedini okvir u sklopu kojega bi – možda – do nekakvog sporazuma moglo doći.

Ovako izgleda Harkiv nakon gotovo godine dana rata u Ukrajini

Afp

Zapad priželjkuje da se Rusiji dogodi smjena vlasti i da Putina zamijeni netko tko bi bio bliži tzv. zapadnim vrijednostima. Je li to realno očekivati?

- Ne vjerujem! Čak i da Putin izgubi vlast, neće ga zamijeniti ni Navalni, ni bilo koji od favorita Zapada, nego netko tko će – bez ikakvih obzira i skrupula – htjeti vratiti povjerenje u moć ruske vojske i ruskoga oružja. I održati Rusiju kao svjetsku silu.

Na vrhuncu Hladnog rata, pred više od 40 godina, izvještavali ste sa summita tadašnjih čelnika SAD-a i SSSR-a, Jimmyja Cartera i Leonida Brežnjeva. Je li danas moguć neki skorašnji summit Bidena i Putina?

- Carter nije imao format svjetskog državnika, a Brežnjev je tada već bio dobrano zdravstveno načet. Ipak, u usporedbi s onime što Sjedinjene Države danas mogu ponuditi, Carter je bio div, a Putin - usprkos svim uporno ponavljanim pričama o njegovim silnim bolestima i neposredno predstojećoj smrti – u mnogo je većoj mjeri državnik koji drži konce u svojim rukama, no što je to bio Brežnjev u vrijeme summita u Beču. Dakle, ne vidim puno izgleda za susret Biden–Putin, a čak kada bi do njega i došlo, nisam siguran čemu, i kome, bi poslužio.

Je li Hrvatska dobro postupila kad je odbila obuku ukrajinskih vojnika na našem tlu?

- U kontekstu rata u Ukrajini, to je jedina pametna odluka što ju je Republika Hrvatska donijela. To nije uskraćivanje pomoći napadnutoj zemlji, nego izraz brige za interese vlastite zemlje. Izravno se uključiti u rat s Rusijom, to nam zaista ne treba.

Ali njemačka šefica diplomacije Annalena Baerbock nekidan je poručila da su “Njemačka i njeni saveznici u ratu protiv Rusije”. Spadamo li i mi u te saveznike?

- Neki u Zagrebu bi očito htjeli da spadamo. A dozvolit ćete mi da Annalenu Baerbock ne komentiram. O njoj je sve rekao bivši vojni savjetnik Angele Merkel kada je primijetio kako ratna retorika i šetanje Kijevom i Donbasom pod kacigom i s neprobojnim prslukom ipak nisu dovoljni.

Iz dana u dan trudimo se približiti naš sadržaj vašim potrebama, Slobodna Dalmacija je tu za vas i zbog vas. Molimo vas stoga da izaberete jedan od ponuđenih odgovora i podijelite s nama mišljenje o članku koji ste upravo pročitali.