Susjedna soba: Almodovarov filmski strah od smrti donosi iskorak, ali ne nužno nabolje

Neki ga glorificiraju, nekima ide na živce, a neki ga naprosto smatraju pretencioznim, no jedno se Pedru Almodovaru ne može osporiti. Većina filmofila ima izgrađeno mišljenje o španjolskom redatelju instituciji (Žene na rubu živčanog sloma, Sve o mojoj majci, Razgovaraj s njom) koji nas već desetljećima ‘masira‘ melodramatičnim zapletima o narušenim osobnim odnosima i gura pred aktere nepredvidivog ponašanja i rubnih karaktera.

Julianne Moore i Tilda Swinton u društvu redatelja Pedra Almodovara u Madridu

 

 

Pierre-philippe Marcou/Afp

Nakon lanjskog iznenađenja s gay westernom ‘Čudan način života‘ u kojem su se za četvrt sata trajanja glumci Pedro Pascal i Ethan Hawke jedva stignu i sresti, a kamoli dublje intimno podružiti, sad nam Almodovar donosi ‘Susjednu sobu‘, komornu dramu o umiranju s dvije protagonistice. I to ne bilo kakve, u ulogama otuđenih pa ponovno zbliženih prijateljica Ingrid i Marthe pojavljuju se glumačke ikone Julianne Moore i Tilda Swinton, jedna kao spisateljica, a druga ratna fotografkinja koja odbrojava zadnje dane života. Iz pobuda koje bi mogle, ali ni ne moraju imati veze s prolaznošću svega što jest, redatelj je baš ovaj film snimio kao svoj prvi potpuno engleski uradak. Dakako, iskorak iz komfora materinjeg jezika nije mogao proći bez za autora uobičajene ekstravagancije i žarkog kolorita, makar s ponešto zagasitijim tonovima (ako izuzmemo odjeću dviju dama).

Ovaj Zlatnim lavom s Mostre ovjenčan filmski izlet ne donosi ništa osobito novog u Almodovarovu ‘poetiku‘. Njegove dvije glavne junakinje unatoč zadanoj brbljavosti ne govore ništa suštinski važno o korijenima svog obnovljenog prijateljstva bez čvrstog utemeljenja. Obje oskarovke, Moore i Swinton i u ovom su projektu sugestivne, no gledatelj se nekako ne može uživjeti u njihove oprečne svjetove.

Dvije prijateljice, izgubljene pa pronađene

Slutnja smrti kod po prirodi borbene Marthe očekivano je potresna, a Ingridine reakcije na prijateljičinu bizarnu molbu nisu osobito iznenađenje. Dojam je da bi (već) 75- godišnji Almodovar i uz neki drugi glumački tandem krenuo propitivati vlastite nedoumice i strah od neumitnog odlaska, no rezultat bi tad bio značajno slabiji. Uz Moore i Swinton, kroz film se stidljivo provlači i još jedan glumački teškaš, John Turturro (Barton Fink, O brother, where art you?) koji je nažalost najlošije prošao u ulozi Damiana, bivše ljubavi obiju protagonistica. Njegovo gostovanje svodi se na par bezličnih replika i rodnu (pred)određenost koja ničim ne pridonosi radnji.

‘Susjednoj sobi‘ i inače nedostaje štofa. Iako govori o temi koja naprosto mora pobuditi emociju, ako ništa drugo, onda barem nelagodu zbog približavanja fizičkog kraja pojedinca, film je to s manjkom zbiljske emocije. Možda je razlog za to Almodovarov pokušaj racionalizacije smrti koju nastoji prikazati kao pojavu koju možemo barem donekle kontrolirati. Ovaj španjolski enfant terrible kroz karijeru je proizveo dosta šoka i nevjerice, no ova provokacija nije na vrhu ljestvice njegovih drskosti. Korak ili dva natrag u ustaljene rukavce svakako ne bi škodile njegovu egu, naprotiv.