Sve što prikazuje Ruben Östlund globalno je poznato. Luksuzni mini cruiseri poput onog u njegovoj filmskoj satiri ljeti se pred Lokrumom sidre gotovo svakodnevno, a o njihovim bogatim putnicima piše se naširoko čak i ako ne siđu s palube u đir Stradunom. Svijet mode i influencera također je sveprisutan, a spominju se katkad i pirati koji na pučini pljačkaju bogate.
Ove je općepoznate motive švedski redatelj uklopio u ‘Trokut tuge‘ i okitio se Zlatnom palmom na ovogodišnjem canneskom filmskom festivalu. Kad pogledate Östlundov prvi uradak na engleskom, postane vam jasno zbog čega je otpočetka slovio za glavnog favorita francuske smotre sedme umjetnosti. ‘Trokut tuge‘ osebujna je sociološka freska koja se poigrava klasnim razlikama, propituje same postavke kapitalizma i ismijava prekomjerno bogaćenje bez dubljeg smisla.
Da se ovakvog materijala dočepao redatelj s manje duha, nesklon cinizmu i više onako ‘pravocrtan‘, ovaj bi film vjerojatno ispao kao pretenciozno nizanje stereotipova, no kod Šveđanina sve ima dodatnu dimenziju koja plijeni jednostavnošću. Nekima će ovo kritičko propitivanje društvene stratifikacije zamirisati (u ovom slučaju jako zasmrditi) na Hanekea ili Loacha, no pristup obradi teme ipak se ovdje uvelike razlikuje.
Östlund voli izvrtati zadatosti i u tome je vrlo umješan. ‘Trokut tuge‘ najjači dojam ostavlja dok se smijete uvrnutim (ne)zgodama junaka koji na kružnom putovanju doživljavaju sve ono što nije za očekivati u toj, običnim smrtnicima nedostupnoj, prigodi. Preuveličane stomačne tegobe putnika na rubu neukusa, prepad pirata, brodolom i preživljavanje na pustom otoku kao parodija na nekoć iznimno popularnu američku TV seriju ‘Lost‘ publiku zabavljaju toliko da ni ne primijeti protok vremena (film traje dulje od dva sata).
Adut više je i pomno odabrana glumačka ekipa u kojoj ekscentričnošću odskače uvijek osebujni Woody Harrelson kao kapetan jahte, poklonik marksističke misli. S ulogom dokonog tajkuna Dimitrya lijepo je srastao naše gore list, danski glumac osječkih korijena Zlatko Burić, a finu interakciju ostvaruju i mladi Harris Dickinson i Charlbi Dean kao par modela influencera Carl i Yaya.
No prava je zvijezda filma Filipinka Dolly De Leon: Njezina Abigail u nesvakidašnjim okolnostima s dna socijalne ljestvice uzlijeće među privilegirane, a oni s povlasticama spletom okolnosti slijeću među potlačene, što je forte filma koji se pristojno izruguje s normama.
Östlunda nedvojbeno zanimaju društvene mreže i njihov utjecaj na svijet današnjice, kopkaju ga klasna pitanja i ljudska psihologija, što jasno daje do znanja već kroz starija djela iz opusa, poput ‘Kvadrata‘ iz 2017. Crna komedija njegov je medij, potvrđuje to i ovaj najnoviji, nagradom ovjenčani film kojemu se ipak može zamjeriti ponešto banalna završnica, no konačna bilanca je u debeloj pozitivi.
Očekujemo stoga nove priloge Östlundovu viđenju svijeta kao cirkusa koji prvo pokušavamo razumjeti, a nakon nekog vremena odustajemo i naprosto ga uzmemo zdravo na gotovo. Baš kao i jedna od junakinja koja s razlogom sporadično uzvikuje ‘U oblacima!‘